“Selekcija se radi cijelu godinu. I to nije fraza. Ja radim svaki dan od negdje 9, pola 10 ujutro, do 2 u noći. I tako već dosta dugo. Imam dobar kompjuter i optičku vezu što je važno jer je većina filmova sada na Vimeu. Imam tri ekrana, jedan za film, jedan za našu bazu podataka i jedan na kojem su podaci o filmu. Hvatam vrijeme, gledam filmove i radim bilješke. Nakon toliko filmova čovjek si mora zapisati. Ali moram reći da imam i jako dobru memoriju. Vi mi sada pokažite kadar bilo kojeg filma s Doxa i ja ću vam reći iz kojeg je”, kaže, i onda to demonstrira na nekom traileru koji se vrtio na ekranu iza nas.

Prvi dokumentarci kojih se sjeća

Prvi dokumentarac kojeg se sjeća, kaže, bio je nekakav Disneyev film o dabrovima. “Kada sam bio klinac, Disney je imao veliku produkciju dokumentarnih filmova, nešto što bi danas bio National Geographic, s time da se dvije stvari nisu smjele vidjeti; scene ubijanja i parenja. Sjećam se Doline dabrova. To je bio film o tome kako dabrovi grade brane i tako to, a ja sam bio klinac u osnovnoj školi i nakon svih igranih filmova crtanih i ostalih filmova, to mi je zapravo bio vjerojatno prvi značajniji koji sam vidio”. Nešto kasnije, u srednjoj školi, zanimljivi su mu bili talijanski dokumentarci Europa noću i Svijet noću. “To su filmovi koji su prikazivali noćni život i tako neke škakljive stvari koje su se događale u barovima, u striptiz klubovima, u svijetu mađioničara i tako dalje. Čini mi se da se između ta dva ekstrema negdje javio interes da idem gledati dokumentarce u kino”, kaže Puhovski.

Još se u srednjoj školi počeo amaterski baviti filmom, u čemu je bio prilično uspješan; njegovi su školski filmovi dobivali nagrade po Europi. Nakon što je završio srednju školu, kako na akademiji nije bilo filmske režije, upisuje filozofiju. “Godine 1969. upisao sam Akademiju u okviru te neke prve generacije koja je imala, u sklopu prve dvije godine, zajednički studij filma i kazališta. Nakon dvije godine smo se opredjeljivali. Ja sam se opredijelio za film, ali sam kroz te dvije godine zavolio kazalište. Moj prvi posao nakon akademije bio je u Teatru &TD. Tamo sam bio dramaturg i napravio predstave za koje kažu da su bile dobre”, smije se. Sedamdesete su, priča, bile uzbudljivo vrijeme.

“Okruženje oko Studentskog centra bilo mi je senzacionalno jer je davalo neku slobodu izražaja. SC je imao kazalište, galeriju, časopis Razlog. To je bio izuzetno značajan kulturni centar i bilo je vrlo važno biti dio toga. Ja sam radio predstave, od Brechta, pa preko Stopparda… Radio sam adaptaciju Orwellove 84. To su sve stvari koje su mi bile zanimljive. Imale su, kao i dokumentarni film, jaku društvenu komponentu, a s druge strane su se bavile i nekim estetskim pomacima”, kaže. Cijelo je vrijeme, paralelno, na akademiji radio filmove. Njegov je film Činča, s treće godine na akademiji, kaže, prvi film zagrebačke akademije koji je dobio nagradu na festivalu u Beogradu, i u to se vrijeme, zapravo, odlučio baviti dokumentarnim filmom. “Prije toga sam bio obuzet Bergmanom i francuskim novim valom. Međutim, shvatio sam da dokumentarni film na neki način kombinira moje zanimanje za društvo, a u isto vrijeme meni, kao relativno povučenom čovjeku, omogućava da budem bliže nekim događanjima. Recimo, kao student sam bio tonac u filmu o studentskim demonstracijama ’71 koji su radili Ivanda i Tadić, i tu sam shvatio koliko film daje mogućnost da budete sudionikom nekih procesa kojima inače ne biste mogli i daje vam neko pravo i odgovornost da ulazite u tuđe živote, što je meni bilo zanimljivo”, kaže.

Film nije dobar samo ako je tema važna

Razlika između dobrog dokumentarca i na primjer, novinarske reportaže, je u tome što dokumentarni film, kao uostalom, svaka kreativna djelatnost, pojašnjava, komunicira na emocionalnoj bazi. “U dokumentarnom filmu ne morate znati sve činjenice, background stvari. Ali ako vas neki događaj, neko lice, neko zbivanje, emocionalno dirne, onda je to dobar film. Kad gledam filmove, uvijek to tražim. Recimo, na ovogodišnjem Doxu imamo filmove Preko svih granica ili film Očevima i sinovima. Već sada su društvene mreže pune razgovora, diskusija, o tim filmovima, njihovim temama. Kada vas nešto emocionalno pogodi, onda ljudi krenu razgovarati. A taj razgovor u dokumentarnom filmu je nešto izuzetno vrijedno”. Puhovski, koji predaje dokumentarni film na Akademiji, kaže da nešto slično govori studentima na prvom predavanju. “Mi se na bavimo stvarnošću. Mi se bavimo autorovim viđenjem stvarnosti. Kažem studentima da ne moraju voditi računa o onih famoznih pet W. Nemamo odgovornost prema stvarnosti, ali imamo odgovornost prema sebi, prema autoru”, kaže.

Iritira ga kada ta komponenta nedostaje. “Nervira me ako je film samo ono što se zove preaching to the converted. Kada se objašnjava nešto što samo po sebi evidentno, kada se film doživljava samo kao propaganda. OK, svaki film je pitanje stava autora, ali ja sam se stvarno nagledao filmova koji nemaju drugu svrhu osim da promoviraju društveni, politički, ili neki drugi stav. I u redu. Ali to nisu filmovi koje ja želim na Doxu. To su filmovi za human rights festivale. Možda se to najbolje može objasniti na primjeru filma Ljudska rijeka Aija Weiweija, koji imamo na ovogodišnjem Doxu. To je film o jednoj gorućoj temi, o pitanju migracija, emigranata, odnosa bogatih zemalja prema tim ljudima. Ali to je prije svega dobro napravljen film; film koji vas dirne, koji vas uzbudi, film gdje vi razvijate empatiju. Mogao sam izabrati 50 filmova na istu temu, filmova koji govore po sistemu “krušku pod njušku”, dovode neke stručnjake koji distancirano govore statistike. Ljudi često misle da, zato što je tema važna, film mora biti dobar. Tu imam problem jer mi se čini da je to podcjenjivanje publike”, kaže.

Može li film i dalje biti važan?

Puhovski je 1997. godine pokrenuo nezavisnu produkcijsku kuću Factum koja se u posljednjih dvadeset godina profilirala kao jedna od važnijih produkcijskih kuća u zemlji. “U to vrijeme, a to je bila sredina devedesetih, jednostavno nije bilo dokumentarnog filma. Ministarstvo je financiralo sporadično, televizija je funkcionirala po principu – ne bi se štel mešat, i niz tema, u zemlji u kojoj ih je bilo pregršt, zemlji koja je izašla iz rata, nije se obrađivalo. Ja sam tada iskoristio priliku postojanja Soroševog instituta, od kojeg sam dobio inicijalna sredstva. Kupili smo kameru i montažu i krenuli u skromnu produkciju. Ona je u međuvremenu rasla, mijenjala se, postajala estetski zanimljivija, krenula u kompleksnije forme. Pokretali smo neke teme koje drugi nisu. Od početka smo shvatili da se najbolje priče pričaju kroz male sudbine. Mi smo bili neka vrst rodonačelnika biografskog dokumentarca koji se bavi društvenim temama”, kaže.

O filmovima koji su izlazili iz Factuma u to se vrijeme raspravljalo u Saboru. Danas, kaže Puhovski, u klimi cinizma i ravnodušja, film može biti važan samo ako ga se uzme ozbiljno, što je rijetko. “Danas imate nastavak filma Gazda, koji je meni bolji od prvog dijela, koji govori o važnoj temi, i koji nakon tri dana prikazivanja više nikoga ne zanima. Čini mi se da tu dolazi do hijatusa. Građani svako malo pokušavaju neku temu dovesti u centar pažnje, bilo da se radi o kurikularnoj reformi, pitanjima prava gej zajednica i tako dalje. S druge strane kao da postoji neki zid. Imate 50 tisuća ljudi na trgu koji protestiraju za kurikularnu reformu i jedini odgovor je premijera. Ja neću da mi se to više događa. Tu se akumulira frustracija, koja dovodi do apatije i cinizma, te pohranjuje neku ljutnju, koja će izbiti negdje. Negdje će pući i prelomiti se na krivim ljudima, krivim stvarima i u krivo vrijeme”, kaže.

Festival nije samo doći u kino

Ideja iza pokretanja ZagrebDoxa bila je da se stvori prostor za autorske dokumentarne filmove, kojih nema puno na televiziji. Od pokretanja je prošlo evo 14 godina, ali taj je prostor i dalje potreban, kaže. Iako se raspon onoga što televizija prikazuje bitno proširio, i dalje se pretežito prikazuju povijesni ili dokumentarci o prirodi, kod kojih gledateljima autor nije bitan, već se gledaju kao informativni prikazi stvarnosti. Istina, danas se do filma, kao uostalom, bilo kojeg sadržaja može doći lakše no ikada, ali festival je, kaže Puhovski, nešto drugo. “Festival nije samo doći u kino. Festival je sve ono između. Festival je razgovarati. Popiti kavu. Posvađati se. Popušiti cigaretu. Vratiti se. Pogledati drugi film. Ta situacija je nešto što ja mislim da zapravo čini festival. Ne samo filmovi nego to okruženje”, kaže.

Uvijek su se, kaže, namjerno trudili festival držati na jednom mjestu, posljednjih par godina u Kaptol centru, baš zbog toga da stvore to okruženje. S gospodinom Puhovskim razgovarali smo u Press centru na ovogodišnjem festivalu. Oko nas su se vrzmali volonteri i zaposlenici festivala, mijenjajući raspoloženja – od dokolice do sitne panike, dovikujući se i izmjenjujući se na položajima. Kafići okolo su puni, po podu su prosipane kokice. Dox je kroz posljednjih 14 godina postao opće mjesto u kulturnoj godini, festival na koji svatko tko drži do svoje kulturne prehrane dođe, pa makar na blef pogledati neki dokumentarac. “Meni je važno to što, čini mi se, ljudi znaju da će, ako dođu na Dox, pronaći film za sebe. Kod nas dolaze studenti i mladi ljudi. Imamo puno umirovljenika, ili ljudi koji dolaze na projekcije u 6 jer su radili do pet. Imamo godinama ljude koji festival prate tako da uzimaju godišnje odmore u vrijeme Doxa da bi mogli pogledati sve. Imali smo ljude koji su dolazili iz drugog grada kod rođaka, kao što se, kad sam ja bio klinac, dolazilo na Velesajam”.

Hrvati su opsjednuti sobom

Kada slaže program, Puhovski želi da posjetitelj, koji dođe na festival i pogleda par filmova, zna što se trenutno događa s dokumentarnim filmom na svjetskoj razini. “Uvijek se desi da neki film ne možemo dobiti, ali generalno, uvijek ćete dobiti nekakav presjek filmova koji su prošli svjetske festivale, o kojima se može razgovarati. To zahtijeva ogroman trud. Imate puno festivala koji programiraju tako da stavljaju samo premijere, ili samo festivale koji su bili na Berlinu i Cannesu, za koje se zna da će dobro proći. Mi radimo drugačije. Imamo, naravno i takve filmove. Ali imamo i drugačije, imamo filmove iz malih kinematografija, Estonije, Gruzije… Želim da posjetitelj može reći – Bio sam na Doxu i znam gdje je danas dokumentarni film”.

Kaže da se, kod slaganja programa, pokušava staviti u poziciju publike, i da se to uči na greškama. Na primjer, spominje da je za otvaranje prvog Doxa stavio izuzetno težak Herzogov film Bijeli Dijamant s kojeg su ljudi počeli izlaziti. “I onda shvatiš da ljudi koji dođu na otvaranje, na događaj, možda nisu ljudi za koje je taj film. Ja se konstantno pokušavam staviti u poziciju publike i to ne jedne publike, nego nekoliko publika. Imate publike za razne tipove filma, za razne sadržaje, za razne estetike. Festival je preskupa i prezahtjevna igračka da bih ja vrtio filmove koji se meni sviđaju. To mogu doma s prijateljima gledati u dnevnoj sobi na plazmi. Ovdje je druga stvar”, kaže.

ZagrebDox ima regionalnu i međunarodnu konkurenciju. Puhovski, koji se nagledao i jednih i drugih dokumentaraca, kaže da je osnovna razlika u njima tome što su filmaši iz regije, iz zemalja bivše Jugoslavije, i dalje fokusirani gotovo isključivo za lokalne teme. “Recimo, u međunarodnoj konkurenciji možete vidjeti dominantne teme po godinama. Sirija. Brexit. Occupy pokret. Vidi se kako godine idu, da u svakoj postoji neka dominantna tema. I onda za tu dominantnu temu nađete najbolje moguće filmove i pokažete ih. Dok kod nas, mi perpetuiramo stvari koje su nama problem. Pitanje rata, pitanje privatizacije, kriminala i tako dalje. Bavimo se puno više sobom. Mi vrtimo neke stvari godinama. Kada ste zadnji put vidjeli da je neki hrvatski filmaš snimio film o ne znam, problemima žena u Maroku? Potpuno je normalno da to naprave dvije nizozemske redateljice, ali nam je nezamislivo da se netko s takvom idejom pojavi na HAVC-u ili na HRT-u. Nama su te stvari još uvijek jako čudne”.