Ravnatelj ZagrebDoxa Puhovski otkrio nam je što će se sve emitirati na ovogodišnjem festivalu

Ovogodišnji, 12. ZagrebDox nastavlja utabanim stazama, ali donosi i niz novosti. Uz stalne programe filmova u Međunarodnoj i Regionalnoj konkurenciji, te Službeni program u kome prikazujemo Happy, Teen i Kontroverzni Dox, filmove u programima Stanje stvari ili Glazbeni globus i dr., i ove smo godine pripremili niz novosti.

Tu je prije svega program Rusi dolaze u kome prikazujemo desetak filmova, uglavnom mlađih autora, koji se bave Rusijom, odnosno njenom sadašnjošću i kroz koje se može shvatiti probleme dugotrajne i mučne tranzicije u toj zemlji. Zatim, jedinstven program Djeca mijenjaju svijet u kojem prikazujemo filmove koje su o sebi i situaciji u kojoj su se našli radila djeca i mlade izbjeglice u radionicama u Jordanu i Austriji.

Posebnu pažnju bih skrenuo na program dokumentaraca rađenih u tehnologiji virtualne stvarnosti, koje će posjetitelji gledati uz pomoć 3D naočala. Prikazat ćemo i film o biciklima i automobilima koji govori o ekološkom trenutku današnjeg svijeta i tim povodom ćemo organizirat i biciklističku karavanu kroz grad koja završava na projekciji filma.

Što ni u kom slučaju ne bismo trebali propustiti?

To je uvijek najteže pitanje. ZagrebDox je u velikoj mjeri kompleksan festival sa čitavim nizom programa i do gledatelja je da li će izabrati ekološke, glazbene, happy ili pak društveno angažirane dokumentarce. Ima ih za svakoga i samo treba marljivo pretražiti našu web stranicu i Programsku knjižicu.

Naravno, filmovi u konkurencijama su oni za koje mislimo da najbolje funkcioniraju kao cjelina – u kombinaciji autorskog pristupa i teme, no takvih filmova ima i u drugim programima.

Za naš ovogodišnji predprogram Zaljubite se u dokumentarce izabrao sam tri sjajna, a vrlo različita filma koji su napunili kino – pobjednički dokumentarac Sundancea Čopor, južnokorejski Ljubavi, ne prelazi tu rijeku i spektakularni portret čovječanstva Ljudski – pa se nadam da će tako biti i na festivalu.

Prema kojim kriterijima birate filmove?

To je zanimljivo pitanje. Naime, svaki festivalski selektor ima neke svoje afinitete, autore ili teme koje preferira, ovisno, naravno i o vrsti festivala. ZagrebDox je festival dokumentarnog filma opće prakse pa treba pregledati jako puno festivala i filmova. Mi pratimo oko 200 svjetskih festivala te pregledamo godišnje oko 2000 filmova.

Kriteriji su raznoliki i moja je mješavina jednaka tajna kao i recept za neki dobar sos. Ima tu svega – dokubastera, velikih, jakih i poznatih filmova, festivalskih laureata za koje znaju kritičari i očekuju da ih vide na ZagrebDoxu, filmova koje voli publika, posve nepoznatih filmova novih autora, uradaka studenata filmskih škola… Sastojci su poznati, ali je njihov omjer – poseban!

Tko će sjediti u žiriju?

Između ostalih, Bruno Gamulin, naša posebna gošća, autorica Nino Kirtadzé, Claire Aquilar, direktorica filmskog programa i programa za profesionalce za Sheffield Doc/Fest, Karpo Godina, mlada redateljica Daina O. Pusić, sindikalistica Jasna A. Petrović, kao i učenici IX. gimnazije u Zagrebu.

Tržište dijelite s više od 50 filmskih festivala, koliko ih se u Hrvatskoj godišnje održava. Smatrate li održavanje tolikog broja filmskih festivala potrebnim i kako se nosite s konkurencijom?

Doista ne mislim da se radi o tržištu i konkurenciji. Festivala će biti onoliko koliko bude i potrebe za njima. Iskreno rečeno, ja se time ne umaram. ZagrebDox je izgradio svoje ime i mjesto, i do nas je da stalnim poboljšanjima pružimo publici ono što ju zanima – najbolje, najzanimljivije i najizazovnije svjetske i regionalne dokumentarce.

Kako izgleda produkcija filmskog festivala poput Doxa? S kojim se problemima susrećete?

Nitko od naših gostiju ne vjeruje da se festival poput ZagrebDoxa može napraviti sa onoliko malim budžetom kao što je naš. Realno, naš bi budžet trebao biti 3-4 puta veći od postojećeg da bismo mogli mirno raditi festival.

S druge strane, stalna neizvjesnost oko sredstava (zbog termina festivala) dodatno opterećuje, tako da se doista divim glavnoj producentici, Luciji Parać koja uspijeva sve napraviti tako da festival izgleda daleko “bogatiji” nego što jest.

Inače, sredstva za festival dolaze iz grada Zagreba, HAVCa, evropskog programa MEDIA, odnosno Kreativna Evropa, kao i niza sponzora.

Kako vi tumačite činjenicu da je ZagrebDox postao jedan od omiljenih zagrebačkih festivala? Čemu to zahvaljuje?

Meni je, naravno, teško o tome govoriti. No, kako je interes za ZagrebDox konstantno rastao pa je publika od 5.000 gledatelja koliko ih je bilo 2005., narasla na 25.000 gledatelja koliko je ima na posljednjim izdanjima festivala, očito je da radimo nešto dobro.

Rekao bih da se prije svega radi o našem naporu da prikažemo presjek onog najboljeg, najinteresantnijeg i najkontroverznijeg u dokumentarističkoj produkciji. U svijetu, regiji i Hrvatskoj.

Ovo je 12. godina održavanja Doxa. Koliko se ukus publike u tih nekoliko godina promijenio i je li ukus publike uopće relevantan faktor?

Dakako da je publika relevantan faktor. Zbog publike, prije svega, i radimo ovaj festival. U desetak godina koliko postojimo, mislim da možemo reći da smo stvorili publiku za dokumentarni film koja prepoznaje sve ono što je vrijedno u suvremenom autorskom dokumentarcu, i prepoznaje filmove koji se ne bave samo životinjama, dalekim krajevima ili poviješću…

Koliko se u Hrvatskoj godišnje snimi dokumentaraca? Kakav je hrvatski dokumentarni film? Kaskamo li za svijetom?

Broj snimljenih filmova ovisi o kriteriju koji se upotrijebi – prije svega da li se uključuju i televizijski dokumentarci. Mi ove godine prikazujemo 12 hrvatskih dokumentaraca u konkurenciji, još šest u ostalim službenim programima a ukupno, u svim programima, uključujući i retrospektive, njih 43!