Još uvijek najbolji glazbeni show na svijetu: reportaža s kraja europske turneje Brucea Springsteena
Legendarni glazbenik i njegov E Street Band zasvirali su u njemačkom Hockenheimu pred 80 tisuća ljudi
Nakon što se E Street Band suptilno povukao s pozornice, Bruce Springsteen ostao je sam pred 80 tisuća ljudi u publici. Sa smiješkom na licu podsjeća na The Castilles, svoj prvi bend, kojem se pridružio kad ga je prije gotovo šezdeset godina momak po imenu George Theiss pitao želi li mjesto glavnog gitarista. On je u to vrijeme, negdje 1965. godine, izlazio s Bruceovom sestrom Ginny.
Ovdje njegov izraz lica postaje ozbiljniji. Prije pet godina, Bruce je po posljednji puta vidio svog starog prijatelja. “Stajao sam na njegovoj smrtnoj postelji”, govori publici koja je sad već slušala u pogrebnoj tišini, “bio je usred teške borbe s rakom pluća, u zadnjoj godini svog života; imao je još nekoliko dana. Shvatio sam da ću nakon njegove smrti ostati posljednji preživjeli član te skupine momaka.”
Dovoljno snažan da posrami i trostruko mlađe od sebe
“This is Last Man Standing“, rekao je nakon pomno pripremljenog govora o smrtnosti i vrijednostima života, a potom je s akustičnom gitarom odsvirao istoimenu pjesmu, napisanu nedugo nakon Theissove smrti.
Bilo je to otprilike na polovici gotovo trosatnog koncerta u njemačkom Hockenheimu (održanom ovog vikenda na mjestu gdje su do nedavno jurili bolidi Formule 1), koncerta čija je set-lista uz uobičajenu proslavu mladosti i slobode sadržavala i naglašeni moment suočavanja s onim što nam svima nepovratno dolazi.
Pa iako je nadomak svog 74. rođendana danas možda skloniji meditacijama o prolaznosti, nema sumnje da neponovljivi Boss i dalje ima dovoljno snage da posrami i neke trostruko mlađe glazbenike, pa njegov koncert, poprilično je izvjesno, i dalje ostaje najbolji glazbeni show na svijetu.
Neuništiva kemija sa Steveom van Zandtom
Nakon oblačnog popodneva i slabije kiše koja je sipila nad dijelovima pokrajine Baden-Württemberg, negdje uoči početka koncerta ponovno je zasjalo sunce, i rijeke ljudi slijevale su se s okolnih parkirališta, odnosno sa željezničke stanice gradića Hockenheima. Moguće je da se baš zato dobar dio ljudi prema Ringu uputio u posljednji čas: prometnice su bile zakrčene, a vlak kojim smo stizali iz Mannheima sa svakom je stanicom sve više podsjećao na tramvaj u Tokyu tijekom najveće dnevne gužve.
Masa koja se približavala mjestu koncerta iznenadila je, čini se, i tradicionalno besprijekorno organizirane Nijemce. No bend je bio obaviješten pa je sve krenulo nekih pola sata kasnije, kad su otvorili s pjesmom No Surrender, inicijalno manje zapaženom trakom s globalno najpoznatijeg Springsteenova albuma, tijekom koje je odmah demonstrirao neuništivu kemiju s Steveom van Zandtom i odsvirao sjajni solo na gitari.
To je popratio s pjesmom Ghosts (kao i Last Man Standing, objavljenoj na albumu Letter To You) još jednoj posveti svojim prijateljima kojih više nema, gdje mu se u glavnoj ulozi pridružio saksofonist Jake Clemons, nećak legendarnog Clarencea Clemonsa, suosnivača E Street Banda, koji je preminuo 2011. godine. Clemons mlađi bendu se pridružio iduće godine, pokazavši da se može snaći u golemim cipelama svoga strica.
Kulminacija sa zvukom punokrvnog jazz ansambla
Raniji dio koncerta obilježila je i još jedna izvrsna Springsteenova solaža na Prove It All Night, gotovo kao jeka nekih drugih, žešćih vremena, a do izvedbe pjesme The Promised Land – koju otvara s prepoznatljivom usnom harmonikom, nakratko nastavlja s gitarom (koju onda baca par metara dalje nekome na pozornici), da bi se, požurivši niz stube na donjem dijelu pozornice, opet vratio harmonici (koja je onda završila u rukama jedne od djevojaka u prvim redovima) – košulja je već lagano natopljena znojem.
Boss nikad nije bio od onih koji se štede na pozornici, pa je odradio pravi trening silazeći i penjući se tim stubama, kao barem dvadeset godina mlađi čovjek.
Nakon nekoliko poznatijih traka iz osamdesetih od kojih je najzanimljivija bila vokalno snažna izvedba Working on the Highway, uslijedila je pjesma Kitty’s Back, ranije ne toliko često izvođena, ali na ovoj turneji redovita, inače objavljena prije punih pedeset godina, na drugom Springsteenovom albumu.
U ovoj verziji, gdje se njegov glas mjestimično pretvara u nešto nalik režanju, ona traje debelo preko deset minuta: iz tvrdih bluesy gitara prelazi u jazzerske puhačke dionice, i tako u krug dok se ne izredaju svi majstori – od maestra Maxa Weinberga do profesora Roya Bittana – i dok ne kulminira u zvuku punokrvnog jazz ansambla.
Emocionalni vrhunac koncerta u kultnoj ‘The River’
Lagano se već mrači i nježni kontrast stiže s pjesmom Nightshift, obradom Commodoresa i ponajboljom trakom koju je uvrstio na svoj posljednji album Only The Strong Survive. Sjajnu predstavu pomoćnih vokala okrunila je nešto veća dionica korpulentnog Curtisa Kinga, čiji je falset izvrsno nadopunjavao Springsteenov glas. Nakon zaigrane verzije Mary’s Place, u kojoj se Boss nakratko pretvorio u dirigenta publici, s kultnom The River uslijedio je i emocionalni vrhunac koncerta (veći dio otpjevao je zatvorenih očiju) u kojem je i publika pružila svoje najsrčanije izdanje.
Blizu je, doduše, bila i Because the Night, obrada pjesme Patti Smith, čiji su refren i Boss i publika pjevali kao da im život ovisi o tome, nakon čega je sve završilo u uzbudljivom gitarskom duetu (ili duelu) Springsteena i čovjeka u dugom crnom kaputu, Nilsa Lofgrena. Nakon par izvedbi u kojima je kombinirao hitove iz sedamdesetih i ranih dvijetisućitih glavni je dio koncerta završio s progresivno sve glasnijom Thunder Road, da bi se bez posebne pauze, nakon kraćeg naklona, još dok su svi bili na pozornici, koncert samo prelio u bis.
Kraj s akustičnom gitarom na zamračenoj pozornici
Tu su Springsteen i bend izredali Born to Run, Bobby Jean, Glory Days, Dancing in the Dark (na kojoj je teatralno rastvorio košulju i predstavio bend, u svojoj već legendarnoj maniri) i Tenth Avenue Freeze-Out (tijekom kojih su prikazivane fotografije preminulih suosnivača E Street Banda, Dannyja Federicija i Clarencea Clemonsa), redom hitove sa svoja komercijalno dva najuspješnija albuma.
Bend potom odlazi, svjetla pozornica svedena su na minimum, a Bruce uzima akustičnu gitaru, namješta usnu harmoniku oko vrata te izvodi dirljivu verziju pjesme I’ll See You in My Dreams, dobrim dijelom zapravo otpjevanu a capella, što je samo pojačalo dojam. Jedino što je svima preostalo jest duboko se nakloniti i odšetati u ugodnu ljetnu noć. Čovjek je po tko zna koji put dokazao da je jednostavno neuništiv.