Springsteenov portret ranjene Amerike i danas, 40 godina kasnije, briljantno objašnjava što se tamo događa

No kad te nešto elementarnije čini nemirnim, činjenica da više nikad ne moraš voziti polovni automobil i ne igra neku ulogu u životu. A tridesetdvogodišnji Springsteen, nema sumnje, u jesen 1981. godine osjećao je takvu vrstu nemira.

Nebraska je izranjala u besanim noćima New Jerseya

Izvore tih nedaća moglo bi se tražiti u dvije ključne stvari: prvo, sustizalo ga je djetinjstvo, sa svojim slatko-kiselim reminiscencijama koje su ga znale držati budnim čitave noći; drugo, u kontekstu postvijetnamske intervencije i nacionalne ekonomske, ali i moralne krize, Bruce je sve jasnije uočavao da s njegovom zemljom nešto ozbiljno nije u redu.

Bez neke stalne adrese, bez nečega što je mogao nazvati domom, glazbenik se povukao u iznajmljenu kuću nedaleko Freeholda u kojem je odrastao. Noću bi se često znao odvesti u te ulice i sjediti u tišini svog automobila.

U takvim noćima – u svojevrsnim meditacijama na djetinjstvo, kako to opisuje u autobiografiji Born to Run – iz tame je počeo izranjati materijal koji se našao na Nebraski. Točno četrdeset godina i petnaest studijskih albuma kasnije, ostaje to ponajbolji njegov rad, drugačiji od svega ostaloga što je snimio u životu.

Poseže za velikom američkom kantautorskom tradicijom

Oduvijek svjestan problema zajednice svog rodnog New Jerseya, na pragu osamdesetih, približavajući se kraju svog prvog desetljeća na sceni, Springsteen je sve više razmišljao o širim američkim političkim silnicama, ili možda preciznije, sve je više te silnice propuštao u svoje pjesme. Ne, doduše, na način kako je to radio Bob Dylan, jedan od njegovih uzora – Springsteenu je manjkao taj revolucionarni naboj, što će kasnije i sam znati isticati.

Ipak, naglašen interes za aktualne društvene probleme bio je očigledan. Na prvoj razini odnosi se to na pjesme koje dokumentiraju ekonomske nedaće i propadanje pojedinih industrijskih sektora koji su tolike ostavljali bez sigurne egzistencije – u već spominjanoj traci The River, mladi protagonist gubi posao u građevini nakon čega snovi o blagostanju polako umiru. Bila je to sudbina koju je iskusio suprug njegove sestre Ginny.

Pritom je Springsteen uzore potražio na istom mjestu kao i Dylan dva desetljeća ranije: u pjesmama i porukama ranih američkih kantautora Hanka Williamsa i Woodieja Guthrieja. Baš 1980. godine Joe Klein objavio je zapaženu biografiju o Guthrieju, čije će pjesme Springsteen opisivati kao “pravednički mač” i silnu inspiraciju.

Upoznao autora memoara koji je inspirirao Olivera Stonea

Iste godine veliki američki povjesničar Howard Zinn objavio je svoju Narodnu povijest SAD-a, izrazito utjecajnu knjigu napisanu iz “perspektive odozdo”, to jest, kako je sam Zinn rekao, iz vizure većine običnih ljudi koji su tijekom stoljeća ostali zaboravljeni u dominantnom historiografskom diskursu “nacionalističke glorifikacije zemlje”.

Skrenuvši pozornost na potlačene i iskorištene, na pregažene u isključujućem narativu o pravocrtnom napretku “veličanstvene nacije”, knjiga je nepovratno promijenila način na koji se predaje povijest SAD-a, odnosno, još važnije, promijenila je način na koji sami Amerikanci doživljavaju svoju prošlost. Zbog jasnih političkih implikacija Zinnove dekonstrukcije nacionalnih mitova, mnogi s druge strane političkog spektra njegovu su knjigu proglašavali jeftinom marksističkom propagandom, a to se nastavlja i danas.

U svakom slučaju, ove dvije knjige, Kleinova i Zinnova, definitivno su mu proširile perspektivu, navodio je Springsteen poslije.

A onda su mu u ruke došli i memoari vijetnamskog veterana Rona Kovica, objavljeni 1976. pod naslovom Born on the Fourth of July. Oliver Stone adaptirao ih je poslije u istoimeni film za koji će 1990. dobiti svog drugog Oskara za režiju.

Springsteen se knjige domakao na prilično neočekivanom mjestu, u jednoj manjoj trgovini nedaleko Phoenixa, usred jedne od svojih vožnji pustinjama Arizone. Bio je potresen pročitanim. Nekim čudnim spletom okolnosti, nekih tjedan ili dva kasnije, kako navodi u autobiografiji, na ulici mu je prišao mlađi čovjek u invalidskim kolicima. Bio je to Ron Kovic.

Tema Vijetnama Springsteena je dugo zaokupljala

Bivši vojnik uživo ga je uputio na silne probleme koje vijetnamski veterani prolaze pri reintegraciji u društvo. Gotovo desetljeće nakon kraja rata, u Americi još nisu imali jasnu ideju kako kontekstualizirati ono što se dogodilo u prašumama jugoistočne Azije, i što učiniti da se pomogne zgaženim mladim ljudima koji su iz tog suludog pokolja izašli istraumatizirani, gotovo kao olupine.

Springsteen je mobilizaciju šezdesetih izbjegao na temelju motociklističke ozljede, a poslije kako je god mogao, na što u zrelijim godinama i nije bio pretjerano ponosan. No da ga je tema zaokupljala još u njegovim ranim dvadesetima, pokazuje pjesma Lost in the Flood, o povratniku iz Vijetnama, objavljena na njegovom debitantskom albumu iz 1973. godine.

Kako god, na kraju je iz slučajnog susreta pjevača i ratnog veterana proizašla suradnja koja će iste godine rezultirati i velikim Springsteenovim koncertom za veterane, organiziranim u Los Angelesu.

Album izlazi u vrijeme velike ekonomske krize

Komorna Nebraska tek minimalistički ocrtava ono što se tih godina odvijalo u Americi. U dijelu pjesama koji se bave posrtanjem i moralnom degradacijom njezinih stanovnika, Springsteen nam daje tek pokoji stih ozračja u zemlji, no bilo je to vrijeme ozbiljne ekonomske krize, najveće još od Velike depresije 1930-ih.

Situacija je bila sljedeća. Početkom sedamdesetih, između ostaloga i zbog pritiska strane konkurencije, američka je industrija već usporavala. Tako je 1971. godine po prvi puta u 20. stoljeću imala trgovinski deficit, tj. uvozila je više proizvoda nego što je izvozila. Kako su veliki proizvođači (primjerice automobila) počeli otpuštati radnike, industrijski gradovi poput Detroita već tada su krenuli silaznom putanjom.

Nezaobilazan su dio priče dvije naftne krize. Prva se odigrala 1973. godine kad su zemlje arapskog poluotoka učetverostručile cijene nafte, a zbog podrške Izraelu, Sjedinjene Države bile su među zemljama kojima je nametnut embargo. Druga je kriza stigla 1979. nakon Iranske revolucije koja je pogodila njihovu proizvodnju nafte, na što se naslonio i Iransko-irački rat započet sljedeće godine. Međunarodno tržište, kao i uobičajeno, reagiralo je panikom.

Mračna perspektiva nešto duguje i glazbenim utjecajima

Dakle, u trenutku kad je Nebraska stigla na police, u rujnu 1982. godine, zemlja je bila uzdrmana godinama usporavanja rasta BDP-a, inflacijom i velikom nezaposlenošću. Prve dvije godine Reaganova mandata, otpočetog u siječnju 1981. godine, obilježene su prilično ozbiljnom recesijom.

Pogoršanje položaja socijalno najugroženijih, što je, da ne bude zabune, počelo s mandatom demokrata Jimmyja Cartera, nastavilo se i intenziviralo u mandatu republikanca Ronalda Reagana, koji je spas Amerike potražio u smanjivanju poreza za najbogatije, slabljenju sindikata, deregulaciji industrije i reduciranju mjera za zaštitu prirode. Tržište se za koju godinu oporavilo, obični radnici baš i ne, a takav je trend, treba li isticati, u Americi nastavljen sve do danas.

U tom kontekstu, težina i mračna perspektiva dobrog dijela Nebraske postaju puno jasniji. Osim toga, Springsteen je ovdje i težio takvoj estetici, zvuku kakav je pronalazio kod blues velikana Johna Leeja Hookera i Roberta Johnsona, “glazbi koja je zvučala posebno dobro s ugašenim svjetlima”. Još jedan važan element umjetničkih poticaja može se pronaći u pričama spisateljice Flannery O’Connor koja je često pisala iz perspektive djeteta, što će se u Nebraski javiti u pjesmama nadahnutim kantautorovim djetinjstvom .

Legendarna noć u kojoj snima petnaest novih pjesama

Bez jasne ideje u kojem smjeru točno krenuti, ali s dovoljno tekstualne građe za novi album, Springsteen je poslao jednog od tehničara da mu nabavi snimač na kojem će moći zabilježiti demo snimke koje bi onda pokazao bendu. Ove su pjesme dobrim dijelom sazrijevale u tišini njegova dnevnog boravka, u satima provedenim na stolici za ljuljanje. Činilo mu se da je ranije previše vremena trošio u studiju, a to nije jeftino ni kad si Bruce Springsteen.

Njegov suradnik Mike Batlan donio je potrebnu opremu, japanski snimač Tascaam 144 na kojem je mogao paralelno bilježiti vokale, prateće vokale, gitaru i primjerice usnu harmoniku. S četiri kanala na uređaju mogao je dočarati bendu kakav je zvuk tražio. Na raspolaganju je imao i Panasonicov beatbox uređaj koji mu je ranije pao u rijeku, da bi u jednom trenutku proradio sam od sebe, piše Springsteen u Born to Run. Došlo je vrijeme da konačno nešto i snimi.

Dana 3. siječnja 1982., Batlan je na Springsteenov poziv stigao u njegovu iznajmljenu kuću gdje su napravili improvizirani prostor za snimanje. Od kasnog poslijepodneva do dugo u noć, snimili su petnaest pjesama. Uz minimalne dorade sljedećih par dana, sadržaj je završio na kazeti. Bili su prilično zadovoljni kvalitetom demo snimke.

Studijske snimke s bendom nisu bile dobre

Springsteen se uputio u New York u ured svog menadžera i producenta Jona Landaua, čovjeka koji je 1974. godine još kao kritičar slavno napisao: “Vidio sam budućnost rock and rolla, a zove se Bruce Springsteen.” Glazbenik mu se odužio tako što ga je poslije učinio praktički svojom desnom rukom.

Kako pokazuje Peter Ames Carlin, autor biografije Bruce, njegov je producent bio impresioniran snagom pjesama, iako se zabrinuo za glazbenikovo emocionalno stanje. No šoubiznis je šoubiznis: poslao ga je u studio gdje mu se pridružio ostatak benda. Nakon nekoliko dana rada Bruce je preslušavao snimljeno i nije bio zadovoljan: zvuk je bio čišći i bogatiji, no upravo je u tom bio problem.

Izgubila se atmosferičnost albuma čija je snaga dobrim dijelom proizlazila iz njegova minimalizma, iz ograničenja na gitaru i usnu harmoniku, iz nesavršenosti zvuka.

Ipak, pokazalo se da bend nije okupljen uzalud. Naime, od petnaest pjesama koje su bile na kazeti, samo ih je deset završilo na Nebraski; prilično zahtjevan, proces masteriranja Nebraske završio je u jesen 1982. godine i album je stigao na police trgovina. Preostale pjesme svoj su zvuk pronašle u verziji s bendom i postale su dijelom sljedećeg albuma, objavljenog dvije godine kasnije. Radilo se, dakako, o albumu Born in the U.S.A.

Jedan kritičar album opisao kao “portret ranjene Amerike”

Kritika je “novom” Springsteenu bila prilično naklonjena, iako je bilo i negativnih reakcija na Nebraskin pesimizam. U jednom afirmativnom tekstu kritičar Rolling Stonea album je opisao kao “portret ranjene Amerike koja gorivo za svoju mašineriju nalazi u proždiranju snova svojih stanovnika”. Takve pjesme nisu lako dolazile na radio, ali koliko god je dio obožavatelja njima bio zbunjen, prodaja je bila solidna. Iz Columbia Recordsa nitko nije ni očekivao novi The River, a Springsteen je ionako postao prevelik da bi mu mogli reći ne.

Kad su ga potpisivali desetak godina ranije – nakon što je stao s gitarom i oduševio Johna Hammonda – u Columbia Recordsu smatrali su da potpisuju novog Dylana. Bio je to teret koji nijednom mladom glazbeniku definitivno nije potreban, no Springsteen je ionako otišao u drugom smjeru. Nije se vidio kao folk momak s gitarom: njegova je vizija uključivala čitav bend; silovit i glasan zvuk, izuzetno energične (električne) nastupe. Nebraska je prvo i najuspješnije njegovo odstupanje od takvog zvuka.

Otvaranje sa serijskim ubojicom kojim se bavio i Malick

Mračan, turoban i jeziv samo su neki od epiteta koji su pripisivani uglavnom akustičnoj Nebraski – čemu doprinosi i sjajna cover fotografija Davida Michaela Kennedyja – a vrhunac jezivosti stiže možda već s prvom pjesmom, koja je dala i naslov albumu. U njoj Springsteen poseže za jednim od ključnih toposa moderne Amerike – serijskim ubojicama – donoseći priču o devetnaestogodišnjem Charlesu Starkweatheru i njegovoj četrnaestogodišnjoj djevojci Carill Ann Fugate, iza čije je kratke avanture na prijelazu zime 1958/1959. ostalo jedanaest tijela.

Dakako, to će mnoge podsjetiti na film Badlands, Terrencea Malicka – inspiriran istim slučajem –no s obzirom na to da se ubojstva odvijaju kad je imao deset godina, nema sumnje da se glazbenik dobro sjećao ovih događaja.

Springsteen nije skrivao nadahnuće Malickovim uratkom, ali za razliku od njega, priču donosi isključivo iz distancirane, dislocirane perspektive infantilnog ubojice. Odsustvo ikakvog moralnog prijekora, a onda i činjenica da se javlja glasom čovjeka koji je dvadesetak godina ranije spržen na električnoj stolici – Springsteenovoj izvedbi upisuje izvjesnu količinu začudnosti.

Posebno je upečatljiv kontrast gotovo čežnjive glazbe (posebno usne harmonike) i teksta (dovoljno je pogledati samo završne stihove: They wanted to know why I did what I did / Well, sir, I guess there’s just a meanness in this world).

Pjesme o kriminalu, gubitku dostojanstva i nihilizmu

Protagonisti iz druge (Atlantic City) i četvrte pjesme (Johnny 99) oboje imaju dugove koje “nijedan pošten čovjek ne može otplatiti”. Prvi zbog njih, daje se naslutiti, odustaje od ideje o poštenom zarađivanju za život; drugi, nakon što je izgubio posao, a onda i kuću, u alkoholnom deliriju ubija čovjeka. Za kraj od suca traži samo jednu stvar – da ga umjesto doživotnog zatvora odmah pošalje na električnu stolicu.

Ni ovdje Springsteen ne moralizira nad njihovim postupcima. Ako bismo se malo našalili (ali samo malo), mogli bismo reći da u ovim pjesmama logika “najameričkijeg” glazbenika načelno prati osnovnu marksističku ideju historijskog materijalizma, tj. ideje da svijest ljudi proizlazi iz njihove ekonomske pozicije, a ne obrnuto. Amerikanci postaju kriminalci i ubojice zato što ih je sustav lišio dostojanstva, možda sugerira Springsteen.

Međutim, u prilično neodređenoj pjesmi State Trooper, gdje pojedinac loših namjera juri automobilom kroz noć, ponovno imamo osjećaj da smo – kao u naslovnoj pjesmi albuma – negdje na terenu ozbiljne patologije i nihilizma. Springsteen, kojem noćne vožnje nisu bile strane, ovdje se ponovno stavlja u perspektivu čovjeka koji ne stavlja previsoku cijenu na ljudski život.

Zbog pjesme ga je mladi Sean Penn probudio usred noći

Nema sumnje, automobil – kao mašinerija slobode – jedan je od važnijih tropa Springsteenove američke mitologije, i na Nebraski se također pojavljuje u puno navrata. Uz gore spomenutu, automobil ima središnju ulogu i u pjesmi Open All Night (nešto slabijoj numeri koja idejno odudara od ostatka albuma) gdje The Boss pjeva o mladiću koji se dugo u noć vozi prema svojoj djevojci.

Automobil pronalazimo i u vrhuncu albuma, pjesmi pod rednim brojem pet, Highway Patrolman, koja se primarno ipak bavi jednom od arhetipskih tema. Već s prvim stihovima o policajcu Joeu i njegovom bratu Frankieju, povratniku iz Vijetnama, Springsteen maestralno postavlja temelje za priču o braći koja će se naći na suprotnim stranama zakona, priču o dva lica Amerike.

Pjesma je dvadesetjednogodišnjeg Seana Penna toliko oduševila da je – ohrabren s, kako navodi, 15 do 17 Heinekena – usred noći probudio Springsteena, iskazavši želju da pjesmu preradi u dugometražni igrani film. Springsteen je pristao, ali okolnosti su htjele da do realizacije dođe tek 1991. godine, kad je Pennov redateljski debi izašao pod imenom The Indian Runner, s Viggom Mortensenom i Davidom Morseom u glavnim ulogama.

Tradicija je progovorila snažnije od stadionskog rocka

Nadalje, automobil se javlja u dvije od ukupno tri autobiografski inspirirane pjesme Nebraske, no dok u pjesmi Mansion on the Hill – skici rano razvijene svijesti o društvenoj raslojenosti auto još uvijek predstavlja rijedak prostor zadovoljstva, u pjesmi Used Cars upravo je prijevozno sredstvo poprište klasnog posramljivanja.

My Father’s House, posljednja u trolistu nadahnutom osobnim iskustvom, iziskivala bi posebnu analizu i dublji ulazak u biografiju, što djelomično vrijedi i za egzistencijalistički obilježenu zaključnu traku, Reason to Believe. Nema sumnje, Springsteen je u karijeri često znao biti nedovoljno suptilan, no za takav prigovor ovdje nema previše uporišta.

Tradicija američkog bluesa i folka na Nebraski progovorila je snažnije od stadionskog rocka.

Priča o gubitku zajedništva i duhovnom slomu Amerike

Springsteen će kasnije reći da je taj album, između ostaloga, priča o gubitku zajedništva i duhovnom slomu Amerike. Iako je imala jasne političke konotacije, glazbenikova kritika ovdje još nema onu aktivističku crtu koja će se pojaviti s godinama, primjerice u podršci Baracku Obami s kojim je prošle godine zajedno objavio i knjigu.

Dijelom je ta inicijalna nesklonost eksplicitno političkim iskazima možda determinirana okolnostima njegova odrastanja, o čemu svjedoči i citat iz spomenute Carlinove biografije Bruce:

“U svom susjedstvu nikad nisam čuo da netko govori o politici. Izuzetak je možda jedna situacija kad sam došao iz škole i pitao majku jesmo li republikanci ili demokrati. Rekla je da smo demokrati, zato što se oni zalažu za radnike. I to je bilo to što se tiče razgovora o politici u mom djetinjstvu.”

Američkim “patriotima” Springsteenove poruke često promiču

Naravno, kako je Springsteen postajao utjecajniji, a onda i bolje upućen, obrazovaniji i zreliji, javljala se svijest o ulozi koju potencijalnu može zauzeti te o odgovornostima koje dolaze s tim. No i sam je glazbenik znao navesti da ga je na to svojim riječima i postupcima dijelom potaknuo i predsjednik Ronald Reagan.

Ovdje je posebno značajan jedan primjer iz 1984. godine, kad je Reagan bio usred kampanje za drugi mandat. Stojeći pred publikom iz New Jerseya, Reagan je afirmativno spomenuo domaćeg dečka Springsteena koji “šalje poruku nade” mladim Amerikancima. The Boss je u tom trenutku promovirao Born in the U.S.A. – komercijalno najuspješniji album karijere koji će ga zacementirati kao svjetsku rock ikonu – i vješti retoričar Reagan namjeravao je zajahati taj val.

Istoimeni singl s tog albuma danas je možda najpoznatija Springsteenova pjesma, no i četrdeset godina kasnije, dijelu publike promiče ironijski ton ove “velike američke himne” koju se nerijetko promašeno upotrebljava u “patriotske svrhe”, iako već na samom početku Springsteen piše i ove stihove: Got in a little hometown jam / So they put a rifle in my hand / Sent me off to a foreign land /To go and kill the yellow man.

Predivna posveta obožavanoj zemlji, zar ne? Forma je, kao što znamo, često važnija od sadržaja, a Springsteen je svoju kritiku ovdje upakirao u melodično rock ruho od kojeg mnogi ne vide dalje od generičkog refrena i dinamičnog ritma.

Koncert na kojem je odgovorio Ronaldu Reaganu

Kako god, Springsteenu Reaganovo priljubljivanje nije najbolje sjelo. Nekoliko dana kasnije na koncertu u Pittsburghu publici se obraća sljedećim riječima: “Predsjednik je neki dan u svom govoru spominjao moje ime pa sam se zapitao koji bi mu mogao biti moj najdraži album, znate? Mislim da to nije Nebraska. Mislim da taj album nije poslušao.”

Potom je zasvirao pjesmu Johnny 99, spominjanu treću stvar s Nebraske, jednu od mračnijih traka iz svog repertoara.

Četrdeset godina kasnije, za većinu svojih stanovnika Amerika nije postala bolje mjesto za život. Psihopati i dalje haraju zemljom, štoviše, jedan je postao i predsjednikom, učinivši pritom da Ronald Reagan i svi ostali nesretnici iz Ovalnog ureda izgledaju kao Majka Tereza.

Springsteen se, međutim, u svojoj sedamdeset trećoj godini i dalje drži prilično dobro: za sljedeću je godinu pripremio veliku svjetsku turneju. Još bolje stari Nebraska, crni biser njegove karijere. Rolling Stone je 2003. godine album smjestio na 226. mjesto ljestvice 500 najboljih albuma svih vremena; u revidiranoj verziji iz 2020. godine zauzeo je 150. mjesto. Nagovještaj svijetle budućnosti ovog mračnog Springsteenovog izuzetka.