Kako je mladi pisac prije 25-e uspio napisati rijetko hrabru, zrelu dramu i za nju dobiti Marina Držića

TELEGRAM: Kao mladom piscu što vam znače nagrade?

TOMIČIĆ: Ovisi kako koja nagrada, a kad si mladi pisac na svakakve natječaje se prijavljuješ. Ne mislim da su nagrade ikakav prikaz vrijednosti nekog rada, radi se o subjektivnom pogledu neke osobe, pogotovo u slučaju kad žiriranje nema više krugova čitanja i takvu vrstu bodovanja, pa to gledam kao neku vrstu Binga, ha, ha…

Postoje, naravno, i natječaji koji su mi bitni, a ovise o tome tko su ljudi koji sjede u žiriju i čitaju radove. Činjenica je da pobjeda na natječaju otvara prostor za rad u struci i oživljava djelo, rad postaje vidljiviji široj javnosti što me zapravo i motivira za prijavu. Osim toga nagrada mi, ako je novčana, osigurava hranu i stanarinu.

TELEGRAM: Osim razorne tuge koja natapa vašu novu dramu, čini mi se da u završnim taktovima ipak imamo pukotine nade. Može li se ta smrskana obitelj skupiti?

TOMIČIĆ: U ovoj specifičnoj drami da, smrt jednog djeteta otvara prostor za obnavljanje obiteljskih odnosa… Ali, oni mogu otići i u drugom smjeru, obitelj se može nastaviti samo raspadati.

TELEGRAM: Unutarmonološka forma koju izmjenjujete između lica, nije samo pitanje forme?

TOMIČIĆ: Nije, formu sam odabrao kao svojevrstan prikaz nemogućnosti komunikacije među članovima obitelji, neka vrsta podcrtavanja teme cijele drame.

TELEGRAM: Da li model hashtagova kojima obilježavate scene, ukazuje na našu površnost kojima smo skloni procjenjivati nečiju dušu?

TOMIČIĆ: I sam pripadam internet generaciji pa nikad ne osuđujem online svijet i njegove kodove. Mislim da je pojava interneta, uz sve probleme koje donosi, otvorila malo jednakije mogućnosti za ljude, učenje, stvaranje, uključivanje u zajednicu… Hashtagovi su Darijev svijet, on postoji online s ljudima na mreži pa je ovo njegov pogled na obiteljske situacije.

TELEGRAM: Fragilni dječak Dario koji je počinio samoubojstvo i njegov robusniji mlađi brat Ivan, kao da su dva lica istog bića. Vapiju li obojica za razumijevanjem?

TOMIČIĆ: Naravno, svako dijete vapi za razumijevanjem i ima pravo na njega. Dugo sam razmišljao o tome da je sustav ocjenjivanja pogrešan i zapravo roditelji i zajednica previše upisuju u njega. Odgojno obrazovne ustanove sklone su uzimati nečiji uspjeh kao prikaz stanja te osobe. Sustav se bavi „problematičnom” djecom, a onu koja pokazuju dobre rezultate u školi zanemaruje.

Naravno, nisu djeca za to kriva i svako dijete ima pravo na jednake mogućnosti, ali mi se čini da se ne uzima dovoljno u obzir da uspjeh nekog djeteta, izvrsnost i ostalo, mogu biti neka vrsta kontrole vlastitog života koju nemaju doma. Bilo da se radi o traumama ili zanemarivanju, a tu se sustav mora pobrinuti za tog pojedinca, a on ga često iznevjeri.

TELEGRAM: I u prethodnoj drami „Your Love Is King” ponirete u bolne porodične odnose. Obitelj kao polje iskušenja vam je stalna tema?

TOMIČIĆ: Tako je, u dramama i drugom radu se često bavim strukturom obitelji, njenom redefinicijom i preispitivanjem nametnute norme primarne obitelji. Prijateljstvo i samoizabrana obitelj me okružuju i to je prostor u kojem se osjećam sigurno i dobro, ali činjenica je da smo obilježeni odrastanjem i zajednicom u kojoj smo se formirali.

Odmicanje od te i takve zajednice su obilježile drame koje sam napisao, prikaz nemogućnosti komunikacije i različitost, a sad se pripremam na pisanje o prijateljstvu i odabranoj obitelji. Bilo mi je potrebno prikazati od čega se udaljavam, u dosadašnjim dramama, a u budućim želim prikazati kako funkcioniraju obitelji u suvremenom društvenom kontekstu, a čine ih partneri i partnerice, prijatelji i prijateljice…

TELEGRAM: Vi, pobogu, imate samo 25 godina… Otkud vam taj zreli, duboko proživljeni, nemladenački odnos prema smrti i fenomenu umiranja?

TOMIČIĆ: Možda jer su mi svi umrli, ha, ha…, šalim se. Obožavam crni humor, ali valjda imam neki čudan smisao za njega pa je smiješan samo meni i prijateljima i prijateljicama koji su se susreli s gubitkom bliskih osoba. Smrt me privlači još od puberteta, volio sam razmišljati o njoj, čitati o fenomenu umiranja i kroz pop kulturu proučavati nošenje s gubitcima. Osim toga, susreo sam se i sam s umiranjem bliskih osoba pa sam valjda malo sazrio u tom smislu, nisam se trudio baš oko toga, ha, ha…

TELEGRAM: Dakle, u vašim radovima utisnut je autobiografski pečat.

TOMIČIĆ: Naravno, u svakom tekstu koji sam napisao postoji autobiografski pečat. To je nešto što mi je okupiralo život i misli pa sam o tome i pisao.

TELEGRAM: Na nekoliko mjesta progovarate i o dilemi pisca i njegovoj „eksploatatorskoj“ ulozi. Osjećate li se kao onaj koji nesvjesno krade sudbine iz realnosti?

TOMIČIĆ: Da. To je pitanje koje me najviše progoni kod samog pisanja. Gdje je granica koju ne prelazim kod korištenja stvarnih situacija, što moj tekst čini drugim ljudima koji se u njemu pronađu? Istinitost samog djela, zarada i klasna tranzicija nauštrb ljudi koji nisu odabrali biti u tekstu i njihovih trauma… To su sve pitanja koja si postavljam kad pišem. Osim toga, svako sjećanje ne znači istinu, svi pamtimo stvari na drugačiji način i to je sve moje selektivno pamćenje i sjećanje pa utoliko osjećam kao da ja iznosim samo svoju stranu priče, koja se može činiti „pravom”.

Najveći problem mi je i dalje doživljavati osobni rast i klasnu tranziciju, a osjećati nemogućnost da to podijelim s ljudima čiji život koristim u nekim svojim tekstovima. Srećom, radi se o umjetničkom tekstu koji svakako ne mora biti istinit i nije mu to svrha pa se sve više udaljavam od razgovora i razmišljanja o stvarnim činjenicama i bavim likovima, motivacijom, situacijama…

TELEGRAM: Kad govorimo o granicama umjetničkog teksta i stvarnosti činjenica, koliko ste na vlastitoj koži osjetili netrpeljivosti zbog transrodnog identiteta? Jeste li zbog toga osjetljiviji na društvene nepravde kojima svjedočite?

TOMIČIĆ: Iskreno, nisam siguran otkud dolazi ta osjetljivost, sigurno je formirana u mlađoj dobi jer sam takav oduvijek. Još u školi nisam mogao prijeći preko nepravde, jednostavno mi se to čini kao jedino razumno i ispravno kod življenja i djelovanja u nekoj zajednici. Što se tiče mog vlastitog identiteta, bilo je raznih stvari, ali imam sreće što studiram na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti gdje sam okružen profesorima i profesoricama, kolegama i kolegicama, koji su me samo potaknuli da rastem, otvaram se i budem svoj.

Tome je svakako pridonio i moj fAKTIV, feministički kolektiv kroz koji djelujem. Divni prijatelji i prijateljice i zajednica u kojoj se nalazim su mi najveća podrška u životu i mislim da su od mene napravili snažnu osobu. No, mnogi ljudi iz LGBTIQ+ zajednice nemaju uvjete za takvu vrstu života, bilo da su na drugim fakultetima ili poslovima, jednostavno u startu imaju manje šanse.

Najčešće na fakultetu uopće ne priznaju njihov identitet pa su primorani odustati od istog zbog prevelike disforije, ili ih obitelj i zajednica ne prihvaća, a to je težak život. Ovdje dolazi ili sve počinje klasnim pitanjem jer mnoge osobe iz zajednice nemaju jednaku šansu za rast na poslovima, ako ih uopće dobiju, a često ni osigurane osnovne egzistencijalne uvjete za život.

TELEGRAM: Ova virusna kriza odmah vas je potaknula da se uključite u pomoć starijima i nemoćnima. Kakva su vam iskustva?

TOMIČIĆ: Da, pokrenuli smo studentsku inicijativu Jedni za druge, kroz koju pomažemo starijim, rizičnim i bolesnim skupinama da dođu do potrepština, hrane i lijekova. Ono što sam znao, a sad sam se i uvjerio, je da mnogo ljudi nema nikoga kroz cijelu godinu, sustav se ne bavi njima, a sami su. Mnogo ljudi koji su se javili su samo htjeli razgovor ili im kroz cijelu godinu nema tko pomoći u nabavci namirnica, iako su polupokretni i nemoćni. To je nešto što me najviše boli i rastužuje.