Kako je osječki publicist Garmaz osvojio važno globalno priznanje za knjigu o istarskim vinarima

Kao da je osvojio Oscara

Već u prvom kontaktu s pričama Garmazovih vinskih udarnika (uknjižene su priče o šezdesetak istarskih i kvarnerskih vinara) ostajete fascinirani kad shvatite da je na okupu sorta marljivih, sretnih i nasmijanih ljudi. Taj zarazni smijeh naprosto se dade namirisati i ubrati s njihove loze i rastače se obiljem sa stranica ovog zanesenog putopisa.

U namrgođenoj, zagušljivoj i depresivnoj zemlji kakva je današnja Hrvatska, ta bi se vrlina udarničke nade morala nositi kao krhka božićna kuglica na dlanu. „Gourmandovo priznanje u svijetu publicistike koja se bavi gastronomijom i vinom, pandan je Oscaru u svijetu filma ili Grammyju u svijetu glazbe“, uzbuđeno objašnjava Željko Garmaz.

Nagrada priznanje i našoj vinskoj regiji

Koliko je Gourmand Drinks Awards utjecajna nagrada (1995. utemeljio ju je Edouard Cointreau, iz dinastije proizvođača megaslavnih likera Cointreau i cognaca Frapin i Remy Martin) govori podatak da je prošle godine u utrci za neku od nagrada bilo nominirano knjiga iz čak 216 zemalja ili regija u 105 kategorija.

U kategoriji u kojoj su Garmazove „Vinske priče Istre i Kvarnera“ osvojile nominaciju u prosincu 2019., čak je 10 knjiga uvršteno u najuži izbor i po tome je ova kategorija bila najžešća. Među autorima su bili ugledni Decanterovi ocjenjivači i sveučilišni profesori, nominirane knjige su se bavile vinima Austrije, Južnog Tirola, Rumunjske, Mosela, Portugala, Slovenije, Španjolske, Švicarske, Njemačke…tako da je nagrada Garmazovom ostvarenju ujedno i priznanje toj našoj velikoj vinskoj regiji.

Nestanak vinske publicistike

„Nažalost, to je situacija na koju sam se već navikao, kako u gabaritima hrvatske tako i svjetske publicistike koja se bavi vinima“, komentira Garmaz činjenicu da je jedino njegova knjiga bila u riskantnoj usamljeničkoj samizdat (Vinske priče, obrt za izdavanje knjiga) produkciji. „Evo vam primjer velikog Stevena Spurriera koji se prije nekoliko dana, nakon 27 godina, oprostio od ‘kolumniranja’ u časopisu Decanter riječima da odlazak iz tog najutjecajnijeg svjetskog magazina ‘nije odlazak u mirovinu nego – novi početak’.

Naime, Spurrier je utvrdio ono što ja pričam i pišem već deset godina požalivši se ‘da su današnje knjige o vinu ili debeli, stručni tomovi, ili vodiči za kupovinu’ te se u toj svojoj oproštajnoj kolumni zapitao gdje je prava vinska literatura – knjige o vinima, ljudima i mjestima – nalik na one s kojima je odrastao. ‘Netko bi ih trebao ponovo pisati’, zaključio je Spurrier. Ako neki tako veliki autoritet poput njega i u praksi oživi svoje najave, uvjeravam vas da će u budućem kontekstu vinske publicistike moje ‘Vinske priče’ postati pravilo, a ne izuzetak“, gleda Garmaz u budućnost.

Terapeutska kontra vladajućoj društvenoj apatiji

Prekaljeni novinar i putopisac (rođen 1967. u Trebinju) u bogatoj novinskoj karijeri prošao je redakcije svih vodećih novina u Hrvatskoj. Kalio je i gadni zanat ratnog reportera, izvještavajući s ratišta i kriznih žarišta Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije, Albanije, Sierra Leonea… Iz nataloženog iskustva, nagledavši se razaranja, patnje, gorkih i sumornih poraza ljudskosti, Garmaz je itekako naučio koliko su egzistencijalno važne malene krijesnice ljudskosti i stvaranja, umjesto nečovještva i destrukcije.

Uronivši u čudesan svijet vinara, sa svojim vinarskim rudarima, stvara terapeutsku kontru vladajućoj društvenoj apatiji. On je nepokolebljivo uvjeren –i to svojim vinskim pričama iskričavo dokazuje- da svaka lijepa priča i nečiji pozitivan primjer mogu biti najbolji putokaz kako još uvijek nije sve otišlo dođavola

Utjecaj nagrade na rezultate predanog rada

Zanima me hoće li svježe pristigla Gourmandova nagrada imati povratnih efekata za ono čime se predano bavi?„Iskreno, osim tapšanja po ramenima, i to privremeno, dok se prašina ne slegne, efekti će biti nikakvi. Ili, barem, dostatni za samostalan život od pisanja“, veli Željko, ali odmah i dodaje:

„Meni je važnija osobna satisfakcija da sam bio u pravu kad sam u 50. godini života, odlučio napustiti novinarstvo i pisati ono što želim o nečemu što volim i smatram da zaslužuje bolje društveno vrednovanje.“

U svijet vinarstva ušli su različiti ljudi

Analitički tumači kako su Hrvatska, kao i cijela regija bivše Jugoslavije, prošli kroz socijalistički diskontinuitet u tradiciji vinarenja, jer su pola stoljeća na ovim prostorima vladali golemi kombinati kojima kvaliteta vina nije bila presudna.

„I onda se, kad su popustile uzde, u taj čarobni svijet odlučilo ući iz različitih zanimanja i s različitim pobudama tako da danas vinari postaju i stomatolozi i građevinari i liječnici i burzovni mešetari i elektroničari i financijeri i konobari i novinari i pisci…“, kaže Garmaz:

Pisanje vinskih priča raj za reportera

„Pisanje vinskih priča, odnosno životnih priča tih suvremenih vinara naprosto je raj za istinskog reportera. Moje vinske priče su u tom kontekstu dokument vremena i nastanka suvremene vinske scene na ovim prostorima.“

Vino ne samo da magično kola kroz ljubav, vino i jeste ljubav. Dramaturški je ta senzibilna emocija protegnuta od covera (kao da gledamo veronski Julijin balkon) do jednog od posljednjih zaljubljeničkih prizora u knjizi: dobra berba sanjarskih zaljubljenih pogleda bračnog para Zgrablić, Lare i Marka, iz Svetog Petra u Šumi. Uzgred, sjajnu fotkersku pratnju Garmaz je imao u Emici Elveđi.

Priča o naslovnoj fotografiji

„Fotografija je iz Vodnjana, ali taj motiv se može naći na različitim istarskim lokacijama“, opisuje Željko naslovnu fotku i, naravno, priča priču: „Inače, Vodnjan je danas sinonim za istarsko maslinarstvo, neke od najznačajnijih istarskih uljara nalaze se upravo u Vodnjanu. A prije nije bilo tako, jer Vodnjan je bio poznat baš po vinogradima.

Prema riječima dvojice vodnjanske braće o kojima sam pisao u knjizi, Mattea i Luce Moscarde, a oni su to čuli od mame Lorelle, a ona od oca Claudija, koji je sve, pak, čuo od njegova oca Giovannija, nekad je u Vodnjanu svaka ulica, odnosno četvrt, imala svoje podrume, a njihov, u kojem se nalazi današnja vinarija Babos, bio je jedan od najvećih.

I dugo se održavala tradicija odlazaka cijelog društva u nečiji podrum i pražnjenja tamošnjih bačvi. Znali su govoriti: ‘Metemo a man la bote!’ A to bismo mogli prevesti kao: ‘Načmimo je, odnosno – otvorimo je!’ I onda bi se taj tjedan svi tamo našli i ne bi izlazili dok se ne bi popilo. A bačve su bile do 700 litara! I u sedam dana bi bačva – finila! Svu bi je ispraznili! Eto, pojasnili su mi Matteo i Luca, to je jedan od razloga zašto se toliko vina pilo u Vodnjanu.“

Tko su Garmazovi junaci?

Dok je krstario Istrom i Kvarnerom, strpljivog i znatiželjnog slušača ljudskih sudbina nisu odviše zanimali suhi opisi sorte, ovog ili onog bukea, građe bačava ili načina flaširanja… Garmaz u pričama prilazi individualnostima svojih vodiča kroz čudesan svijet Dionizijeve djece. Njemu je prije svega stalo dočarati čovjeka koji je to vino proizveo. Jer, vino je onome koji ga je stvorio poput čudesnog odraza u ogledalu.

Mnogi od junaka ovih priča pristupaju vinu kao živom biću, cijene njegovu iskrenost i ljubav kojom vino nesebično uzvraća svaku kap uloženog znoja. Nama amaterima koji samo ločemo a ne proizvodimo buteljirane snove, nevjerojatan je taj živi partnerski odnos s vinom, pun uzajamne vjere.

U vremenu u kojem su obmana i laž, predatorska pohlepa i podlost postali notorna pravila funkcioniranja društva, zaista ljekovito zvuče riječi jednog od Garmazovih protagonista, Ranka Anđelinija iz Pazina: „Čovjek mora stajati iza svog proizvoda i prezentirati ga bez grižnje savjesti. Dakle, ne smije govoriti jedno, a u boci je nešto sasvim drugo. Nama je iskrenost naše priče ono od čega ne odstupamo…“

Putešestvijama učvrstio uvjerenje o reportaži

Jesu li putešestvija po Istri nešto u Željku drukčije prelomila, da li je nešto novo spoznao?

„Ne, samo sam još više učvrstio svoje uvjerenje da je reportaža kraljica novinarstva! Meni su najveći komplimenti kad mi netko od kolega, ili, pak, vinarevih prijatelja, kaže da sam im u svojim pričama otkrio nešto što nisu znali o njima. Moje je bilo samo da ih uvjerim da imaju nešto reći, da se otvore i ispričaju svoju vinsku priču. A kad počnu pričati, na površinu izbiju strast i ljubav i bujica riječi počne teći sama od sebe“, ushićeno govori.

Vinarska posvećenost radu i posvećenost užitku

Čini mi se da sve junake vinogradarskih priča povezuju dvije stvari: samurajska posvećenost radu i isto takva posvećenost zasluženom užitku. Garmaz potvrđuje moje opažanje: „Istarski vinari bez takvog pristupa vinarstvu, iz kojega su mnogi od njih napravili svojevrsni lifestyle, ne bi postali ono što jesu – istinski putokaz svima u regiji kako raditi i od rada uživati.

Dobro, nisu oni svi isti, ali sumnjam da postoji netko kome ne bi imponiralo ono što, primjerice, radi Ivica Matošević. Vrhunski hedonist, intelektualac par excellence, stjegonoša istarske vinske revolucije, roker i, to mu posebno zavidim, čovjek koji svoja svjetska putešestvija tijekom zimskog mirovanja u vinogradima organizira da bi ugodio svojim nepcima i ljubavima prema glazbi. Alo, pa on je u Cape Townu bio na koncertu Sixta Rodrigueza!!!

 

Ima jedan takav i u Vojvodini, na Fruškoj gori, u Čereviću, zove se Aleksandar Zeremski, a za njega je Pink Floyd, ili ono što je ostalo od tog benda, imperativ zbog kojega se prekida i berba. On je u nekoliko mjeseci, pazite sad, bio na koncertima Davida Gilmoura u Madison Square Guarden u New Yorku, pa u Beču, Puli i u Royal Albert Hallu u Londonu. Rekao mi je da je za njega Pink Floyd poput droge, ovisan je o njima, mora imati dozu njihovih nota svaka dva mjeseca, pa i po cijeni propuštanja berbe merlota!“

Set vinskih cjepiva za kućnu robiju

Razmišljam o tome kako autoru priča o dionizijskim čulnostima mora da je i recentna kućna robija prilično vesela. Tražim da nam preporuči nekakav set vinskih cjepiva. Iz Garmaza recepti samo potekoše:

„Već nekoliko dana razmišljam o Morenu Coronici, vjerojatno ponajboljem istarskom vinaru, koji je, da ironija sudbine bude još veća, prvi istarski vinar koji je obolio od corona virusa. Stjecajem tragičnih okolnosti u obitelji, smrću oca Ottaviana, postao je prvi zaraženi vinar u Hrvatskoj. I baš zato, što se nesretni čovjek u pulskoj bolnici vjerojatno razdire od brige što je očev sprovod postao mrestilište virusa korone po cijeloj Istri, u karanteni bih pio samo njegova vina.

Ne samo zato što su njegove malvazije i terani remek-djela suvremenog vinarenja, nego zato što bih tim činom htio dati potporu čovjeku koji je zadužio istarsku, hrvatsku, regionalnu i svjetsku vinsku scenu i koji nipošto zbog svega što trenutno prolazi ne zaslužuje biti stigmatiziran kao društveno nepoćudna osoba. Nažalost, njegovih vina nemam u svom arhivu, bila su previše dobra da bi ih čuvao – trebalo je što prije u sebe utočiti te kapi vinareve genijalnosti, stoga moram za karantenu ispoštovati neke druge kriterije.

Druženje s Enjingijem i njegovim vinima

Tako, opet, mogu reći da sam privilegiran što, završavajući opsežnu knjigu ‘Najveći’, o velikom, najvećem hrvatskom vinaru, Ivanu Enjingiju, gotovo sam svakodnevno u situaciji da se družim s njim i njegovim vinima. Evo, prije dva dana sam uživao u njegovom prvom Venju iz 1998. godine, koje je na prvom Decanterovom natjecanju 2004. godine potuklo konkurenciju i osvojilo titulu svjetskog prvaka u kategoriji vina do 10 funti. No, dok je to vino samo po sebi privilegij, jer ga Ivan Enjingi nikada nije puštao u promet, njegovo posljednje Venje iz 2010. godine je brutalno dobra suha kupaža graševine, rajnskog rizlinga, pinota sivog, sauvignonablanca i mirisavog traminca. Savršenstvo!

Privilegij je i u samoći karantene uživati u užitnim kapima Enjingijeva pinota crnog iz 2000. godine, koje, također, nikada nije bilo u prodaji, kao i u graševini iz 2002. godine, koja je i danas, 18 godina stara, fascinantno svježa. Njegova ponajbolja graševina ikad! A kad popijete tih nekoliko boca, poslije toga svakako ne trebate ništa, možda samo vrijeme za kontemplaciju i razmišljanje o tome što vas je snašlo nekoliko minuta, sati, dana ranije…“