Impozantna vinarija Ivana Damjanića u Fuškulinu, okovana bogatom netaknutom prirodom, niknula je na mjestu na kojem je ovaj istarski vinar prije 20 godina zasadio svoji prvi vinograd iz kojeg se vinuo u vrh vinske scene.

Put ka tom cilju bio je popločen odricanjima kroz generacije; prvo pradjedovim, a zatim i njegovim. U četrdesetim godinama prošlog stoljeća obitelj, ovjenčana nagradom s vinske izložbe u Parizu, zbog nacionalizacije ostaje bez velikog dijela zemlje. Puno kasnije, pak, Ivan Damjanić morao je prodati auto i svoj omiljeni dvokotač kako bi revitalizirao obiteljsku tradiciju proizvodnje vina.

“Skoro cijeli život proveo sam na dva kotača, a sada imam klince i razmišljam – ako su naslijedili imalo moje genetike, ja ću strepiti”, veli. “Ali motori su danas puno sigurniji, ali i brži”, dodaje. Ipak, s motorima nije do kraja raskrstio, pa danas ima Ducatija kojeg, kako kaže, nema vremena voziti. “Stoji i čeka vožnju. No, kako bi se reklo, ne traži niti piti niti jesti pa je sve u redu”, kaže zadovoljno.

‘Traktor mi je dao motivaciju’

Sada već davne 2004. Damjanić se rastao s motociklom Honda VTR1000F kojim je istarskim vijugavim prometnicama jurio i do dvjestotinjak na sat. Za svotu od 3650 tadašnjih kuna, koliko je iznosila njegova plaća, kupio je rashodovani Renault 5, a novac od prodaje motora i auta uložio je u traktor. “Kada sam se pojavio s Renaultom svi su me gledali i pitali se što se dogodilo. Zezali su me kako sam do jučer vozio motor koji ide 270 na sat i imao sportski auto, a sad se drndam u vozilu bez klime, ma bez ičega”, priča kroz smijeh.

Kada je ljudima u svojim počecima objašnjavao u što ulaže sredstva, sinulo mu je da je donio odluku koja ga je natjerala da izađe iz svoje zone komfora. “Rekli su mi da sam se zatvorio u loze, postao pravi seljak. Danas, kada ih podsjetim na to, samo im pokažem svoju novu vinariju”, tvrdi.

Kako su 1928. osvojili Pariz

Pitate li Damjanića što ga je nagnalo da se baci u vinarstvo, spremno će izgovoriti kako “krv nije voda”. Prstom će pokazati na uokvirenu plaketu na zidu vinarije koju je njegov pradjed Jure (Giorgio) Jurković dobio 1928., nakon što je svoje crno vino poslao na ocjenjivanje na parišku izložbu Exposition du Bien-Étre, tamo deklasirao konkurenciju i osvojio zlato. Slanje plakete iz Pariza koštalo je četrdeset lira, što je bila vrijednost jedne krave koju je njegov pradjed prodao kako bi taj vrijedan obiteljski dokument stigao do njegova istarskog imanja.

No, dvadeset godina nakon ovog važnog priznanja, obitelj ostaje bez velikog dijela zemlje zbog nacionalizacije. O tome su mu, kaže, jako malo pričali. “Nikad nisu htjeli potomstvo trovati s tim mračnim dijelom u našoj povijesti”, dodaje. Pradjeda Juru je, reći će Damjanić, ta nepravda silno pogodila. “Nije izdržao kada se to dogodilo. Obolio je i ubrzo umro”, tvrdi.

Poprilično mirnim tonom opisuje kako je nacionalizacija uzrokovala raskol u njegovoj obitelji koja je praktički preko noći ostala gotovo bez svega i iskusila siromaštvo. “Moja obitelj bila je šikanirana kroz povijest. Jurković su bili bogataši, a politika ih je zbog prezimena neopravdano smatrala Talijanima i uzela im skoro sve. Kad sam pitao nonu Alda zašto nikada ništa nije pričao protiv tadašnjeg sistema, samo me pogledao: Pa Ive, noć bi me pojela da sam išta rekao. Morali su šutjeti”, prepričava.

‘Vinarstvo nije glamurozno’

Njegov djed Aldo odlučio je obrađivati svojih skromnih pet hektara koji su mu ostali, na kojima će nicati razne vinske sorte, krumpir, salata i ostale, kako to Damjanić opisuje, osnovne potrepštine. Prvi ozbiljniji vinograd Damjanićeva obitelj podiže 1999. godine, a on je pet godina kasnije zavrnuo rukave i s diplomom inženjera vinarstva u ruci odlučio ući u vinski biznis. Kaže kako je u to vrijeme bilo lakše probiti se na tržištu nego danas.

“Prije je bilo petnaestak istarskih vinara. Sada nas ima 30-40 afirmiranih, a samo na području Istre djeluje oko 120 vinara. Svi smo digli količine koje proizvodimo, imamo portfolio na tržištu i živimo od svog rada”, ističe. A posao vinara, objašnjava, nije glamurozan kako neki možda misle.

“Vinarstvo je elitna poljoprivreda, ali to ‘elitno’ znači da si u vinogradu, s čizmama na nogama u blatu do koljena. Pišu se lijepe i romantične stvari o vinarima, a romantično je samo ispijanje dok sve ostalo zahtijeva naporan rad i veliku predanost. Ja se, recimo, budim oko šest ujutro, dolazim u vinariju, obavljam sve što treba i završim s poslom iza ponoći. U ovom poslu samo jedna greška može donijeti enormnu štetu. Raditi ovaj posao, a da ga ne voliš, ravno je samoubojstvu”, govori.

Vinogradi na fuškulinskim padinama

Prisjećajući se svojih početaka, priča da su prve godine posadili hektar i pol vinograda, a iz godine u godinu gledao je kako da okrupni još zemlje. “Svakih par godina uzeli bismo neku parcelu koja je sva bila zarasla, očistili je i sadili trsove. Za strojnu sadnju nije bilo novca, pa smo sve radili ručno”, kaže Damjanić. Reći će da su mu leđa zbog takvog načina funkcioniranja dobrano stradala, iako svojom energijom i držanjem ne odaje takav dojam. Kako god, danas zna da je sve to imalo smisla; sada sade i obrađuju 10,5 vlastitih hektara, dok su još dva uzeli u zakup.

Njegovi vinogradi razasuti su na fuškulinskim blagim padinama. U tom zaleđu Poreštine nema strmina kao u vinski kanoniziranoj Motovunštini ili Vižinadi, ali je zemlja, tvrdi Damjanić, pogodna za uzgajanje vinskih sorti. “Pretenciozno bi bilo reći da je mikroklima ovdje posebna, ali je toplija. Imamo 20 posto manje kiše nego grad Poreč, nalazimo se na četrdesetak metara nadmorske visine što znači da topli zrak s mora dolazi ovdje i tjera oblake. To je puno bolje jer grožđe ljepše sazrijeva”, pojašnjava, naglašavajući plodnost fuškulinske zemlje. “Dodajmo samo i činjenicu da imamo globalno zatopljenje pa pozicije koje nisu bile toliko dobre za grožđe postaju sve bolje i bolje”, ističe.

Njegova nova vinarija i vinski podrum koji se prostiru na oko 1200 kvadrata vrijedni su oko 2,7 milijuna eura, a sredstva za njihovo podizanje osigurao je kandidaturom za EU fondove 2020. godine. U jeku pandemije morao je sređivati dokumentaciju, balansirajući između rokova i neizvjesnosti hoće li uopće od svega išta biti. “Ne možeš doći do arhitekta, mijenja se projekt, a priprema svega ti stvara ogroman nemir jer ne znaš, da malo karikiram, hoće li sutra biti kraj svijeta. Ljudi su se u koroni debljali, a ja sam od silnog stresa smršavio”, govori.

Vino prebacivali preko kanala

U sjećanju mu je ostala i anegdota kada su selili stvari u novi, veći i moderniji vinski podrum u kojem smo vodili ovaj razgovor. Priča kako je cijelo selo bilo raskopano zbog vodovoda. To im je zadavalo glavobolju. “Računali smo da ćemo podrum preseliti u četiri dana, a selili smo ga 20. Ljudi mi ne vjeruju kada to pričam, ali sanduke vina prebacili smo preko obližnjeg kanala. U jednom trenutku sam se dogovorio s radnicima da nam omoguće prohodnu cestu, pa sam u starom kamionu vozio boce vina. To je isto bio šou, oni zakopaju cestu, pa maknu strojeve, mi prebacimo vino i tako u krug”, kaže.

Paraleleno s gradnjom nove vinarije, u kojoj danas može proizvoditi do 300 tisuća litara vina, pokušavao je održati biznis na životu. “Stara vinarija koja je imala dvjestotinjak kvadrata bila je puna vina, a mi smo čekali da se sve otvori. Tješio sam se da će barem crno vino koje smo napravili doći na svoje i odležati”, ističe Damjanić.

Na pitanje što proizvodi od vina, uzima kratko vremena za razmišljanje, pogleda prema polici punoj boca pa nabraja kako od sortimenta imaju Malvaziju istarsku, Borgonju, Chardonnay, Muškat žuti, Merlot, Cabernet sauvignon, Duraniju, Pinot bijeli i Teran. Ipak, najponosnije priča o autohtonim istarskim vinima koja radi, od kojih se posebno ističe Borgonja, koja slovi za jednu od najstarijih lokalnih sorti.

Stare istarske vinske sorte

“Kada bi me netko pitao koje se crno vino pije u obitelji, rekao bih borgonju. Nono ju je imao i točno se sjećam kako bi mi, dok sam bio klinac, točio prst tog vina u čašu i davao mi da probam. Taj miris borgonje zauvijek mi se uvukao pod kožu i zato sam si rekao da ću je proizvoditi”, tvrdi.

Kaže kako je ta sorta u Poreštini bila poznata još do osamdesetih, kada je vinski div Agrolaguna punio borgonju u boce od dvije litre. U Istri trenutno, tumači, postoje dva proizvođača koji je pune, a većina se njome ne bavi jer je zahtjevna za vinogradarenje.

“Borgonja je u biti frankovka, ali je puno osjetljivija jer ako pustiš da malo više rodi, ne dobiješ nikakvo vino. Vinari se zato okreću merlotu jer on rodi i bude dobar s puno manje uloženog truda”, tvrdi.

Prirodna selekcija i filoksera

O omiljenoj sorti njegove obitelji učio je 20 godina i naučio neke trikove kako se odnositi prema njoj. “U Hrvatskoj smo navikli da crno vino mora biti strukturno jako, ali svijet ne rezonira tako. Svijet se diči pinotima, a mi smo odlučili ići u smjeru da naša borgonja upravo postane vino u stilu pinota, lagano, lijepo voćno, elegantno i baršunasto”, govori.

Osim borgonje, Damjanić se posvetio još jednoj arhajskoj istarskoj autohtonoj vinskoj sorti – duraniji. I ona je, kaže, osjetljiva te zahtijeva puno pažnje. “Našao sam par čokota i krenuo ih saditi jer to ovdje nitko ne radi. Sada smo na 1600 čokota, a iduće godine ćemo ih posaditi još 1500”, kaže.

Na pitanje zašto se vinari ne okreću zaboravljenim autohtonim sortama, Damjanić nema konkretan odgovor. Kaže kako se razlog za toliku zastupljenost malvazije u Istri može pronaći u tome jer je puno zahvalnija za održavati, a i u vinski DNK tog kraja utkala se zbog prirodne selekcije i filoksere, insekta koji je potkraj 19. stoljeća poharao istarske vinograde i uzrokovao veliku štetu.

Problem s manjkom radne snage

Pomalo revoltirano osvrće se na stav onih koji govore da se vinarstvo u Istri razvilo u zadnjih 20 godina. Pobija tu tvrdnju ističući kako vinarstvo na istarskom području postoji jako dugo. “Pod Austro-Ugarskom Istra je imala oko 33.000 hektara vinograda, a Hrvatska ih ima 17 tisuća. Dakle, Istra je imala duplo više hektara posađenih vinograda nego Hrvatska danas”, tvrdi, pozivajući se na povijesne zapise.

S obzirom na spomenutu vinsku povijest, pitamo Damjanića koliko se mladih danas odlučuje baviti vinarstvom. “Zašto bih se odricao svega da se baviš vinima, kad imaš skoro sve?”, postavlja protupitanje pa kaže kako se u Istri više zaradi na turizmu nego u vinarstvu. To je, tvrdi, čista kalkulacija. “Tko je poduzetan gradit će apartmane, iznajmljivati ih ili prodavati i tako u krug”, kaže.

Jedan dio problema vidi i u manjku radne snage, koja mahom hrli u građevinu. “Prije će netko biti radnik na baušteli nego doći u poljoprivredu. A u poljoprivredi je ljepše, manje je prljavo. U građevini sve što uzmeš u ruke je tvrdo, teško i hladno, a kod nas nije tako, samo treba imati malo afiniteta prema ovom poslu”, smatra Damjanić.

‘Počeli su pratiti što radimo’

Ponavlja kako vinarstvo od čovjeka zahtijeva golemi trud, pa to podastire na vlastitom primjeru. “Mi smo tek 2015. financijski malo odahnuli, dakle 11 godina nakon što smo počeli saditi prve hektare. Doslovno smo radili za otplatu kredita koji smo imali i osjetili olakšanje kada smo isplatili zadnju ratu. A to ne bismo mogli da stvarno nismo zapeli i radili danonoćno”, objašnjava.

Te 2015. stigla mu je i prva nagrada kada je nastao bijeli Clemente, koji je postao njegovo najcjenjenije vino. “Sreća je htjela da ga potrefimo iz prve. Trebalo je pronaći balans između tri sorte iz kojih je nastao i staviti ga u pravo drvo”, tvrdi. Isto vino je, priča, zasjalo u Londonu 2017., pomelo konkurenciju i dobilo duplo zlato na IWC-u i Decanteru, a te godine nagrađen je i za malvaziju. U 2018. je, dodaje, ponovio isti uspjeh kao 2017. “Sve to nas je poguralo, a vinoljupci su počeli pratiti što to Damjanići rade”, govori.

Bacamo pogled kroz prozor vinarije koji puca na maslinik podno nje. Damjanić to primjećuje i kaže da imaju i maslinovo ulje, ali ga proizvode samo za vlastite potrebe. Ne pada mu na pamet širiti biznis i na maslinova ulja. “Berba za pjenušava vina nam kreće krajem osmog mjeseca, dolazi nam hrpa turista, a još se sve poklapa s terminom za berbu maslina. Mogu biti sado-mazo do neke mjere i zakopavati se u posao do besvijesti, ali sad da sam baš toliko lud… Baš i ne”.