Kako je Rikard III. inspirirao 'Igru prijestolja', 'Kuću karata' i još 8 velikih romana i serija

1. Victor Hugo: “Zvonar crkve Notre Dame”

Victor Hugo duboko je cijenio Shakespearovu umjetnost. On je svog bogalja također smijestio u srednjovjekovni kontekst baš kao što je to stari bard učinio sa svojim “Rikardom III.” Ono po čemu se njegova verzija Rikarda III. razlikuje od Shakespearove svodi se na to da je on svog protagonista transponirao iz kraljevskog staleža na samo dno društva. Quasimodo možda jest siromašan, ali za razliku od stvarne povijesne ličnosti predstavlja arhetip heroja. Kad on ubija, ubija zbog ljubavi prema bližnjemu – mladoj ljepotici Esmeraldi koju je antijunak Frollo predao u ruke sigurne smrti.

2. Herman Melville: “Moby Dick”

Melvillova priča o zloglasnom lovcu na bijelog kita također je jedna od onih koje se mogu povezati sa ozloglašenim engleskim kraljom. Kapetanova drvena noga jasno ukazuje na fizičke sličnosti s Rikardom III., ali nije ni njegova iskonska karakterna zloba daleko od originala. Oba lika pribrajaju se književnoj tradiciji moralne i fizičke deformiranosti, tradiciji koja je i u 20. stoljeću dobro živjela od eksploatacije povijesne građe.

3. Giuseppe Verdi: “Rigoletto”

Još jedan Hugoov junak (Verdijeva opera bazirana je, naime, na drami francuskog velikana), još jedan bogalj. No za razliku od dobrohotnog Quasimoda, Rigoletto je svoju isfrustriranost niklu iz njegovih fizičkih nedostataka kanalizirao u šekspirijanski motiv osvete. Baš poput Rikarda i on je zaslužan za smrt jednog djeteta koje je trebao štititi.

4. Robert Louis Stevenson: “Crna strijela”

Radi se o srednjovjekovnoj priči, čiji naziv neodoljivo podsjeća na “Crnu guju”, u kojoj se junak, koji je usput i kriminalni odmetnik, bori uz Rikardov bok i za svoje zasluge biva nagrađen viteštvom.

5. Josephine Tey: “Kćer vremena”

Ovaj krimić izokreće povijesnu priču o Rikardu III. Jedan se je policajac prihvatio njegova slučaja i dokazao da je negativac zapravo bio Henrik VII, a da je Rikard zapravo bio žrtva koju su ocrnili Thomas More i Shakespeare. Navodno je bio samo dobrostiva desna ruka budućeg kralja koja nikako nije mogla skriviti smrt prinčeva niti posegnuti za bratovom krunom.

6. John Steinbeck: “Zima našeg nezadovoljstva”

Steinbeckov posljednji roman fokusira se na verziju Rikarda koji živi u jednom malom gradu i svoj put do moći gradi zahvaljujući ubojstvu koje je počinio netko drugi. Kritičari su ovaj roman proglasili produktom jednog potrošenog pisca, ali je tome unatoč Steinbeck godinu dana nakon toga primio Nobelovu nagradu za književnost.

7. Philippa Gregory: “Rat rođaka”

Gregoryjeve serijal radikalno je promijenio sliku o Ratu ruža koristeći ženske pripovjedne glasove. On Rikarda ne prikazuje monstruoznim kako se to prije običavalo činiti niti ga direktno optužuje za ubojstva svojih nećaka, nego sugerira da je cijelu tragediju skrivila njegova žena Anne. No, on je baš poput Shakespearove verzije neumoljivi ženskaroš koji je navodno imao tajnu ljubavnu vezu s zaručnicom budućeg engleskog kralja Henrika VII.

8. Rowan Atkinson i Richard Curtis: “Crna guja”

Ne samo da se Rikard III nakratko pojavljuje u ovoj popularnoj povijesnoj seriji, nego je Atkinsonov princ Edmund očito stvoren na temelju povijesne građe o Rikardu III. koji je odbijao biti obični duke.

9. Michael Dobbs: “Kuća od karata”

Francis Urquhart je baš poput Rikarda ambiciozna zanemarena figura voljna učiniti sve kako bi se popela na ljestvici moći.

10. George R.R. Martin: “Pjesme leda i vatre”

Internetski portal History in Game of Thrones navodi da je povijesna ličnost Rikarda III. poslužila kao model za vladara na Sjeveru, Neda Starka (jednog od omiljenih televizijskih likova Davida Camerona). Sugerira se i da se Martin poslužio pričom o posljednjem kralju iz dinastije Plantagenet kad je stvarao Tyriona Lannistera i Stannisa Baratheona.