Kako su dva volontera s mobitelima i pištoljima uspjeli spasiti stotine žena iz ralja ostataka ISIS-a
U nagrađivanom dokumentarnom filmu Sabaya prikazuju se sudbine žena koje još uvijek drže kao ropkinje ISIS-a
Naknadno se oko snimanja žena pokrenuo i određeni skandal. Naime, u The New York Timesu pojavila se optužba da Horiri nije dobio pristanak prikazanih žena da budu u filmu. Tri su žene naknadno izjavile da nisu razumjele što će redatelj učiniti s materijalom, odnosno da im je rečeno da film neće biti dostupan u Iraku i Siriji. Jedna je rekla da uopće nije htjela biti u filmu
Pokoljem u regiji Sinjar u sjevernom Iraku, Daesh (ISIS) je u kolovozu 2014. godine započeo kampanju terora nad kurdskom etničko-vjerskom manjinom jazidima, u čemu je tijekom godina smrtno stradalo nekoliko tisuća ljudi, a stotine tisuća su protjerane iz svojih domova. UN zločine islamskih militarista nad jazidima karakterizira kao genocid.
“Bili smo sretni sa svojim životima. Onda su došli oni i pobili sve muškarce. Nas su žene odveli”. Tako u dokumentarnom filmu redatelja Hogira Hirorija svjedoči Leila, djevojka koju su upravo oslobodili iz zatočeništva. Ona je jedna od Sabaya.
Arapski je to naziv za otete djevojčice i žene koje su tijekom godina prisiljene na vjersku konverziju i promjenu identiteta, nakon čega ih se tretiralo kao seksualno roblje. Priču o njihovu oslobađanju pratimo u filmu Sabaya koji je od svoje trijumfalne premijere na prošlogodišnjem festivalu Sundance pokupio niz nagrada, najrecentnije i onu u međunarodnoj konkurenciji ZagrebDoxa.
Dokumentira strašne posljedice ISIS-a
Nakon uspješnog The Deminera, kurdski redatelj Horiri, koji od 1999. godine živi u Švedskoj, snimio je još jedan važan film kojim pokazuje da će strašne posljedice višegodišnjeg djelovanja tzv. islamske države još dugo opterećivati budućnost Bliskog Istoka, i to na način kakav nismo nužno uzimali u obzir.
Sabaya počinje poput igranog filma; na samom početku vidimo muškarca kako sprema pištolj u hlače. Dok se zajedno s još jednim muškarcem i ženom vozi u automobilu, glas s radija u ime Sirijskih demokratskih snaga donosi vijest o porazu Daesha u Siriji. Godina je 2019. Naši glavni protagonisti su Mahmud i Ziyad, volonteri organizacije koja se na poseban način brine za interese jazida u Siriji.
Automobil se zaustavlja pred izbjegličkim kampom Al-Hol u kojem se u tom trenutku nalazi preko sedamdeset tisuća ljudi, a dobar dio čine nekadašnji podržavatelji Daesha. Djevojka u automobilu bivša je Sabaya. Skrivajući kameru pod pokrivalom za glavu, zajedno s muškarcima ulazi u kamp – njezin je cilj infiltrirati se u kamp i locirati brojne druge žene koje su još uvijek zatočene kao ropkinje.
Gotovo svakodnevno riskiraju živote u operacijama spašavanja
Zato Mahmud nosi pištolj. On, Ziyad i hrabre žene koje im pomažu, riskiraju svoje živote kako bi oslobodili što više od preostalih Sabaya. Nakon pripremnog istraživačkog dijela, na temelju dojava muškarci izvode noćne prepade u kamp; tijekom takvih akcija na njih pucaju, prate ih; u jednom trenutku netko spaljuje polje oko Mahmudova doma. Upozorenje je to da njegova operacija ne prolazi nezamijećeno.
Dobar dio Mahmudova privatnog života svodi se na bezbrojne razgovore i prikupljanje informacija o potencijalnim lokacijama preostalih Sabaya. A njih je na tisuće. Pothvat je to u kojem sudjeluje cijela obitelj. Njegova supruga i majka brinu se o spašenim djevojkama dok se ne uspostavi kontakt s njihovim obiteljima, ako ih ima preživjelih. Njihovu crnu odjeću koja im je otkrivala samo oči, spaljuju u dvorištu. Više od pet godina nisu se smjele pokazati ni u čemu drugom.
Mitra, jedna od spašenih djevojčica, ima samo sedam godina. Ne poznaje svoj materinski jezik, praktički su je oteli dok je još bila beba. Osim toga, neke od oslobođenih žena imaju sa sobom djecu pripadnika Daesha. Kako vidimo u filmu, djeca islamista načelno nisu poželjna doma u Sanjiru. Moraju ih ostaviti na brigu nekom drugom ili se ne mogu vratiti u Irak. Posljednja žrtva prije nego se mogu vratiti svojim životima. Nažalost, znači to da će neke od njih zbog djece ostati sa svojim otmičarima.
Film suptilne režije i razmjerno jednostavne strukture
Horiri je neprimjetan promatrač u središtu događaja: prati akcije oslobađanja riskirajući jednako koliko i Mahmud, Ziyad ili žene-infiltratorice u kamp. U dokumentarcu Horiri ne koristi vanjskog naratora pa je priča, osim nekoliko natpisa koji se pojavljuju na ekranu, ispričana prvenstveno iz perspektive protagonista.
Radi se o djelu poprilično suptilne režije, čemu svakako doprinose i protagonisti koji ostaju potpuno pribrani u situaciji kad sve vrlo lako može završiti tragično. U osnovi, struktura filma počiva na događajima u obiteljskom domu s jedne, odnosno djelovanju na terenu s druge strane, često usred noći.
Akcijskim elementima kontrastirana je intimna atmosfera doma u kojem traumatizirane žene iznose svoje priče; strahove i nade. Ima tu i nešto sugestivne fotografije okoline, kontemplativnih trenutaka Mahmuda i bivših Sabaya. Nestrpljiviji bi se gledatelji u takvim trenucima mogli i pomalo dosađivati.
Skandal oko pristanka žena da budu prikazane u filmu
Naknadno se oko snimanja žena pokrenuo i određeni skandal. Naime, u The New York Timesu pojavila se optužba da Horiri nije dobio pristanak prikazanih žena da budu u filmu. Tri su žene naknadno izjavile da nisu razumjele što će redatelj učiniti s materijalom, odnosno da im je rečeno da film neće biti dostupan u Iraku i Siriji. Jedna je rekla da uopće nije htjela biti u filmu.
Hirori je istom mediju odgovorio da je snimio verbalni pristanak nakon što su oslobođene, a poslije im je poslao i službeni papir. One koje nisu potpisale imaju zamućena lica u filmu, tvrdi redatelj. “Neki su se ljudi predomislili“, dodaje.
O pitanju se oglasio i nama dobro poznati Peter Galbraith, nekadašnji veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Hrvatskoj koji je uključen u proces reunifikacije odvojenih jazidskih obitelji. Poručio je da ne vidi kako su u tim uvjetima ove žene mogle dati informirani pristanak, a čak i da jesu, izgledno je da nisu razumjele posljedice, tvrdi Galbraith. Zbog sumnje u moguću “viktimizaciju žrtava”, u organizaciji Human Rights Watch odlučili su ne prikazati film na svom festivalu.
“Film je snimljen veoma etički i iskreno”
S druge strane, producenti filma izašli su u javnost s izjavom gdje donose svjedočanstva više sudionika filma koji brane redatelja. Između ostaloga, spominje se i vanjski pritisak neimenovane organizacije kao potencijalni razlog istupanja dijela snimljenih žena.
U njihovu obranu stala je i kurdska snimateljica Guevara Namer koja je pomogla s filmom. “Nikad ne bih sudjelovala u priči koja bi te žene ponovno podvrgnula opresiji”. Film je snimljen veoma etički i iskreno, dodaje. S podrškom autoru filma izašao je i Švedski filmski institut, navevši da su svi sudionici dali verbalni ili pisani pristanak, koji po švedskom zakonu imaju jednaku vrijednost.
“Producent i redatelj imaju veliko iskustvo rada u dokumentarcima i njihov etički kompas nikad prije nije doveden u pitanje. Naprotiv: tijekom godina izgradili su velik stupanj povjerenja”, ističu u izjavi.
Sabaya je važan podsjetnik na trenutačno zanemarenu temu
Kao što vidimo i po nedavnom prikazivanju na ZagrebDoxu, Horiri je, čini se, ipak sačuvao i obranio svoj redateljski kredibilitet, pa Sabaya ide dalje u festivalske programe. Važno je to i u kontekstu ozbiljne zanemarenosti ove teme u suvremenim društveno-političkim okolnostima, zbog kojih smo ponekad skloni zaboraviti da sukobi na drugom kraju svijeta ne prestaju dok se naše pogledi usmjereni na nešto drugo.
Kako čitamo na samom kraju dokumentarca, Mahmudovom i Ziyadovom inicijativom do tog je trenutka spašeno nešto više od dvjesto žena. Deset puta više njih i dalje ostaje u zatočeništvu – i dalje ostaju Sabaye. Osim toga, Daesh još uvijek ima tisuće pripadnika koji čekaju svoj novi trenutak.