Kako zaboraviti inicijale D.M., prve žrtve AIDS-a u Hrvatskoj, i ponovno početi pričati o čovjeku i kustosu Davoru Matičeviću
U MSU-u upravo traje izložba posvećena kustoskoj legendi
Povodom Svjetskog dana borbe protiv AIDS-a, kustosica zagrebačkog MSU-a piše o iskustvu rada na izložbi koja tematizira život i rad kustosa Davora Matičevića, prve poznate žrtve te bolesti u Hrvatskoj
Povodom izložbe “Njegova podržavajuća ruka – kuriranje kustosa: Davor Matičević“, posvećene životu i djela nekadašnjeg kustosa i ravnatelja zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, razmišljam o tome kako bi bilo da je dulje poživio? Ili, zamislimo da je još uvijek živ? Pretpostavljam da bi se MSU nalazio na mnogo sretnijoj lokaciji, onoj u Paromlinu, mjestu koje je Matičević vizionarski prepoznao kao srce zagrebačkog kulturnog života i do posljednjeg daha zagovarao kao najbolju poziciju nove zgrade Muzeja.
Također, vjerujem da bi i status suvremene umjetnosti, danas nerijetko poljuljan formulaičnim izvedbama i odveć birokratskim pristupima i interpretacijama, bio moćniji, te bi ona zauzimala važnije mjesto u promišljanjima recentnih kulturnih politika.
Promatrajući fotografije izložene na izložbi, gdje ga vidimo kako veselo grli Vlastu Delimar, postavlja izložbu sklupčan na tlu s nekadašnjom kustosicom MSU-a Vlastom Gracin, ili usredotočeno poravnava pijesak u instalaciji Dalibora Martinisa “Zen vrt”, postaje posve jasno kako je riječ o čovjeku izvanredne karizme te idiosinkratičnog i strastvenog pristupa kustoskom radu i umjetnosti.
D.M. – prva žrtva AIDS-a u Hrvatskoj
Naziv izložbe želi naglasiti upravo njegovu sposobnost da prepozna i podrži rad dolazećih i inovativnih umjetnika. Naime, dio izložbenog naslova preuzet je iz citata Ivana Posavca iz intervjua koji je dao za časopis 15 Dana, objašnjavajući da velik dio njegovog fotografskog opusa, kao i onog Mije Vesovića, ne bi postojao, a sasvim sigurno ne bi bio ni u fundusu MSU-a, da ih Matičević 1980-ih godina nije prepoznao, podržavao, i na koncu otkupio.
Radeći na ciklusu naslovljenom “Okidači”, kojim MSU poziva umjetnike, kustose i kustoske kolektive da se kritički osvrnu i reagiraju na muzejski fundus, pozvala sam na suradnju Platformu za audio-vizualna istraživanja JDS, odnosno, Lerija Ahela i Željka Luketića. Zajednički smo se odlučili za novo čitanje kustoskog opusa Davora Matičevića jer, kako je tvrdio Željko, Matičevićev je duh kao fantom unutar fundusa, ali i zidova Muzeja: prisutan ali istodobno i zanijekan.
Naime, premda ga struka pamti kao ključnog kustosa u promicanju novih pojava u umjetnosti 70-ih i 80-ih godina, Davor Matičević će u široj javnosti ostati zapamćen tek s inicijalima D. M. – postajući prva žrtva prepoznata u javnosti koja je umrla od AIDS-a u Hrvatskoj.
Seksualnost kao alat kustoske prakse
Nadalje, njegov je lik već poslužio kao inspiracija za izdanje časopisa DIK Fagazine – Zagreb – Queering the Museum, koji je inicirao poljski umjetnik Karol Radziszewki. On je istraživao kolekcije MSU-a i intervjuirao protagoniste, kustose i umjetnike koje je smatrao relevantnim za priču o queer momentima u umjetnosti, kao i o razvoju gej i lezbijske scene u Hrvatskoj.
Imajući na umu spomenuti časopis, želja je ove izložbe bila reinterpretirati muzejsku i duhovnu baštinu Davora Matičevića korak dalje, uzimajući u fokus i njegov profesionalni opus kao izniman doprinos zajednicama te promatrajući ga kao jednog od prvih kustosa koji je bio sposoban razumjeti nasljeđe i moguće budućnosti kustoskog poziva u svim njegovim nestrukturiranim složenostima, istodobno se igrajući s različitim i često kontroverznim poticajima.
Stoga smo pošli od pretpostavke da queer pozicije nisu samo isticanje razlika, dugine boje, seksualne preferencije ili tjelesne slobodoumnosti. Radije smo promišljali kako queer teorije, u širem kontekstu društva, identiteta i međusobno prožimajućih utjecaja, propituju može li i na koje načine seksualnost poslužiti kao jedan od mogućih alata kustoske prakse – upravo na primjeru kustoskih odabira i aktivnosti Davora Matičevića.
(Samo)izolacija vodi u hermetičnost
Krenuli smo od činjenice da je queer pojam koji u širem smislu propituje normativne sustave i odnose unutar društva i pojedinca. Pripadajuća misao shvaća rod i seksualnost kao konstrukte koji su podložni povijesnim, društvenim i kulturnim mijenama, pa posljedično ideja queera zagovara udaljavanje od trajnog i stabilnog identiteta, povezujući seksualne orijentacije s drugim identitetskim oblicima, stvarajući tako ideju intersekcionalnosti.
Tako se dokazuje da upravo preplitanje mnogostrukih modela identiteta rezultira plodnim hibridnim, ali i oslobađajućim modelima identifikacija. U recentnim aktivnostima progresivnih muzeja suvremene umjetnosti nerijetko se pokazuju opusi suvremenih umjetnika i umjetnica koji su, prema modernim standardima i posve samoinicijativno, queer.
Međutim, te izložbe u određenom smislu izoliraju taj pojam unutar vlastitog, samostvorenog prostora. S obzirom da je riječ o našim suvremenicima, takve izložbe zapravo tek podcrtavaju već postojeći narativ koji vidi seksualnost kao inherentno podijeljenu između heteroseksualne većine i queer manjine. Posljedica takve (samo)izolacije je da queer diskurs postaje hermetičan, nevidljiv i nečitljiv unutar šireg društvenog radijusa.
Tabloidna dokumentacija kao refleksija
Davor Matičević ostao je upamćen za širu javnost kao prva javna žrtva AIDS-a, što ga je za umjetnike mlađeg naraštaja, umjetničke kritičare, pisce ili povjesničare umjetnosti, uvrstilo u queer povijest umjetnosti bez dodatnog poznavanja toga kako i na koje je načine ona u njegovom kontekstu i radu zapravo manifestirana.
Dodajem da je kriza AIDS-a u razvijenim demokracijama, od druge polovice 80-ih, poslužila kao svojevrsni katalizator za aktivizam i nova savezništva, isticanja seksualnih sloboda i jednakosti, borbe protiv netolerancije i nasilja ili širenje društvenog horizonta – s queerom koji je sugerirao stanje izvan podjele seksualnih razlika.
Međutim, naša se lokalna sredina, a što će se vidjeti na izloženoj dokumentaciji koja prati medijske reakcije o Matičevićevoj bolesti i smrti, u 90-ima urušila u nesnošljivost i kriminaliziranje AIDS-a medijskim harangama, dodatno marginalizirajući prava seksualnih manjina. Kako je istaknuo Željko Luketić, bilo je neobično važno uključiti tu tabloidnu dokumentaciju u izložbu kao refleksiju društva tog vremena a koja pokazuje degradaciju vrijednosti nakon progresivnog i liberalnog odnosa prema AIDS-u u osamdesetima, kada su o toj bolesti postojale i edukativne emisije na javnoj televiziji.
Odmak od binarnih podjela
Na koncu je taj materijal stavljen u posebnu sekciju prostora kako bi ljudi mogli pročitati sporne novinske tekstove kao informaciju o kontekstu koji je bio jedan od motiva da napravimo ovu izložbu. No, bilo je važno da taj materijal daje sliku o vremenu i društvu, ali ne i nešto što “preuzima” izložbu. Naprotiv, naglasak je, a što je bilo osobito važno mojim kolegama kustosima, upravo na Matičevićevom kustoskom radu.
Stoga će posjetitelji razumjeti da projekti koje je potpisivao Davor Matičević imaju snažnu tendenciju odmaka od binarnih podjela. Zato u postavu izložbe radije promatramo složene reprezentacije iskliznuća, erupcija, preklapanja ili potiskivanja seksualnosti kroz aktove Sergeja Glumca, Tomislava Gotovca ili Mladena Stilinovića.
Upravo na primjerima fotografija Josipa Klarice ili Roberta Mapplethorpea, performansa Vlaste Delimar i Željka Jermana, pojedinih slika Milivoja Bijelića, Zvjezdane Fio ili Vladimira Jovanovića, video radova i performansa Sanje Iveković ili Dalibora Martinisa, ili izložbi koje transformiraju uobičajenu ideju o aktu, uočavamo da je seksualnost snažan katalizator Matičevićevih istraživanja, vjerojatno zato što se tako često opire čitljivosti i transparentnosti prema našim uvriježenim koncepcijama.
Promišljanje iskosa
U njegovom kustoskom opusu također bilježimo prožimanje elemenata visoke i popularne kulture, motiva iz povijesti likovne umjetnosti odnosno reklama, fotografija, stripova te elemenata preuzetih iz masovnih medija, a što je primjerice razvidno na dokumentarnim fotografijama za Prvi sajam naučne fantastike koji je održao u Muzeju i pripadajući plakat Mihajla Arsovskog.
To su, primjerice, neki od razloga zbog kojih je njegova kustoska praksa obilježena dinamičnim i sveobuhvatnim interesom te stanovitim otporom prema konvencijama, a što su i umjetnici i njegovi kolege dobro razumjeli i prihvaćali.
Također, njegove su aktivnosti uključivale brojne inovativne fenomene domaće i međunarodne scene praćene promišljanjem iskosa, a što pokazuje izložena profesionalna korespondencija s umjetnicima, fotografije koje dokumentiraju njegove projekte, katalozi, dogovori i skice za izložbe, te vremenska lenta koja služi kao prolaz kroz njegov kustoski rad unutar tadašnje Galerije suvremene umjetnosti, čiju transformaciju u današnji Muzej suvremene umjetnosti, nažalost, nije doživio.
Do kud smo došli?
AIDS je jedna od rijetkih bolesti koja je stvorila vlastitu dvostruku sliku: onu kliničku i onu metaforičku. Kliničku sliku – širenje virusa populacijom, tijek i razvoj zaraze te mogućnosti oporavka – struka je opisala i donekle savladala. Međutim, društvo je i dalje inficirano epidemijom srama, diskriminacije, krivnje ili prešućivanja koju mu je virus HIV-a donio početkom 80-ih. Zato povodom Svjetskog dana borbe protiv AIDS-a koji se obilježava 1. prosinca, u sklopu diskurzivnog programa izložbe, organiziramo razgovor naslovljen “Do kud smo došli? – AIDS – društvo – umjetnost”.
Razgovarat ćemo o metaforičkim kapacitetima bolesti u kontekstu hrvatskog društva i vizualne scene, iskustvima rada sa zajednicama onih koji žive s AIDS-om, aktivizmu u borbi protiv stigmatizacije, i potencijalnom napredovanju društva od 90-ih naovamo. U programu sudjeluju jedan od prvih liječnika koji je liječio pacijente koji žive s HIV-om, dr. med. Tomislav Maretić, aktivist i predsjednik udruge Domino Zvonimir Dobrović i magistar psihologije s iskustvom pružanja psihološke pomoći onima koji žive s HIV-om, Josip Kresović.
Umjesto zaključka, vjerujem da ćemo izložbom i popratnim programima vratiti dostojanstvo čovjeku koji je, ničeanski rečeno, odveć širio ruke pa ga je, dok je bio bolestan i nemoćan, bilo lakše medijski razapinjati. Cilj je ovih nastojanja zaboraviti inicijale D. M. i ponovno pričati o čovjeku i kustosu Davoru Matičeviću.