TELEGRAM: Iako je u pitanju repertoarni izbor vašeg prethodnika, već na samom početku mandata imate producentski zadatak s premijerom Kleistovog Razbijenog vrča. Sutra je premijera.

KOVAČIĆ: Premijera ovog iznimno aktualnog teksta zakazana je za 13. ožujka. Prije samog početka rada, još krajem prošle sezone, bila sam pozvana na sastanak s redateljicom i dramaturginjom predstave, budući da ova predstava ulazi u prvu godinu mog mandata. Redateljicu Leu Anastaziju Fleger poznajem otprije i pratim njezin rad te s nestrpljenjem očekujem nadolazeću premijeru.

Moram napomenuti da je ova predstava trebala biti posljednja u mandatu gospodina Romana Šuškovića-Stipanovića, no datum premijere se pomicao, zbog svima nama već, nažalost, jako dobro poznatog pandemijskog problema, tako da ću već nakon 13 dana nakon početka rada kao ravnateljica Satiričkog kazališta Kerempuh, imati i prvu premijeru.

TELEGRAM: Tema korupcijskog sljepila pravde kojom se Kleist bavi, više nam je nego suvremena.

KOVAČIĆ: Nažalost, jest. Korupciji svjedočimo godinama, čitamo o njoj, gledamo ju na televiziji i jedna je od glavnih tema naše svakodnevice. Stoga je Kleistov „Razbijeni vrč“, napisan davne 1806. godine itekako aktualan danas. Nepovjerenje u sudove, vlast i bilo koje političke autoritete nikad nije bilo veće. Doslovno svakog tjedna možemo pročitati neku vijest o korumpiranosti onih kojima smo poklonili svoje povjerenje.

Političkoj satiri tako stvarnost ide na ruku i čini je aktualnijom nego ikada. USKOK i DORH imaju pune ruke posla, Remetinec je posjećen više od najpopularnijeg kluba u kvartu, sve to govori o tome koliko besramno tonemo u nedopustivom nedostatku odgovornosti i morala. Ali kako god bilo, barem materijala za satiru neće nedostajati.

TELEGRAM: Jeste li gledali kultnu predstavu Jugoslovenskog dramskog pozorišta po tom tekstu, s kojim je definitivno bljesnula, tužno i prerano ugasla zvijezda Igora Vuka Torbice?

KOVAČIĆ: Kultnu predstavu Jugoslovenskog dramskog pozorišta u režiji puno prerano preminulog talentiranog kazališnog čarobnjaka Igora Vuka Torbice imala sam priliku gledati na Danima satire, a potom i na brijunskoj Tvrđavi Minor kada je gostovala u organizaciji Kazališta Ulysses. Oba puta predstava je ispraćena ovacijama publike. Bila je riječ o moćnoj i važnoj predstavi, a glavnu je ulogu izvrsno odigrao Nebojša Glogovac, umjetnik čiji je odlazak, također, tako bolno nenadoknadiv.

TELEGRAM: S Torbicom ste surađivali i kao izvršna producentica u kazalištu Gavella, prilikom rada na Pričama iz Bečke šume. Kakva iskustva nosite iz te suradnje? Njegova samurajska beskompromisnost i posvećenost ostavljali su traga gdje god je radio.

KOVAČIĆ: S Igorom sam imala sreću surađivati i gledati još neke njegove predstave u Zagrebu i susjednim zemljama… Bio je istinski zaljubljenik u kazalište, u glumce, u proces… Svaka proba bila je ispunjena radošću i igrom. Iz priča glumaca znam koliki im je bio užitak raditi s njim. Na svaku probu donosio je neke nove ideje. Sjećam se da noćima ne bi spavao jer je radio na tekstu. Znao je što hoće, bio je beskompromisan s jedne strane, a s druge nježna i senzibilna umjetnička duša.

Svakako je riječ o jednom od najboljih redatelja našeg doba, koji je u tako malo vremena ostavio dubok i neizbrisiv trag. Njegove su predstave bile gledane, cijenjene i voljene. Hvale je vrijedna inicijativa Drame Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, kojoj se priključilo i Narodno pozorište u Beogradu te su utemeljeni Igorovi dani, revija njegovih predstava, kao i apel upućen svim kazališnim kućama za što je moguće duže održavanje njegovih predstava na repertoaru.

TELEGRAM: U Gavelli ste prošli sve stepenice – od inspicijentice do producentice. Je jedan od vaših glavnih aduta poznavanje kazališnog sistema iznutra?

KOVAČIĆ: Mislim da svakako jest. Poznavati kazališni mehanizam iznutra, sva zanimanja, sve procese, pravo je blago. U kazalištu sam radila sve i svašta. Započela sam kao biljeterka u Histrionima, gdje sam i sudjelovala u dvije predstave, potom sam bila biljeterka u kazalištu Gavella, a od jeseni 1996. počela sam raditi kao inspicijentica. Poslu me podučavala tadašnja organizatorica, a prije toga dugogodišnja inspicijentica, nažalost, puno prerano preminula, Keka Katona koja mi je bila velika podrška.

Poslu me učila i sadašnja inspicijentica, Ana Dulčić, čije sam predstave morala preuzeti, budući da je ona išla na porodiljni dopust i naravno Ina Krklec dugogodišnja Gavellina inspicijentica. Moje cure su mi otkrivale sve tajne ovog divnog i iznimno dinamičnog kazališnog zanimanja.

Nakon određenog vremena prešla sam u organizaciju kazališta, a po upisu Studija produkcije na Akademiji dramske umjetnosti, počela sam raditi i učiti poslove izvršne producentice. Godine 2014. nekoliko sam mjeseci obnašala i dužnost v.d. ravnateljice. Osim raznih zanimanja iza scene, u kazalištu Gavella zaigrala sam i u dvije predstave, Mjesec dana na selu i Antigona.

TELEGRAM: Koja vam je Gavellina predstava najviše srce zarobila?

KOVAČIĆ: E sad, to je kao da majku pitate koje joj je dijete najdraže, ha ha… U gotovo 26 godina radila sam na toliko puno predstava, susretala se s raznim poetikama, redateljima, autorskim timovima, surađivala sam s ansamblom kazališta Gavella i brojnim gostujućim glumcima… Svaka predstava bila je jedinstveno i neponovljivo iskustvo, kao i izazov na svoj način, tako da ne bih izdvajala niti jednu posebno.

TELEGRAM: A terenčenje s Ulyssesom donijelo vam je posve drukčija, gerilska iskustva?

KOVAČIĆ: O da, slažem se! Istinska gerilska iskustva, uzbudljiva koliko i iznimno zahtjevna. Rad u ambijentalnom kazalištu posve je drugačiji od rada u “kući“, a pogotovo kada se to ambijentalno kazalište nalazi na otoku. A kada ste, zapravo, “razapeti“ između dva otoka, tu stvar postaje još kompliciranija i izazovnija. Moja 21-godišnja suradnja s Kazalištem Ulysses naučila me kako se snaći u nemogućim situacijama te koliko je opsežna i odgovorna priprema potrebna da bi se na otoku radilo i stvaralo kazalište. To je nevjerojatna škola i neprocjenjivo producentsko iskustvo.

TELEGRAM: Što je bilo presudno da se javite na natječaj za direktoricu Kerempuha?

KOVAČIĆ: Nakon gotovo 26 godina rada u kazalištu Gavella, koje jest i uvijek će biti moj drugi dom, u kojem sam svašta prošla i radila s divnim ansamblom, sjajnom tehnikom i mojim dragim kolegama iz administracije i uprave, javljanje za ravnateljicu Kerempuha nametnuo se kao prirodan korak dalje i svojevrsni izlazak iz komforne zone. Puno mi je ljudi godinama govorilo kako bih trebala biti ravnateljica, da je to razvojni profesionalni put kojim idem. I nakon što je sadašnji ravnatelj Kerempuha odlučio da neće ići u drugi mandat, nekoliko mojih dugogodišnjih kazališnih prijatelja i kolega bacilo mi je bubu u uho da je sada dobar trenutak za to.

Gotovo pola godine donosila sam odluku, vagala, odlučivala i na kraju se odlučila baciti na glavu. Kazališne procese poznajem, učila sam ih svih ovih godina. I dalje učim. Svaki dan donosi nešto novo jer kazalište je mehanizam gdje se planira, mora se planirati, ali u trenutku se može dogoditi da radni dan ispadne potpuno drugačiji od onoga kako ste ga zamislili. Posljednje dvije godine u Gavelli isto su tako bile nešto sasvim drukčije. Ostali smo bez zgrade, nakon oštećenja u potresu i zajedničkim snagama snalazili smo se da radimo, da ostanemo prisutni, da se ne predamo.

TELEGRAM: Naravno da se ne biste ni javljali da nemate i nešto drukčije posloženu viziju budućnosti ovog kazališta. Na čemu još treba poraditi, kako u organizacijskom tako i u idejnom smislu, pod krovom ove dične garaže otpora?

KOVAČIĆ: U kazalištu se uvijek može bolje, uvijek se može i mora ići naprijed. Ponekad to ovisi o kreativnosti i mašti, a ponekad, kao što je trenutna situacija, puno toga ovisi i o financijskoj situaciji koja, kao što znamo, nije baš sjajna.

U Kerempuhu postoji odličan ansambl, sazdan od snažnih glumačkih osobnosti, veselim se njihovim novim ostvarenjima, od ansambl predstava do onih manjih i intimnijih u kojima će moći pokazati sve što znaju i izraziti svoje brojne talente. Uz izvrsnu tehniku, organizaciju i upravu koja predano radi na svakom novom projektu, svi su preduvjeti za stvaranje tu i ja se veselim početku i proživljavanju nekih sasvim novih kazališnih avantura.

TELEGRAM: Društvene metastaze i urušavanje institucija ove zemlje idealan su poriv za brutalnu satiru. Ta Kerempuhova terapeutska odgovornost ozbiljan je zadatak. Ne mislite ga zanemariti?

KOVAČIĆ: Bilo bi doista neozbiljno zanemariti jednu od temeljnih postavki na kojoj se temelji repertoarna orijentacija ovog kazališta i ja to nikako ne namjeravam učiniti. U samom je imenu sadržana i misija Kerempuha, to je bilo i ostat će satiričko kazalište. Kao takvo, jedinstveno je u Hrvatskoj i u regiji te na toj specifičnosti vrijedi raditi i oko nje dalje graditi taj jedinstveni identitet. Satira je način na koji misli kazalište, to je moćni fokalizator za sva naša bliža i daljnja iskustva, naočale kroz koje društveno-političku stvarnost doživljavamo jasnije i snažnije. To što je ona često tri koraka ispred kazališta u svojem apsurdu, izazov je na koji vrijedi uvijek iznova pokušati odgovoriti. Uvijek je pravo vrijeme za bavljenje satirom.

TELEGRAM: Pratiili smo nedavno sprdnju s kunom kao budućim motivom na euru…

KOVAČIĆ: Da, ta se cijela zavrzlama s motivom na euru nepogrešivo točno nadovezuje na ovo o čemu smo govorili u prošlom pitanju. Da je to motiv kakve komedije ili satire, zaplet bi se oko toga sam napisao te bi svi razgovarali o tome je li to dovoljno uvjerljiv materijal ili nije. Ne ulazeći u srž problema ili pitanja struke grafičkog dizajna, autorskih prava ili slično, nameće se pitanje je li doista uvijek i oko svega potreban skandal te postoji li više išta oko nas u što možemo vjerovati i što se temelji na vrijednostima i pravilima struke.

TELEGRAM: Podsjetilo me to na mitsku životinjicu iz remek-djela Petra Kočića koja je opako provocirala Franju Tuđmana pa je naredio hajku, sve dok Jazavac nije odstranjen iz naziva kazališta. Nije li savršena ironija da mu je podvaljen jedan drugi pobunjenik, iz Krležinog crnog humora?

KOVAČIĆ: O devedesetima se toliko pisalo i pričalo, duh tih nesretnih vremena probudi se svako malo i na mjestima na kojima to najmanje očekujemo. Tada se provodila hajka na imena, prezimena, brojala su se krvna zrnca te je u tom suludom progonu, pao i Jazavac, ni kriv ni dužan, ali kao simbol cenzure i svega strašnog što je to vrijeme donijelo. Odlična je ideja da se nazove po vječnom pobunjeniku Kerempuhu, koji plazi jezik vladajućima, uz sveprisutni humor. To im je prošlo ispod radara, ispod njihove uskogrudne doslovnosti.

TELEGRAM: Važno je da se ansambl tada nije dao razbiti, nego je stao uz Duška Ljuštinu i obranio kazalište.

KOVAČIĆ: Tako je, ansambl je bio velika podrška Ljuštini. Poštivali su ga i u toj su prilici vrlo jasno izrekli svoj stav. Bila su to vremena u kojima se nije smjelo šutjeti i takva reakcija je dokaz ne samo hrabrosti, već i odlične, gotovo obiteljske atmosfere, koja je tu vladala.

TELEGRAM: Kerempuh ima jaku klupu, sposobnu za nekoliko šampionskih postava na sceni. Unatoč snažnim individualnostima uvijek ga je odlikovalo i snažno zajedništvo. Kako mislite koristiti tu softversku prednost ovog ansambla?

KOVAČIĆ: Zajedništvo ansambla najveće je blago koje kazalište može imati, a Kerempuh ima upravo tu sreću. Kolektiv profiliranog identiteta u kojem je jednako snažno individualno i zajedničko, preduvjet je za bilo kakav program i repertoarnu realizaciju. Ja tu softversku prednost moram podupirati i davati joj, iz dana u dan, nova krila za nove uzlete. Ravnatelj je tu da bude u službi svog ansambla i svojih zaposlenika, da im omogući kreativnost i kontinuirani rad. To je moja misija i tome ću se predano posvetiti.

TELEGRAM: Namjeravate li njegovati dobre običaje narudžbi od pisaca? Ubojitih novih satiričkih komada nikad dosta.

KOVAČIĆ: Naravno. Jedna od temeljnih Kerempuhovih repertoarnih odrednica jest upravo suvremeno dramsko pismo. Satira ne živi u prošlosti, ona nužno mora reagirati na sadašnja zbivanja, dahtati za vrat vladajućima te biti kamenčić u cipeli opuštene kazališne publike. Njena je zadaća korespondirati s vremenom u kojem živimo. Bilo da je ozbiljna, duhovita ili potresna, u svakom slučaju treba biti prepoznatljiva.

Dakle, domaći tekst svakako. Načini da se do toga dođe bit će razni. Natječaji za originalni dramski tekst, pozivi već etabliranim piscima, ciljani rad na razvoju teksta upravo za Kerempuhov ansambl, adaptacije suvremenih romana, filmskih scenarija i slično. Puno je ideja, a od konkretnih planova već postoji dogovoreni projekt koji će se temeljiti baš na takvom suvremenom i aktualnom tekstu.

TELEGRAM: Kad zagrebete u vlastita gledateljska sjećanja, koja vas je Kerempuhova predstava izbacila iz cipela?

KOVAČIĆ: I opet mislim da bi bilo teško i nepravedno izdvojiti samo jednu. Kerempuh pratim od srednje škole i gledala sam gotovo sve njihove predstave, kao i predstave na Danima satire. Postoji dugi niz predstava koje su na mene ostavile snažan dojam i koje ću uvijek pamtiti kao važne kazališne događaje. Smatram da je to kazalište odličnog glumačkog ansambla s kojim su redatelji uvijek rado surađivali, a to se onda vidjelo i na sceni. Gotovo u svakoj sezoni, ovdje su nastajale predstave koje su doživjele pedesetu, čak i stotu izvedbu pred punim gledalištem. Već je samo ta činjenica vrijedna poštovanja i divljenja, to je specifičnost Kerempuha kojom se izdvaja na regionalnoj kazališnoj mapi.