Kokan Mladenović prvi put radi u Kerempuhu. Jedan od najznačajnijih redatelja regije za Telegram: 'Na djelu je ogoljena laž, teror novca i sile'

MLADENOVIĆ: Vrijeme u kojem živimo je paradoksalno – likovi dostojni satiričnog izrugivanja proizvode tragedije svuda oko nas. Nevjerojatno je da čak i ne postoje bar formalne ideološke matrice, niti potreba da se gnusobe, koje rade pod plaštom zapadne demokracije, sakriju ispod nekih velikih riječi. Isto je i s totalitarizmima istoka, koji odavno nemaju nikakvih dodirnih točaka s ideologijama koje formalno zastupaju.

Na djelu je ogoljena laž, teror novca i sile. Još paradoksalnije je da mi na to pristajemo. Statiramo u nekim “Igrama gladi” i nemamo potrebu da igra prestane jer je nedostojna čovjeka, nego se trudimo da u njoj pobijedimo. Pokušavam, dakle, gledati tragedije kroz prizmu groteske ili satire. Danilo Kiš kaže: “Ne budi previše ozbiljan, jer to je komično.”

TELEGRAM: Kad prvi put režirate ansambl, kao ovaj sad kerempuhovski, što im kažete na prvoj probi?

MLADENOVIĆ: Da ćemo se igrati. U teatru sve može evoluirati, mijenjaju se estetike i modeli funkcioniranja, ali ako se ne igramo, ako nismo pred materijalom koji smo izabrali uzbuđeni kao prvog dana kada smo se zaljubljivali u teatar, onda je sve besmisleno. Onda smo tek neki prodavači vještina i vašarski zabavljači. I mi smo se s ansamblom Kerempuha, na sreću, zaigrali.

TELEGRAM: Da li se u takvim “probijanjima leda” na neki način i vi sami resetirate?

MLADENOVIĆ: Da, nekoliko puta godišnje, s različitim ansamblima, na različitim jezicima, krećem od nule pričanje svojih kazališnih priča. Postoji priprema, ali nikada ne postoji unaprijed napisan tekst. Postoji tema, postoje glumci, suradnici, i jedan uzbudljiv, iznurujuć proces kojim se od prazne scene i praznog papira dolazi do teksta i predstave. Dodamo li tome i čudnu potrebu da se potraga za sadržajem predstave često podudara s traganjem za nekom drugačijom formom teatra, onda je jasno da se stres umnogostručuje. Ali je i krajnje zadovoljstvo veće, nekad i ljekovito.

TELEGRAM: Jako vam je drag model koautorstva s glumcima na tkanju predloška, i često ga primjenjujete. Zašto, koje su prednosti?

MLADENOVIĆ: Glumci na prvim probama dobivaju smjernice o budućoj predstavi, o temi ili temama koje nas zanimaju iz nekog materijala, a zatim, kroz proces rada, ravnopravno kreiraju završnu cjelinu; zajedno sa mnom i suradnicima definiraju svoje likove i dijalog liste. Ta vrsta procesa čini glumce koautorima završne predstave i omogućuje im da u nju utkaju vlastite stavove, poetike i sklonosti.

TELEGRAM: Dogodi li se nekad i otpor u takvom načinu izgradnje predstave?

MLADENOVIĆ: Na sreću, rijetko. On obično dolazi od onih koji su se prestali igrati, od “nadničara glume” kako to kaže Shakespeare, koji su tu da sa što manje truda zarade plaću ili da po tko zna koji put rasprodaju svoju popularnost. Takvi glumci i ja se rijetko srećemo i uglavnom se burno razilazimo.

TELEGRAM: Kako vas je baš Saramago izabrao za ovo Kerempuhovo?

MLADENOVIĆ: Sonja Kovačić je kao ravnateljica dala novi zamah Satiričkom kazalištu Kerempuh. Mislim da je svojim repertoarom i angažiranjem nekih novih ljudi uspjela u taj spektar očekivano smiješnog ubaciti mnoge oblike ozbiljnijeg i opasnijeg smijeha, onog koji nije samo ljekovit, već i ubojit, satiričan i subverzivan. U takav se repertoar jedan sjajan roman kakav je Saramagovo “Kolebanje smrti” idealno uklapa.

Višemjesečni izostanak smrti u jednoj neimenovanoj državi je, kako za Saramaga, tako i za nas, tek povod za ozbiljno raskrinkavanje mehanizama manipulacije državnog i crkvenog Sistema, koji, propagirajući brigu za čovjeka, u stvari žive i profitiraju od njegovog izrabljivanja i fizičkog kraja. Onako kako se događaji u predstavi nižu, ona polako prestaje biti neimenovana država iz Saramagovog romana i počinje nalikovati državama koje, na nesreću, vrlo dobro poznajemo.

TELEGRAM: Trgovanje smrću je na Balkanu jedan od najunosnijih profita?

MLADENOVIĆ: Proizvodnja i trgovina smrću osnovni je proizvod u našim državama. Tom djelatnošću obično se bave političke elite, čija je zapaljiva retorika uglavnom sipino mastilo koje skriva njihove kriminalne radnje i nekontrolirano lično bogaćenje. Sve pod plaštom brige za zajednicu, koja je obično “ugrožena, napadnuta”, i koja se gotovo uvijek nalazi u “prijelomnim povijesnim trenucima”. Političke elite parazitiraju na proizvodnji straha i zdušno se trude da stvore što neregularnije okolnosti, jer su “izvanredne okolnosti” njihovo prirodno stanište. U tim okolnostima, oni se mesijanski pojavljuju da nas zaštite od naših vlastitih života i vlastitog novca.

TELEGRAM: Ima li kod nas uopće šanse za dostojan život – našu vječnu utopiju?

MLADENOVIĆ: Nema. Mi smo pristali da neoliberalni fašizam bude jedini dostupni oblik uređenja država u svijetu. Mirno promatramo kako sve manja grupa ljudi posjeduje većinu resursa na planetu, dozvolili smo da sva istraživanja koja se tiču budućnosti planeta i čovjeka budu u rukama privatnog kapitala. Više nitko ne smatra nenormalnim da velike sile mogu po vlastitom nahođenju napadati i uništavati manje i slabije države.

Između tragedije u Gazi i tisuća ubijene djece, mi ćemo radije otvarati debate o četvrtom Grammyju Taylor Swift… Dostojan život moguć je u građanskim demokracijama, a ove naše zemlje to nisu, mada se tako predstavljaju. Za moju generaciju dostojan život je postojao, i zvao se jugoslavenski socijalizam.

TELEGRAM: Potpisujem. A kakav je vaš odnos prema smrti?

MLADENOVIĆ: Humoran. Uostalom, u godinama sam kad je previše meni bliskih ljudi već na drugoj strani, tamo su moji roditelji, neki od najdražih prijatelja, čitavi glumački ansambli s kojima sam dijelio ovo kazališno putovanje… Tako da smrt više nije ispunjena onim djetinjim strahom, nego naseljena dragim i poznatim licima. Onda nema razloga plašiti je se, mada, kako Woody Allen kaže: “Ne bojim se smrti, samo ne želim biti u blizini kad mi se desi.”

TELEGRAM: Ovih se dana baš navršilo 60 godina od rođenja genijalnog pisca, kraljevskog satirikona Predraga Lucića, a gubitak od njegovog preranog odlaska na drugu stranu nikad nećemo moći nadoknaditi. Dosta ste radili zajedno. Odmah ste uzajamno prepoznali svoja brehtijanstva?

MLADENOVIĆ: Ja sam u tom odnosu bio počašćen Predragovim nevjerovatnim duhom. Biti tako svoj, tako istrajan i tako spreman narugati se životu koji te baš i nije mazio, nešto je što me kod njega fasciniralo. I, ma kako mi laskavo zvuči da smo on i ja bili kreativni partneri, suština je da sam ja neko dragocjeno vrijeme svog života proveo kao mali od palube Velikog Meštra satire Predraga Lucića, i na tom vremenu sam beskrajno zahvalan.

TELEGRAM: Prošlo je dvije godine od nastanka remek-melem predstave “Što na podu spavaš”. Pratite predstavu na njenom hodočašću, svjedočite iz backstagea njenim katarzama… Što je na vama promijenila?

MLADENOVIĆ: “Što na podu spavaš” je trojezična predstava na jednom jeziku, onome koji govore ljudi koji se žele – usprkos svemu i nakon svega – razumjeti. To katarzično putovanje kroz zajedničku prošlost, a u ime zajedničke budućnosti, s glumcima iz Zagreba, Sarajeva i Novog Sada, u prisustvu samog pisca Darka Cvijetića, jedno je od najdražih putovanja u mom životu.

TELEGRAM: Nadate li se još da će na našim prostorima, kako kažete, jednom “ljudi pobijediti narode”?

MLADENOVIĆ: Duboko vjerujem da će se to dogoditi. Narodi su, uostalom, umjetne izmišljotine, a ljudi su pravi, ili bi to bar mogli postati.