Komedija Testosteron pravi je pokret otpora prema klečavcima na trgovima. Sutra ima premijeru u Zagrebu
Hrvatska izvedba poljskog komada savršena je sprdnja mačističkog, mizoginog i katoliciziranog društva
Nažalost, ambijentalna premijera „Testosterona“ na Osječkom ljetu kulture, posljednje lipanjske večeri, počela je lošim vijestima. Iznenada se razbolio glumac Filip Križan i završio na hitnoj i prikopčan na infuzije. Ipak, momčad se nije predala, ne htijući iznevjeriti brojnu publiku. Skupili su muda, nadvladali stres i brigu za bolesnim kolegom te odlučili da će se predstava održati.
U Križanovu rolu konobara Tita uskočio je redatelj predstave Jasmin Novljaković i tako doslovno poveo dečke u hazard glumačkog umijeća. „Testosteron“ poljskog dramatičara i scenarista Andrzeja Saramonowicza upravo traži hazardersku izvedbenu volju, bogato otvorenu trenutnim improvizacijama ali i spartanski ugođenu kontrolu komedijskog materijala.
Spoj dviju vrsta komedija
Predstava rađena u koprodukciji koprivničkog Ludens teatra, zagrebačkog Teatra Exit (zagrebačka premijera je 6. i 7. srpnja, a koprivnička najesen) i Kulturnog centra Osijek, komorni je spektakl gdje sedmorka praši s takvim intenzitetom i gipkom maštom, da su dividende neslućene.
Saramonowicz u „Testosteronu“ spaja komediju karaktera i komediju situacije, dovodeći ih često na rubove apsurda i groteske (u čemu poljski teatar ima bogatu tradiciju: Mrožek, Witkiewicz, Gombrowicz). Ta je strujanja redatelj Novljaković iskoristio kao uzbudljiv tok ironičke svijesti.
Ne zaboravljajući one gorke valere koji nikada ne napuštaju pozadinu travestije. Saramonowiczeva nabrijana priča iz one je asocijativne družine poput „Reservoir Dogsa“ ili franšize „Mamurluk“ (The Hangover) – što se tiče potonjeg naslova, valja naglasiti da se film „Testosteron“ za kojeg je autor napisao scenarij i bio koredatelj, pojavio 2007., dvije godine prije „Mamurluka“. Tada je postao ultimativni hit u Poljskoj, sa 1,4 milijuna gledalaca.
Umjesto kiča i glamura, krv
Priča počinje kao svadba iz pakla. Tamo gdje bi se trebao pjeniti kič i glamur, potekla je krv. Redatelj Novljaković u dvorište Stare pekare dovodi crnu limuzinu okićenu svadbarskim balonima. Iz bijesnog automobila ispadaju dvojica muškaraca, jedan sredovječan i bahat, drugi ikonički rabijatni frajer.
Otvaraju prtljažnik i izvlače isprebijanog okrvavljenog jadnika te ga, pred očima ravnodušnog konobara, i dalje cipelare u prašini. Treći svat zbunjeno svjedoči osveti. Ubrzo saznajemo da je vođa osvetnika otac stanovitog, negdje nestalog istraumatiziranog mladoženje, jer je mladenka u crkvi, umjesto sudbonosnog zavjeta signalizirala da je nešto mutila s isprebijanim nesretnikom.
I tako, u vrtu s postavljenim groteskno avetinjskim bijelim stolovima (scenografiju također potpisuje Novljaković) gdje se trebalo svadbariti do posljednje svijesti, počne se iznositi prljavi veš u centrifugi „hormonalne komedije“, kako Saramonowicz etiketira svoj dobro podmazani stroj društvenih paradoksa.
Rasplet raznih predrasuda
Iz naizgled pat-pozicije razorenih tradicijskih sakramenata prije negoli su se i stvorili, pisac je ponudio bujan raster spolnih i društvenih predrasuda a Novljaković i družina virtuoznom su vizijom to pretvorili u smiješnogorke rezove po tkivu društva. U pozadini je Novljaković izgradio podij sa sviračkim instrumentima.
Na njemu ne samo da muški svatovi izvode pribjegarske hitove (glazbeni suradnik Mario Mirković), nego u tom trećem planu često daju oduška svom pravom nemačističkom biću. Predivan je redateljev rad s glumcima. Pouzdanjem i nenametljivošću pruža im golem prostor za gradnju višedimenzionalnih (itekako potpomognutih antiglamuroznim kostimima Jasminke Petek Krapljan, u čemu ima neke luzerštine) karaktera.
Sprd i šamar na naše društvo
Enes Vejzović parodira jesen patrijarha Stavrosa, playera iza čijih se mitologiziranih seksualnih osvajanja zapravo krije strah od samoće. Ivan Simon (mladoženja Kornelije) izvrstan je u stalnom travestiranju melankolije ili gegovske histerije pred osjećajem ostavljenosti. Sven Šestak je kao Sebastijan ponudio i nepronično lice smijeha Beckettovskog antijunaka i prgavost razočaranog ljubavnika.
Hrvoje Klobučar (Fistač) je sjajno pokazao svu mekoputnost i farsu hinjenog alfa-mužjaka. Ivica Pucar (docent Mišković) vješto prebire po licemjerju i navodnoj kreposti akademske zajednice. Matija Gašpari (Janis) žanrovski se poigrava stereotipima o biblijskoj braći a Novljaković se u dublerskoj ulozi snašao sjajno – igrajući konobara rezonera i ostarjelog neželjenog djeteta.
Hitoidnom formom razorne šarmantne komedije „Testosteron“ drčno isprdava i šamara tamne strane našeg dominantno mačističkog, mizoginog, rigidno katoliciziranog društva u kojem se kult lažne isfabricirane moći koristi za svakodnevna poniženja žena i svih drugih i drukčijih. Dok dogma klečavaca po trgovima zaziva inkvizitorsku čistoću, ovakav ljekoviti sprdanluk pravi je pokret otpora.