Komentar: Zašto je Mein Kampf ušao u njemačke osnovne škole
Prošlost se u Njemačkoj koristi za edukaciju, a u Hrvatskoj se glorificira
Da između hrvatskog i njemačkog društva postoje stanovite razlike na svim poljima, a posebno u pogledu odnosa prema prošlosti, bilo je jasno i prije prošlog tjedna. No nekoliko novih momenata vezanih uz ovu temu je, nikad bolnije, ukazalo na disproporciju između spremnosti njemačkog društva da otvoreno problematizira traumatične momente iz vlastite prošlosti i spremnosti hrvatskog društva da takve momente iz vlastite prošlosti glorificira.
Tako smo s jedne strane dobili činjenicu da je Hitlerov “Mein Kampf” odobren za upotrebu u njemačkim školama, dok smo s druge strane svjedočili još jednoj misi za dušu ustaškog poglavnika Antu Pavelića, ali i prijedlogu novog predsjednika Hrvatskog sabora da ta državna institucija opet ponese ime iz doba kolaboracionističkog režima.
Iz ovih događaja može se u prvom redu iščitati činjenica da se prošlost i odnos prema prošlosti u Njemačkoj koristi u edukativne svrhe i u cilju sprječavanja ponavljanja strahota nacističkog režima, dok u Hrvatskoj prošlost služi za dnevnopolitičke obračune i svjetonazorsko preoblikovanje države. To što će pritom stradati činjenice i dobar ukus malo je koga briga.
Ključni moment vezan uz uvođenje Hitlerovog programatskog teksta u njemačke škole odnosi se na činjenicu kako je riječ o obimnom kritičkom izdanju. Preciznije govoreći, “Mein Kampf” je objavljen u dva toma, s oko 3,5 tisuća objašnjenja i komentara, na gotovo dvije tisuće stranica.
U Hrvatskoj je obratno
To u konačnici znači da će učenici kroz iščitavanje kritičkog izdanja temeljnog nacističkog dokumenta jednostavno uočiti svu pogubnost nacističke ideologije i prakse te mehanizme koji su joj pomogli da uspostavi totalitarni monopol. Da će na taj način kod vlastitih građana razviti zdravo kritičan odnos prema svakoj vrsti dogme, ne treba posebno napominjati.
Hitlerov tekst objavljen je u dva toma, s oko tri i pol tisuće objašnjenja i komentara, na dvije tisuće stranica. Na taj način Nijemci žele kod građana razviti zdravo kritičan odnos prema dogmama
S druge pak strane, u Hrvatskoj je, kao što smo već rekli, stvar posve obratna. Jasne pozitivne aluzije vezane uz Pavelićev režim posve svjesno izbjegavaju bilo kakvo problematiziranje tog doba i, posebno, temeljnih dokumenata ustaškog pokreta iz kojih bi se mogla iščitati prava narav tog režima. Unatoč tome što takvo izbjegavanje problematizacije jasno ukazuje na svijest o nemogućnosti racionalne obrane oživljavanja simbolike tog režima, iz nekog misterioznog razloga oni koji to rade u tome ne vide nikakav problem.
Sve izrečeno jasno ukazuje na potrebu istinske problematizacije naravi ustaške vlasti i posljedica njene vladavine. Takvo što se do sada propustilo učiniti iz nekoliko razloga. Za vrijeme socijalističkog režima se, nakon početnog prikupljanja svjedočanstava o brutalnostima ustaške vlasti, zbog uspostave novog društva pokušalo to pitanje gurnuti pod tepih. O tome, uostalom, najbolje svjedoče sve okolnosti otkrivanja spomenika u Jasenovcu i upadljiv izostanak Titove prisutnosti na tom događaju.
Nova historiografija
Izuzetak u svemu ovome predstavlja opsežno istraživanje Bogdana Krizmana, koje je u suvremenoj Hrvatskoj gotovo u potpunosti marginalizirano, ako ne i prešućeno. S dolaskom demokratskih promjena bilo je za očekivati otvorenu problematizaciju socijalističkog doba i njegovih temelja. Do koje je na kraju i došlo, no uz jednu posljedicu koja sve više opterećuje društvo.
U želji da se postavi znak jednakosti između socijalističkog i ustaškog razdoblja, iz takvih je analiza upadljivo izostala ozbiljna analiza karaktera ustaške vlasti. To je u konačnici dovelo do potpune konfuzije u društvu i puzajuće rehabilitacije tog režima. Drugim riječima, imajući u vidu sve navedeno, hrvatska je historiografija u novonastalim okolnostima koje ne poznaju formalne zabrane, propustila u punom smislu riječi istražiti karakter i posljedice dvaju promatranih režima i doba te u obrazovni sustav i širu javnost pustiti rezultate tih istraživanja.
Tragične činjenice
Takav izostanak istraživanja koja bi bila iskrena i ideološki neopterećena barem u onoj mjeri u kojoj bi iskren odnos prema činjenicama prevladavao nad osobnim idejnim preferencijama, doveo je na kraju do toga da se čini normalnim tražiti promjenu imena Hrvatskog sabora, i to s najvišeg mjesta te institucije.
Vrijedilo bi razmisliti i o kritičkom izdanju, na primjer, ‘Spremnosti’
U svemu ovome posebno se tragičnom doimlje činjenica da je hrvatsko društvo u značajnoj mjeri sklono Njemačkoj i njenim kulturnim i tehnološkim utjecajima, i to na svim poljima izuzev ovog civilizacijski izuzetno bitnog pitanja odnosa prema prošlosti.
To s jedne strane svjedoči o stanovitoj autističnosti domaće historiografije s jedne strane, ali i o nedostatku građanske hrabrosti s druge strane. Ovo naravno ne znači da se istim problemom ne susreću i ostala društva na postjugoslavenskom prostoru, ali i na cijelom prostoru nekadašnjeg Istočnog bloka, no taj podatak nas ne bi trebao pretjerano tješiti.
Pitanje iskrenog i činjenično utemeljenog odnosa prema Pavelićevu režimu nameće se stoga istodobno kao moralno i znanstveno pitanje. Stoga bi vrijedilo razmisliti o kritičkom izdanju, primjerice “Spremnosti”, nakon kojeg bi ostalo malo prostora za uzgajanje bilo kakvih iluzija ili dvosmislenosti.
Promatrajući stvari u ovom svjetlu, indikativnom se čini činjenica da “Konclogor na Savi” autora Ilije Jakovljevića, još uvijek nije dio obvezne lektire. I to unatoč činjenici što je Jakovljević na kraju umoren u zatvoru tri godine nakon oslobođenja zemlje.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 31. prosinca 2015.