Svojom glazbom izaziva trend površnosti i kiča. Kralj Čačka: 'Rock&roll je zbrisan, stasale su generacije odrasle na turbo folku'

Iako se muzikom bavi odavno, na scenu je moćno zakoračio tek 2016. godine, albumom “Zemlja snova”. Svirati je počeo sam, po malim klubovima, no danas je sve češće dio velikih festivala, na kojima ga prati čitav bend. Sa zagrebačkom pjesnikinjom, kantautoricom i dramaturginjom Ninom Bajsić stoji i iza iznimne glazbeno-poetsko-radiofonijske predstave “Soundtrack za film koji nije snimljen”, u produkciji RadioTeatra.

Predstava se sastoji od poetskih, proznih i glazbenih zapisa razmijenjenjenih između Kralja Čačka i Nine Bajsić tijekom pandemije koronavirusa, a pogledati se može ove subote u 19:30 sati u zagrebačkoj Kinoteci. Nakon te izvedbene poslastice, uslijedit će i koncert “Obrnuti red stvari” – na kojem će Kralj i Nina izvoditi svoje autorske pjesme uz podršku benda.

Dan ranije, u petak, u Kinoteci će se održati i hrvatska premijera dokumentarnog filma “Zemlja nije moj dom” o životu kantautora, kojim će se i otvoriti zagrebački “Dvodnevni blues” Nenada Marića. Film je inspiriran neobičnim i pomalo tajanstvenim zvukom koji stvara ovaj glazbenik i slikar, zajedno sa svojim bratom Markom, iznimno talentiranim multiinstrumenstalistom i kompozitorom.

S Marićem razgovaramo o glazbi, stvaranju, suradnji s Ninom Bajsić i političkom stanju u Srbiji, a naravno da smo se dotakli i njegova scenskog imena.

TELEGRAM: U intervjuima znate reći kako je vaše scensko ime “pomalo teret, ali i test.” Možete li to pojasniti?

KRALJ ČAČKA: Teret jer se pogrešno tumači i doživljava na prvu – kod nekih i na drugu, treću – pa je na neki način antimarketinška gesta, što je otežalo komunikaciju s jednim dijelom publike. S druge strane, to je test jer nije lako ovladati vlastitim blatom, što bi bilo značenje anagrama tog imena. Ono je također, na neki način test i za slušatelja.

TELEGRAM: Onaj koji prvi put čuje vaše scensko ime, mogao bi pomisliti da ste teški narodnjak. Što mislite o narodnjacima?

KRALJ ČAČKA: Razlikujem narodno i narodnjačko. Ništa loše u narodnom, dok je narodnjačko surogat narodnog. Ponekad to nije lako razlikovati, jer je narodno vrlo često isprljano narodnjačkim. Narodnjačko je otrgnuto od kulture, narodno pak nije. To se osjeti, tko može da osjeti. Uzmite, naprimjer, bilo koju narodnu pjesmu i usporedite je s bilo kojom turbo trep trash pjesmom. Zapišite što osjećate kad slušate jedno a što kad slušate drugo i ako možete, uočite razliku; od izvora dva putića.

TELEGRAM: Srpski medijski prostor preuzeli su estradnjaci i narodnjaci, plastične turbofolk zvijezde i protagonisti iz reality showova. Je li, ipak, ostalo nešto javnog prostora i za umjetnike vašeg kalibra i gdje se taj prostor nalazi?

KRALJ ČAČKA: Ima ga, taj prostor je čisti underground i čini se da je mnogo manji od prostora koji zauzimaju ovi što ih spominjete, a koji su po mom osjećaju postali vladajuća ‘’kultura’’. To je i svjetski trend koji kaže: daj mi površnost, materijalizam, agresiju i pornografiju. Rock&roll je na neki način zbrisan i nije toliko podržan od strane medija, elita i sistema, pa samim time ne može ni razviti veću publiku. Stasale su generacije koje su odrasle na turbo folku i njegovim derivatima, pa sad gledamo i slušamo sav taj kič u punom sjaju.

TELEGRAM: Kako je izgledalo vaše odrastanje u Čačku?

KRALJ ČAČKA: Prije raspada Jugoslavije idilično, nakon toga problematično. Mada sam, kao i mnogi, sklon idealizaciji djetinjstva, bio je to eskapizam u umjetnost, prije svega u muziku. To rano djetinjstvo je obilježilo i bavljenje sportom. Djeca iz cijelog kraja bi se okupljala poslije škole da igraju nogomet, ili košarku. Dolazili bi čak i poneki očevi, komšije da se uključe u tu igru. Ne mogu danas zamisliti takvu sliku. Imao sam sreću da sam malo zakačio taj suživot i to bezbrižno vrijeme, u odnosu na sve što je došlo kasnije.

TELEGRAM: Otac vam je bio muzičar. Koliko ste i na koji način učili od njega? S kojim bendovima vas je upoznao?

KRALJ ČAČKA: Otac mi je pokazao prve akorde na gitari, a kasnije sam i sam nastavio da otkrivam, skidam i istražujem muziku. Slušao sam svašta. Jednog dana, prije tog svašta, odveo me kod jednog svog prijatelja koji mi je nasnimio na kazetu kompilaciju na kojoj su se nalazile pjesme Shadowsa, Creama, Beatlesa, Doorsa… I tad sam se ‘’zarazio’’.

TELEGRAM: Djelujete u postžanrovskim okvirima, donoseći nam vrlo eklektičnu glazbu. Osoba ste širokih muzičkih interesa?

KRALJ ČAČKA: Rodio sam se i rastao u vrijeme kada se u muzici dosta toga već desilo, mislim na period od kada postoji snimljena muzika. Sve me to intrigiralo da je otkrivam ne samo kao slušatelj, već i muzički, kroz instrument. Nakon toliko godina bavljenja time, stvorio se, a i dalje se razvija, nekakav osobni vokabular koji sam kasnije koristio kao sredstvo za izraziti se, pazeći pritom da ne ‘’povrijedim’’ žanr, da pokušam da na pravi način prenesem to o čemu imam potrebu da pjevam.

TELEGRAM: Što je najčudnije što slušate ili ste slušali?

KRALJ ČAČKA: Prvo što mi pada na pamet je grupa The Residents, neke pjesme Butthole Surfersa, grupe Devo… U jednom periodu sam ih baš slušao.

TELEGRAM: U oba svoja studijska albuma, “Zemlja snova” iz 2016. i “Spusti svetlost na put” iz 2018., suvereno plovite kroz različite stilove, ali nekako se najviše zadržavajući u bluesu. Zašto baš blues?

KRALJ ČAČKA: Blues je univerzalno osjećanje, meni je blisko, kao sublimacija ‘’leleka’’ kojem smo poprilično skloni na ovim prostorima. Nastavak tog osjećanja ili nadogradnja je weltschmerz koji se gubi kad se gubi empatija, a svjedoci smo toga, nažalost. Tko zna, možda stignem do nekakve životne radosti pa podijelim to s publikom, mada imam već pjesama u kojima postoje i takva osjećanja.

TELEGRAM: Uspoređuju vas s Waitsom, Dylanom, ali i Balaševićem. Gode li vam te usporedbe? U kojemu od njih se najviše prepoznajete?

KRALJ ČAČKA: Ne opterećujem se time ali, ako baš pitate, stilski su mi bliži Dylan i Waits, Balašević mi je bliži jezično i geografski, a sva trojica spomenutih su kantautori. Kantautorstvo kod nas nije baš učestala pojava i razumijem potrebu jednog dijela publike za takvim usporedbama. Razumijem također da dosta to zavisi i od slušalačke muzičke korpe, obrazovanja, senzibiliteta, ukusa i učitavanja.

TELEGRAM: Kada smo zadnji put razgovarali, rekli ste kako vam imponira prostor margine, koja je konstanta u vašem radu bez obzira na umjetničku formu – pa ste tako i svoju debitantsku zbirku poezije, koju ste sami ilustrirali, nazvali “Na margini”. Što vas privlači tom prostoru?

KRALJ ČAČKA: Sa strane se bolje vide stvari, na margini, mada sam prvenstveno mislio na prognanstvo vrijednosti na marginu, ali možemo govoriti i o dobrovoljnom prognanstvu na marginu od terora masa. Prostor margine ili osame je jedno plodno tlo za stvaranje, introspekciju.

TELEGRAM: Iako ste počeli kao muzičar, nakon srednje škole završavate u Beogradu gdje upisujete likovnu akademiju. Kako je do toga došlo? Zašto ne muzička akademija?

KRALJ ČAČKA: U Čačku tih godina nije bilo odsjeka za gitaru u muzičkoj školi, a ja sam u međuvremenu otkrio talent za likovnu umjetnost. Osim toga, trebalo je upisati neki fakultet, otići iz malog grada u veći grad, proći kroz tu inicijaciju.

TELEGRAM: Pri našem zadnjem razgovoru spomenuli ste i kako se želite uskoro odvažiti na neki vidljivi spoj tri medija kojima ste posvetili svoj umjetnički rad: glazbi, riječima i crtežu. Je li se što iskristaliziralo u tom smjeru?

KRALJ ČAČKA: Ne, još uvijek nisam stavio sva tri medija u jedan. Oni se prožimaju, pa su tako u posljednjoj zbirci pjesama štampani neki moji crteži i tri pjesme koje su u muzici. Nešto najbliže što se desilo bilo je spajanje izložbe radova, promocije zbirke i nakon toga koncerta u istoj večeri. Išlo je jedno za drugim, u studenom prošle godine u Čačku – povodom grada kulture za tu godinu.

TELEGRAM: Često ste nastupali u Zagrebu, gdje ste ostvarili i neke značajne umjetničke veze i suradnje. Što vam se sviđa kod Zagreba i njegove umjetničke scene?

KRALJ ČAČKA: Kod Zagreba mi se sviđa to što ima mirniji gradski puls, manje je užurban i kaotičan od Beograda. Nisam mnogo popratio zagrebačku scenu. Kad sam boravio u Zagrebu, to je bilo vrijeme pandemije pa se nije moglo mnogo toga vidjeti. Tek sam u nekim narednim dolascima uspio vidjeti nekoliko sjajnih kazališnih predstava i koncerata. Prava je šteta što komunikacija između zagrebačke i beogradske scene, ali i drugih gradova u regiji i među državama, nije bolja. Ona postoji, ali čini se da joj je potrebna veća podrška i vidljivost.

TELEGRAM: Znam da ste se davno isključili iz politike i praćenja iste, ali nemoguće je da se ne dotaknemo političkog stanja u vašoj zemlji. Čini se da je Srbiju oteo Aleksandar Vučić i da se ne naziru bolji dani.

KRALJ ČAČKA: Bojim se da je problem dublji i da leži u nedostatku kapaciteta jednog naroda da organizira iole zdravije društvo nego što je to ono kakvo imamo danas. Zbog toga se držim dalje od tog pada u dnevnu politiku, koja je isprljana intrigama, lažima, manipulacijama, kao kakva giljotina, uvijek spremna na još jednu glavu kao žrtvu da bi se zamaskirao suštinski problem, a to je neprosvijećenost i bahatost ‘’elita’’.

TELEGRAM: U zagrebačku Kinoteku stižete s programom “Dvodnevni blues”, a prvoga dana druženja gledat ćemo hrvatsku premijeru dokumentarnog filma “Zemlja nije moj dom”, o vašem životu. Isti naslov dali ste i jednoj vašoj pjesmi, ali i izložbi i zbirci poezije. Zašto ste toliko vezani uz taj naslov?

KRALJ ČAČKA: Stara je to misao i stih, takoreći tradicija, citat. Mahalia Jackson pjeva taj stih u jednoj gospel pjesmi, a Dylan također ima taj citat u jednoj svojoj pjesmi, kao i Waits u svojoj i još neki drugi autori, svi u različitim kontekstima, iz različitih stanja. Uzeo sam taj stih kao naslov pjesme, zatim izložbe pa potom i zbirke pjesama jer sam imao potrebu naglasiti osjećanje nepristajanja na to što čovjek pravi od Zemlje, i u što se ona pretvara. Sve češće se čini kao pravi pakao. Taj naslov se dopao uredniku i redatelju pa su to uzeli i za službeni naziv filma.

TELEGRAM: Kako biste predstavili taj film hrvatskoj publici?

KRALJ ČAČKA: “Dom je tamo gdje je srce…”, da citiram Stevea Earlea iz pjesme Hometown Blues. Taj film je rađen u RTS produkciji, pod uredničkom palicom Veska Butrića, u režiji Slobodana Simojlovića. Film je dokumentarno-nadrealističnog karaktera. Teško je govoriti o tom filmu iz perspektive nekog o kome je film. Vjerojatno mi treba vremenski odmak da bih nešto više rekao.

TELEGRAM: Sa zagrebačkom ekipom iz RadioTeatra razvijate prijateljstvo kroz vrijeme pandemije. Kako je to izgledalo?

KRALJ ČAČKA: Prvo vrijeme smo radili na daljinu, Nina i ja smo pisali pjesme preko mejla, a imali smo i nekoliko zoom sastanaka svi zajedno; Pavlica, Nina, Dino, Katarina, Piskrec, moj brat Marko i ja. Zatim smo u jednom momentu, kada je bilo dozvoljeno kretanje, došli u Zagreb i bolje se upoznali, radili i družili se. To prijateljstvo mi je pomoglo da lakše preživim period pandemije. Ponosan sam na to, to je naš mali zajednički doprinos redu u općem kaosu.

TELEGRAM: Iz tog je prijateljstva nastala i glazbeno-poetsko-radiofonijska predstava “Soundtrack za film koji nije snimljen” u produkciji RadioTeatra, koju gledamo u subotu u Kinoteci. Najave kažu kako je tu riječ o kazališno-radijskom dijalogu vas i kantautorice Nine Bajsić. No, kako biste vi saželi i predstavili “Soundtrack” publici?

KRALJ ČAČKA: U pitanju je ljubavna priča dvoje ljudi koji su raskinuli i prolaze period nakon raskida, ona u Zagrebu a on u Beogradu. Jedan prikaz raskida, udaljavanja ali i zbližavanja dvoje ljudi. Svašta se tu da dodatno učitati kroz pjesme koje sve to nadopunjuju, topla preporuka.

TELEGRAM: Najpoznatija pjesma iz “Soundtracka”, “Obrnuti red stvari”, na YouTubeu je preslušana gotovo 400 tisuća puta. Ozbiljan broj, ali i dalje daleko od brojki koje postižu narodnjaci. Što vam, uopće, znače brojke na YouTubeu?

KRALJ ČAČKA: To su samo brojke, pokazatelji koliko puta je puštena pjesma i to je to. Ne zamaram se s tim a još manje da se takmičim s narodnjacima. Samo trčim svoj solo maraton.

TELEGRAM: Sjajan mi je taj naslov “Obrnuti red stvari”. Što za vas znači red, zašto ga valja (ponekad) obrnuti?

KRALJ ČAČKA: Red je za mene znak da sam u balansu, a težnja kad nisam. Ponekad je dobro obrnuti ga kroz stvaralački proces, a može biti opasno to činiti u realnosti. No, ponekad je neophodno nešto srušiti da bi se nešto novo izgradilo. S tim treba pažljivo, mada ta pjesma govori i o narušenom redu stvari kojem svjedočimo kao civilizacija, ili se bar meni tako čini.

TELEGRAM: Dvodnevno druženje u Kinoteci završava koncertom koji nosi isti naslov. Što možemo od njega očekivati?

KRALJ ČAČKA: Nakon “Soundtracka”, Nina Bajsić i ja ćemo izvesti nekoliko pjesama iz njenog i mog repertoara. Bit će to jedan mini koncert s našim autorskim pjesmama, uz jedno iznenađenje.