Kreće posljednja sezona serije 'Bez oduševljenja, molim'. Evo zašto je ovom komedijom Larry David obilježio novo tisućljeće

Ajmo dalje. Ako prijatelju posudim nešto, nije bitno što, recimo, lijepu novu kemijsku olovku, i ako je dotični negdje zagubi – trebam li se zauzvrat zadovoljiti nekakvom izraubanom kemijskom koja jedva radi ili je pošteno očekivati kakvu-takvu zamjensku, lijepu i novu kemijsku olovku, kvragu. Ako nekome učinim nekakvu uslugu, onda očekujem da mi se kaže “hvala”. Bez obzira kako je i koliko iskreno izgovoreno to lažno “hvala”, ja očekujem čuti tu riječ. Tražim li puno?

Ludilo Larryja Davida

Sve ovo što nabrajam može se u nekom obliku vidjeti u seriji “Bez oduševljenja, molim” – ili u originalu “Curb Your Enthusiasm” – koja mi je zbog toga postala osobni totem i zadovoljština. Jer dokaz mi je to da (valjda) nisam lud. Odnosno ako i jesam, lud sam kao i Larry David. I nemam ništa protiv toga, vjerujte.

Naime, Larry se sa mnom (a i s vama) druži dovoljno dugo da sam ga prihvatio kao člana nekakve izabrane familije, pa nestrpljivo i s veseljem iščekujem novu, 12. sezonu njegove sad već kultne serije “Bez oduševljenja, molim”, čija će se prva epizoda pojaviti na HBO Max-u u ponedjeljak 5. veljače.

Već se zna da će predstojećih deset epizoda biti posljednje što ćemo gledati od komedije kojom je Larry David obilježio novo tisućljeće, baš kao što je i sa “Seinfeldom” zatvorio protekli milenij, pa mu stoga s pravom pripada titula kralja komedije i apsolutnog vladara u superteškoj kategoriji humora.

Najsmješnija laž

David je s te dvije kultne i jedinstvene polusatne “humoristične” serije stvorio prostor koji je najlakše opisati kao samosvjesnu komediju koja uz smijeh progovara o našim životima ali i njegovim neurozama, patologijama, i upravo zbog tog smijeha preživljava. Jer, kako kažu stihovi Zabranjenog pušenja – ‘ko će slušat tuđu muku!?

A doista nam je kroz humor, ironiju, satiru i sarkazam (da, sve to je napravio) prokazao našu egzistenciju nesvakidašnjim uspostavljanjem svojevrsne virtualne realnosti kroz glumljenje vlastitoga “ja” zbog kojega smo doista povjerovali u to da mi “stvarno” poznajemo, eto, Jerryja Seinfelda iz “Seinfelda” ili pravoga Larryja Davida iz “Bez oduševljenja, molim”.

Ta najsmješnija laž na svijetu je u srcu Davidovog humora koja se najlakše može ilustrirati onom famoznom tezom o “Seinfeldu” kao seriji koja govori ni o čemu. Jer to apsolutno nije istina, već se narativ o pravoj “besadržajnosti” prelio iz fiktivne serije koju u “Seinfeldu” Jerry i George Constanza prodaju NBC-ju, na “pravu” seriju u kojoj ona lažna prebiva. Dakle, “Seinfeld” je serija o životu njujorškog komičara i njegovom traženju materijala u životu oko njega, a serija u seriji je trebala biti – ni o čemu.

Glumac je glumac…

Ono što je servirao u “Seinfeldu” doveo je do vrhunca u “Bez oduševljenja, molim”, u sedmoj sezoni čiju okosnicu čini zamišljeni reunion “Seinfelda” izveden samo da bi Larry vratio u naručaj bivšu ženu.

Lažne epizode navodnog reuniona, pa probe izmišljenog “Seinfelda” u kojemu, recimo, Jason Alexander glumi samog sebe koji glumi Georgea Constanzu – istu stvar su izveli i Julia Louis-Dreyfus/Elaine i Michael Richards/Kramer – spadaju u vrhunce intertekstualnosti, samo što u ovom slučaju možemo govoriti čak i o interintertekstualnosti, nečemu što nitko prije Larryja Davida nije izveo na tako sulud i inteligentan način.

Naravno da nije on prvi koji se poigravao s “identitetom” glumca koji glumi sebe-glumca, zbog čega se dogodi naizgled matematička zakonitost da se dva minusa ponište pa vjerujemo da je to zapravo sam glumac koji ne glumi već je zaista takav. Jer nije, niti će ikad biti. Ali David je prvi koji je uveo u jednadžbu i treći minus, dokazavši još jednom onu poznatu “glumac je glumac je glumac”, i izgradio virtualnu stvarnost pokazavši da su svi naši realiteti obične konstrukcije i da, na kraju krajeva, nisu ni bitne. Već je bitna priča.

Priča o ljudima, njihovim odnosima i najvećoj posljedici – svijetu u kojemu pokušavamo zadržati zdrav razum bivajući malo ludima.

Usuditi se poludjeti

“Bez oduševljenja, molim” vrvi svim poznatim životnim situacijama zbog kojih smo poželjeli poludjeti ali se nismo usudili. I baš to nam je priuštio taj povremeno nesnosni nervčik Larry David govoreći ono što se mi ne usuđujemo, što zbog kukavičluka, što zbog socijalnih nepisanih pravila kojima nitko više ne zna porijeklo ni smisao.

Provedimo mali eksperiment pa primijenimo napisano na “domaći” teren: jeste li primijetili da se nove generacije u domaćem javnom prijevozu više ne ustaju starijima od sebe!? Ja jesam. Iznerviran sveopćom neempatičnošću i skrivanjem u obliku udubljenosti u mobitel poželio sam viknuti na sve prisutne… ali nisam. E pa, zato je Larry David tu.

Da ne odustane, da se posvađa, da stvori i neugodu. Neke epizode “Bez oduševljenja, molim” mučno je gledati – ali to je mikroneugoda koja će na čistac izvesti onu veću neurozu. Ne bi bilo ugodno gledati Larryja kako se po zagrebačkim tramvajima svađa sa srednjoškolcima kojima ne pada na pamet ustati bakici koja stoji pored njih, ali cijela zamišljena scena domaćeg Larryja i počinje, kvragu, onom istinom na početku ovog malog eksperimenta.

Vremenska kapsula

A ta je da smo stvorili sebičnu generaciju koja sve teže suosjeća i koju naprosto nije briga. A takva je ne zato što se zarazila nepoznatim virusom već jer je to naučila i primila od starijih. Od nas. I u toj beskonačnoj spirali dekadencije kojom obiluje civilizacija u kojoj živimo, Larry David doima se poput nekog osviještenog Don Quixotea koji juriša na vjetrenjače, jer netko i to mora. Makar u polusatnoj “humorističnoj” seriji. Od koje nam je preostalo još deset epizoda.

U onih prethodnih 110 u 11. sezona koliko ih je stvoreno od dvijetisućite do danas u tom Larryjevom apsurdnom teatru – poput onoga u “Hamletu” koji sve pokaže svima – defilirali su “stvarni” likovi iz svijeta šoubiznisa (film, glazba, sport), za koje smo se uvjerili da nisu normalni, baš kao što smo pretpostavljali, i koji znaju biti jednako od krvi i mesa, baš kao i mi. Nešto slično moglo se vidjeti u Gervaisovim “Extrasima”.

Dovoljno je prisjetiti se kroz sve sezone veličanstveno običnih Teda Dansona i Richarda Lewisa u vječitom trvenju s Larryjem oko naizgled beznačajnih stvari, ili “ozljede” Shaquillea O’Neala u drugoj sezoni, koji na utakmici Lakersa zapne o Larryjevu nogu. Ili jakne Hugha Hefnera u petoj sezoni. Ili, isto u petoj, hrvanja s Rosie O’Donnell. Uz glumce koji igraju fiktivne likove ali koji nose ista imena kao i u pravom životu, primjerice, Jeff Garlin kao Jeff Green sa suprugom Susie (Susie Essman), čije psovanje i vrijeđanje Larryja ima terapeutski učinak, serija “Bez oduševljenja, molim” djeluje poput vremenske kapsule u kojoj su pohranjene sve male i velike propasti Amerike (i Zapada), društva koje nije sazrelo, već je istrunulo.

Serija za vječnost

Serija je to koja nije skriptirana, te se dijalozi i scene “organski” uzgajaju kako snimanje odmiče, zbog čega djeluje još vitalnije i, uz “Whose Line Is It Anyway”, predstavlja vrhunac improvizacijske komedije u modernoj produkciji, nudeći u novom mileniju Davidov humor ne “razblažen” kakav je bio u Seinfeldu, već skoncentriran i teško probavljiv u većim količinama.

“Bez oduševljenja, molim” serija je koju je teško bingeati jer je gusta ritmom i blagom neugodom, na što i sam Larry David u odgovoru na pitanje novinara je li svjestan da ljudi odustaju ponekad od gledanja odgovara s čuđenjem u kojemu ima i oduševljenja, poentirajući sa sebi svojstvenim “Pa to je super”. Zbog toga ova kultna novomilenijska serija nije ekskluzivna, već se njezin posao završava u zrcalnom prikazu naših života.

I zato mi nije bilo žao kada sam čuo da će ovih deset epizoda 12. sezone biti zadnje u serijalu. Kao i u slučaju Montyja Pythona primjerice, treba ih gledati i do nekoliko puta – dovoljno su neprepričljive i pune detalja koji se, zbog svojih mehanizama priče izvedene i stvorene na licu mjesta, otkrivaju naknadnim gledanjem. Slično se događa i sa “Seinfeldom”, koji također nema ništa protiv opetovanog konzumiranja, postajući utočištem i znakom vremena koji nas uči lakše podnositi same sebe.