Lana Barić ovaj je tjedan imala premijeru u HNK. Za Telegram govori o borbi za bolje društvo, ulogama i kćeri

TELEGRAM: Volite raditi ovakve off-projekte u matičnoj kući, koji su ipak izvan struje? Prije nekoliko sezona imali ste sličan projekt s redateljem Borisom Liješevićem.

BARIĆ: Volim jako. Ja sam dosta radila u ITD-u i to je neko moje prirodno okruženje i prirodno stanište, tako da mi je uvijek drago kad nešto slično radimo u HNK-u. Tehnički mi nemamo malu scenu nego je improviziramo, s Liješevićem smo radili u velikoj pokusnoj dvorani, a sad radimo u tonskoj. Ne radimo to baš svake sezone, ali jako se veselim kad radimo. Pogotovo autorske projekte, neke malo pomaknutije stvari.

TELEGRAM: Kad spominjete drugu scenu, to se već pretvara u urbanu legendu.

BARIĆ: Da, nažalost. Mi je svi čekamo k’o ozebli sunce. Nadamo se da će to doći što skorije, jer nam je zaista potrebna. Ali, u principu su meni najbitniji redatelj i ljudi s kojima radim. Da to svi istinski želimo raditi. Znam da se misli kako sve nas koji se bavimo ovim poslom to uvijek strašno zanima i da su redatelji predstava izuzetno pripremljeni, shodno tomu. To često uopće nije tako.

Ljudi nerijetko dolaze nepripremljeni, znaju se preraditi pa se ne stignu pripremiti, ili znaju biti suštinski nemotivirani, prihvate projekt jer im je ponuđen, a ne zato što ga zapravo žele raditi. Meni je bitan proces, volim da je proces kvalitetan i da svi imamo istu namjeru napraviti najbolju moguću predstavu. Partnerstvo, suodnos s ljudima, to mi je najbitnije.

TELEGRAM: Penovićev tekst uzbudljivo putuje od De Sadea i dadaizma, do Alana Forda. Prava blagodat za glumca?

BARIĆ: Meni je to prava radost. Ima svega. Priča je bazirana na legendi o braći Zanović, Stjepanu i Primislavu, koja je istinita, samo se ne zna u kojoj mjeri. Zato što su imali puno braće i sestara i često su mijenjali imena međusobno, tako da ne možemo precizno pripisati određeno djelo ili nedjelo nekome od njih. Bili su klasični bonvivani, avanturisti i prevaranti, tako su i živjeli. Snalazeći se, i kad bi negdje zasrali, bježali bi dalje. Jedan je baš bio kockar, a drugi je čak bio i književnik, gostovao je po dvorovima… Uglavnom, jako su zanimljive priče o njima dvojici. Super da ih je Penović našao, jer takva vrsta prevaranata to su heroji današnjice, takvih milijun nalazimo. Samo što, nažalost, ne završe u zatvoru kao Stjepan Zanović, nego i dalje hodaju slobodno.

TELEGRAM: Inače, jeste li gledali Bulajićev film “Čovjek koga treba ubiti” o lažnom crnogorskom caru Šćepanu Malom, jednom od braće Zanovića?

BARIĆ: Ne, nisam! Bulajićev film?

TELEGRAM: Da, opaljen načisto. Netipičan za njegov opus. Šćepana igra Zvonimir Črnko, njegovu ljubav Tanja Bošković…

BARIĆ: Morat ću pogledati. Mi baš i tematiziramo Šćepana Malog u našoj predstavi.

TELEGRAM: Vi igrate Ankicu Kutle?

BARIĆ: Da, Ankicu povjesničarku, ha, ha…

TELEGRAM: Ismijavanje s historijom ovdje je provedeno terapeutski ljekovito. Toga nam nasušno nedostaje?

BARIĆ: Da, o tome upravo govorimo u predstavi. Strašno smo postali ozbiljni. U smislu kao nije bitno kakva je povijest nego je bitno da je imamo puno. Jer, onda smo i mi kao bitniji. Užasno smo se ozbiljno počeli odnositi prema mnogim stvarima prema kojima se ne bismo trebali odnositi tako ozbiljno i davati im tu vrstu značaja, pa time i samima sebi. Mislim da to dolazi iz naše frustracije kao malog naroda i neke histerije koja se razvila iz toga što smo generalno nezadovoljni. Uostalom, vidite koliko ima i pobuna, protesta po svijetu i Europi…

Kroz borbu pokušavamo pomicati stvari, mijenjati ih, pa čak i ako je ta borba jedini cilj, i to je dobro. Negdje će se nešto dogoditi, negdje će neka tratinčica izrast. Ne smijemo odustati sami od sebe. Mislim da je bilo kakvo odustajanje i neborba, odustajanje od samoga sebe. Ne smijemo odustajati, makar i po cijenu da su na kraju rezultati nikakvi, pa čak i poražavajući.

TELEGRAM: Kao i proces rada na predstavi. Ne odustati od stvaranja, makar i rezultat na kraju ne bio dobar.

BARIĆ: Tako je. Uvijek bi morale postojati namjere da napraviš najbolju moguću stvar. Može se desiti da se ne dogodi, ali znam da treba puno razgovora sa sobom odraditi da bi se samomotivirao. I to nije uvijek lako. Pogotovo ne u okolnostima u kojima mi trenutno živimo. Ali naprosto je to naša građanska odgovornost. Neko osjećanje pravičnosti. Uvjerena sam da to osjećanje jako puno ljudi ima ali ga ne iskazuju javno. Ne mogu suditi nikoga, naravno, ali trebamo inzistirati na tome i dogodit će se promjene. Promjene se već događaju.

TELEGRAM: Imate sjajan instinkt za komediju i njeno gorko podzemlje. To ste u Kurspahićevom “Potopu” baš otpakirali do kraja.

BARIĆ: Ja to volim raditi, volim i gledati druge u takvim ulogama. E, sad, ako sam uspjela i ja to napraviti, makar u nekom segmentu, super. Izvedbeno mi je zanimljivo raslojavati stvari, da nemam samo jednu dimenziju nego da vidim što sve mogu iskopati. Ono što je žalosno jest da mi glumci puno više probamo nego što igramo. Repertoarno kazalište tako funkcionira. Pa čak je i u ITD-u situacija takva. I onda, u okvirima koji su zadani, ne stigneš do kraja razvit ulogu, jer taj broj izvedbi naprosto ne bude dovoljan. Desi se da stalno obnavljaš predstave, stalno se uigravaš i podsjećaš.

TELEGRAM: Kao podgrijavanje?

BARIĆ: Da, kao podgrijavanje manistre. Najgore. Mislim, mi smo profesionalci i nije to toliko teško, ali uvijek je potrebno ekstra napor uložiti da opet skupiš ono što je bilo. A mi bismo morali već otići koju stepenicu više. To bih voljela, da predstave na taj način eksplodiraju.

TELEGRAM: Zanimljivo da vas je sjajna mađarska redateljica Agnes Kocsis za glavnu ulogu u “Edenu” izabrala gledajući vas u filmu “Ti mene nosiš” Ivone Juke. Imponira li to, kad novu šansu dobijete zbog nekog svog minulog rada?

BARIĆ: Je, to je rezultiralo time da me je Agnes pozvala na audiciju koja je bila jako iscrpna. Ona je sa mnom radila dva dana po sedam sati. Što ja jako volim. Volim kad su i audicije dio procesa. Koji ne mora nužno ni početi, ako ne dobiješ ulogu, ali kad vidim da bih nešto htjela raditi, da me to motivira, onda ja već počnem raditi na ulozi na audicijama. Super mi je to, naravno. Ona je radila casting godinama u Mađarskoj i ja sam ju pitala kako se odlučila za mene i rekla mi je “Ti možeš biti jako krhka i jesi krhka s jedne strane, a s druge strane si jako snažna. Meni trebaju obje stvari…” Naravno da ti je drago kad ti to netko kaže, ja za sebe često mislim da sam očajna i bez veze. Ives u “Ti mene nosiš” je žena koja je bila prisiljena biti snažnija nego što jest zapravo.

TELEGRAM: Uloga Ives mi je onako bladerunnerovska…

BARIĆ: Ajme, hvala. Ovo još nitko nije primijetio. To i ja nekako mislim.

TELEGRAM: Tako sam je doživio već gledajući film, a posebno nakon serije, dubinski izrasle iz filma… Ona jeste na replikantskom rubu.

BARIĆ: Ja često o sebi mislim kao nekom vanzemaljcu, često mi se čini da ovaj planet nije moja prava kuća. Tako da i kad radim te neke uloge osjećam se pomalo ekstraterestrijalno… Volim te nepripadajuće, i sama se često tako osjećam. Ne mogu reći ni da mi je lako živjeti samoj sa sobom, ni s drugima, u ovom svijetu u kojem sam se zadesila. Ives je svakako malo na rubu ove planete, na putu nekamo drugdje. Recimo, sjetite se one scene s kamenjem… Super su mi ti momenti u filmu i seriji koji su zaista posebni. Isto sam tako i Ives počela raditi još na audiciji. Ivona je tražila tri scene da pripremimo a ja sam ih pripremila sedam, jer sam nekako instinktivno prepoznala taj materijal. Osjetila sam da ja to zaista mogu, htjela sam. Također smo imali više iscrpnih audicija.

TELEGRAM: Jednu od najrazornijih uloga ostvarili ste u Nolinoj brutaloj poemi “Šuti”. Tada ste s kolegicama iz filma poduzeli i uličnu akciju kontra nasilju, sa selotejpom preko usana. Slažete li se da je možda najtjeskobnija scena u filmu ona kad pokušavate fingirati porodični piknik?

BARIĆ: Da, i meni je to strašno. Inače, to je bio moj prvi snimajući dan. Oni u toj sceni lažiraju obitelj. Toga toliko imamo danas… Znate, ja sa svojom kćeri imam iskren odnos i kako je ona dijete rastavljenih roditelja, često pričamo o tome. U njenom razredu nema puno djece rastavljenih roditelja i onda ona često priča o tome, pa kaže “Eto, ja jedina ne živim i s ocem…” Ali mi puno radimo na iskrenosti i ja joj kažem da nikad ne znaš kakve su zaista te druge obitelji.

Moja su iskustva da ih ima različitih i da mogu biti manje iskrene nego ova naša koja se sastoji od nas dvije i naša dva psa s ceste. Ali imamo mi i proširenu obitelj, veliku, ona ima puno polubraće i sestara koji su divni, i njihove majke i otac, evo baš danas svi imamo zajednički ručak… Možemo se vratiti uopće na definiciju obitelji, koja je nama u Hrvatskoj toliko važna po katoličkom principu, jer naša nije nimalo tipična, a nitko mi ne može reći da nismo obitelj.

TELEGRAM: Kao u onom Golikovom remek-djelu “Imam dvije mame i dva tate”?

BARIĆ: E, baš. Da se razumijemo, nisu ti odnosi lagani. Kao niti jedan odnos. Ali, ako ti imaš želju da radiš u smjeru dobre stvari, onda će ti se dobro i vratiti. Čini mi se. Ne mora se nužno vratiti, ali nekako se možemo pokušati usuglasiti. Tako je s odnosima u obitelji, s partnerskim odnosima ili prijateljskim… Odnosi su puno posla, puno truda. A ljudi su umorni, lako odustaju ili nemaju potrebe za time. Ja imam puno prijateljica iz djetinjstva koje su mi i dalje tu, imam puno prijateljica iz branše, imam i prijatelja koji su daleko ali i dalje njegujemo odnose. Ne znam, spaja nas ta želja za ljubavlju…

TELEGRAM: Vanzemaljska želja.

BARIĆ: Da, totalno vanzemaljska.

TELEGRAM: Poražavajuće je da se u ovih sedam godina od filma “Šuti”, obiteljsko i svako drugo nasilje drastično pojačalo. Bojite li se za svoje dijete jer odrasta u zemlji poput Hrvatske?

BARIĆ: Bojim se, itekako! Puno razmišljam o tome. Jer, toliko su stvari iskrivljene, a ja se još uvijek čudim kako je to moguće? Imam taj neki naivni pogled, još uvijek mi je prva reakcija pa kako to? A zapravo sam se već trebala naviknuti. Ovo sad kad su spaljivali lutke Mladena i Ive i njihovog djeteta ili Martinu Mlinarević… Ja sam bila naprosto šokirana i zamuknula sam. Nisam mogla prozboriti ni s kim nešto o tome. Kao što me je na porodu toliko boljelo da sam ja zamuknula od bola. Nisam mogla ni vrisnuti. Mene obuhvati neka instantna bol i onda tek kasnije procesuiram što se zapravo dogodilo.

TELEGRAM: Mislim i taj suludi čin spaljivanja slabijih, a karnevalska je intencija odvajkada da se dade oduška rušenjem moćnika. Kod nas je čak i to naopako.

BARIĆ: Grozno! Dokle god mi spaljujemo lutke istospolnih parova i njihove djece, dotad će biti obiteljskog i svakog drugog nasilja u ogromnim količinama. Poražavajuća je činjenica da u vrijeme nogometnih prvenstava u, recimo, Engleskoj imate ogroman porast obiteljskog nasilja, to valjda ovisi o tome kako stoji engleska nogometna reprezentacija. Zar to nije poražavajuće? Ali pokreće se otpor prema tome. Dobre se stvari događaju, inicijativa Spasi me i sve oko nje, i taj glas je sve snažniji, reagira se… Količine nasilja su ogromne kod nas, već desetljećima, samo što se prije nije govorilo o tome, nije toliko izlazilo van. Naravno da je bitna prevencija toga. I nadam se da će se to dogoditi. Jer, ne razumijem kako je moguće da manju osudu javnosti dobije čovjek koji je bacio četvero djece s balkona nego Severina kad nije dala dijete u školu mjesec dana.

TELEGRAM: Da, nevjerojatno je kako se kod nas uvijek zlo nekako tolerira a dobro se promatra s podozrenjem.

BARIĆ: Zar to nije poražavajuće za ljudsku vrstu? Kad ti polaziš od toga da je kao normalno da je bedara. Nije normalno da je loše, da su ljudi zli. Ne želim umrijeti sa četrdeset godina, ne želim da mi dijete odrasta u kancerogenom društvu. Ona se sad za maškare obukla u Gretu Thunberg i ja ju pitam kako je bilo, što su rekla djeca u školi? Ona mi sva tužna kaže: “Ma, nisu ni znali tko je ona…” To mi je i dalje nejasno. Ne znam kako je to moguće. Nije to samo pitanje osvještavanja problema o klimatskim promjenama, nego je Gretin fenomen jak u tome što se radi o djevojčici koja je pokrenula svijet.

TELEGRAM: I to se odmah spucava kao: “Čiji je ona igrač? Tko manipulira malom?”, umjesto da cijenimo suštinu.

BARIĆ: Ma, to su gluposti! Greta je dijete koje je očito svjesnije od većine odraslih.

TELEGRAM: Opet vanzemaljka?

BARIĆ: Vanzemaljka, naravno, ha, ha… I moja Mirej otkako je pročitala Gretinu knjigu “Naša kuća u plamenu” – otišla je i sama ju je kupila na Interliberu – naravno da puno razmišlja o tome kako i ona kao jedanaestogodišnja curica također može pokrenuti promjene. Jer, eto ima tu djevojčicu u Švedskoj koja upravo to čini. Meni je to divno. Mirej se za maškare pripremala dva mjeseca, naručile smo i tu kabanicu… Ma, uvijek je neka teorija zavjere, neka spletka u pitanju. Fokusiramo se s bitnog na nebitno samo da se ne bavimo suštinom i da se ništa ne bi pomaklo. Na taj se način praznimo i zapravo umiremo. Ostaje samo suhonjava biljka koja će se skršiti i usahnut. Tko želi takav život, bujrum. Ja ne želim.

TELEGRAM: U gardu, estetskom i etičkom, jako me podsjećate na Vanessu Redgrave.

BARIĆ: Stvarno? Nisam to nikad čula.

TELEGRAM: Je, je… Dakle, kome se od tih glumačkih mrcina, mrcina u najplemenitijem smislu, divite? Od kojih učite?

BARIĆ: Dakle, govorim o glumicama koje poznajem samo preko njihovih djela i to je mahom film. Jako cijenim izvedbe nekih glumica koje baš i nisu u fokusu nego su onako vrlo specifične i onda se zapravo vraćam tim izvedbama da vidim što mogu naučiti, opet i opet. Tako sam nedavno ponovo gledala Holly Hunter u “Pianu” od Jane Campion, izvrsnaaa! Onda sam gledala “Code 46” Michaela Winterbottoma sa Samanthom Morton, ona je tu isto totalna vanzemaljka… Jako nju volim, čini mi se da bi se nas dvije dobro razumjele.

Pa “Djeca manjeg boga” s Marlee Matlin, ona je prva i dosad jedina gluha glumica koja je nagrađena Oscarom, imala sam potrebu ponovo pogledati taj film. Izvrsna mi je Elisabeth Moss, jako volim kako je predana tome što radi. Volim sve nazovi atipične glumice koje su se svojom kvalitetom izborile u tom surovom Hollywoodu, a da nisu unificirane. I naravno, znam da će zvučati kao floskula, ali uvijek ću se vraćati svim ulogama Meryl Streep. Nedavno sam opet gledala “Kramer protiv Kramera”, nekako još više volim njene ranije uloge… I, naravno, apsolutna boginja – Gena Rowlands, u cijelom opusu svog supruga Johna Cassavetesa. Obožavam i Cassavetesa i nju, a pogotovo u filmu “Žena pod utjecajem”, i u svim, baš svim njenim ulogama… Ma, puno gledam filmove. Volim film od malena.

TELEGRAM: U tim repeticijama učenja, gledate li i sebe, ono što ste već uradili?

BARIĆ: Ne, ne gledam ništa u zadnje vrijeme. Jer, prvi put kad gledaš svoj film onda se nekako fokusiraš na sebe, a onda bih ga morala opet gledati, a da sebe apstrahiram, a to mi se ne da. Čini mi se kad završim ulogu i svoj proces, to više nije u mojim rukama i u tom će mediju ta uloga nalazi svoj vlastiti put.

TELEGRAM: Prvi scenaristički pokušaj imali ste u kratkom filmu “Bijela” Zvonimira Jurića, vaš scenarij “Tereza 33” u režiji Danila Šerbedžije uskoro ćemo gledati. Sad imate i redateljsko krštenje, upravo ovih dana započeli ste rad na “Snjeguljici”, igranom kratkom… Jesu li te nove faze vašeg stvaranja možda i izraz određenog glumačkog nezadovoljstva?

BARIĆ: Je, svakako ima i toga. Ne bih nužno rekla da mi je to prva motivacija. Znate, moje nezadovoljstvo glumačko ima puno aspekata, ajmo to tako reći, ima u tome dosta stvari… Ja sam osjetila potrebu proširiti svoju djelatnost, razgranala se firma Barić d.o.o., ha, ha… Iz neke moje potrebe, svakako. Uvijek sam voljela film, njegov tehnički aspekt me uvijek provocirao. Dugo sam učila pisati za film, ja sam “Terezu” dugo pisala. Nije to lagano, jer film je specifičan medij koji je dominantno vizualan, dijalog nije esencijalan za film. Naravno, scenarij je bitan, bitno ga je napisati, ali dijaloga ne mora biti puno. Film nije dominantno dijaloška umjetnost. Ja i volim one filmove koji to nisu. Desilo se, eto, i da su mi odobrili “Terezu” i sad “Snjeguljicu” koju ću režirati, ali i dalje to može biti propast, ha, ha…

TELEGRAM: O čemu se radi u vašem prvom redateljskom angažmanu?

BARIĆ: Priča je to o ženi koja vozi snježnu ralicu. Ima mi nešto u tom čišćenju puteva, krčenju… Evo, nadam se da ćemo i sve realizirati. Samo nas snijeg nikako neće.

TELEGRAM: Kao mlada djevojka odbijeni ste na prijemnom na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. To može raniti mlado biće?

BARIĆ: Ma, ne bi ni ja sebe primila. Realno nisam bila dobra. Ja nisam bila zadovoljna. Malo me je razočaralo, ali kako sam već upisala i novinarstvo, mislila sam da mi nije to neka drama… Tako da sam dvije godine studirala žurnalistiku a onda sam, opet po nekom instinktu, otišla probati na glumu u Sarajevo i uspjela.

TELEGRAM: Kako bildate samopouzdanje?

BARIĆ: Razgovorima sama sa sobom. Puno sam puta mislila da moram sve sama i da hoću sve sama, i znam da mogu to, ali ne moram nužno… Shvatila sam da istovremeno treba prihvatiti svoje slabosti, da to nisu mane, nego da imam pravo biti i slaba i ranjiva, i ranjena… I da mogu potražiti pomoć i da onda potražim i stručnu pomoć i pomoć prijatelja. Ja jako puno verbaliziram stvari, ne znam ništa zadržati u sebi. Nekako je i moje dijete isto takvo. Ne volim ovo “podtepiharenje”, volim da mi se sve kaže, inače me to muči. Imam puno prijatelja koji mi u tome pomažu i to je vrlo lijepo… Osloniti se na ljude koje imaš.