Daria Lorenci Flatz o novoj ulozi u Gogoljevom Revizoru od koje nije odustala unatoč puknutom ligamentu

Gogolj kaže da je Ana Andrejevna “palanačka koketa“ koja “neki put preuzima vlast nad mužem“. Ima li, dakle, u njoj i nagona kakve gubernijske Lady Macbeth?

LORENCI PLATZ: Ima, ima, kako ne. Ja sam ju radila stiliziranu, jako fizički. Bilo je dosta stojeva na rukama, premeta, ona scena zavođenja je skoro plesna… I sad, kako se dogodila ova nova situacija, ja moram pronaći i neka nova rješenja. Koja će morati više biti u smislu da stojim i govorim. Ali, gluma je uvijek zapravo situacija, i ono što je iznutra, a kad si gotovo lišen tijela trebalo bi da svojom maštom i željom za onim što želiš priopćiti, možeš publici prenijeti informaciju. Ja ću sad prvi put u životu biti u takvom izazovu. I morat ću se na to fokusirati. Jer, koliko god mi je važno „što?“, meni je jako važno i „kako?“. Uvijek volim da su stvari u tom smislu jako pomaknute u teatru, a sad to ipak ne mogu usvojiti.

Kad se dogodi takav brejk, u svega nekoliko dana prije premijere, kako se nositi s takvim šokom?

LORENCI FLATZ: Iskreno, konstantno sam na rubu plača. Ali to je općenito moja karakterna osobina, ha, ha… Svašta mi prolazi kroz glavu – od toga da mislim ajme meni to će biti grozno, ja to neću moć’, zeznut ću i kolege i predstavu, do toga da to treba shvatiti fakat kao izazov. Ako redatelj želi da ja ostanem, da nitko sad ne uskače, znači da to što radim glasom, svojom energijom i namjerom, da mu to znači. I to mi daje neko povjerenje i pouzdanje. Čini mi se da je to baš neki životni izazov da se fokusiram na pozitivnu stranu a ne kao problem. Iako, jako naginjem ka tome da to vidim kao problem. Ali iskustvom znam da od tog onda nema ništa. Probat ću se snaći u tome, sredstvima koja imam.

Što je Sergej Potapov donio u ansambl, kakve tragove ostavlja?

LORENCI FLATZ: Meni je jako zanimljivo kod Sergeja, a sad to mogu povezati i s ovom mojom nepredviđenom situacijom, da on ima neku beskrajnu lakoću u radu, koja može izgledati maltene kao nezainteresiranost. A nije, naravno, nezainteresiranost, jer čovjek, ono, radi i po šest sati u komadu, uopće ne ide na toalet, nama da pauzu od pet minuta, užasan je profesionalac, uvijek je prije svih nas na probi, u stanju nas je gledati satima, posve smiren… Ja sam čak pomislila da on ovaj komad radi treći, četvrti put, a nije, radi ga prvi put. Mi za napravit Revizora imamo sve skupa pet tjedana, što je strašno malo, ali on se uopće ne uzbuđuje, kaže: “Imaš dana koliko imaš“.

Ja sam ga pitala hoće li da netko drugi uskoči umjesto mene, nauči se to za sedam dana, ali on kaže: „Ne, zdravlje je najvažnije a radiš s onim što imaš“. Doslovno nas je nakon prve čitaće probe digao na noge i rekao: ‘Idemo!“ Ja nisam nikada tako radila i fora mi je to, moram priznat, jer nemaš vremena misliti nego radiš instinktivno. Revizor je u osnovi jednostavan komad a istovremeno genijalan i vječan. Jako je arhetipski. Ana Andrejevna je takva kakva je, koketna a istovremeno vrije ispod, hoće seks, hoće moć… Na kraju krajeva, svi to imamo u sebi, samo je pitanje koliko to grubo izlazi iz nas ili suptilno.

Iskreno, da li se njegova vizija „Revizora“ poklapa s vašom? Jeste li, u suradnji s njim, možda i sami drukčije u sebi proživjeli kultnu Gogoljevsku šamarčinu ljudskoj kvarljivosti?

LORENCI FLATZ: Imali smo jedan razgovor, odvojili smo jednu probu za to, pa mi se kroz taj razgovor ful javila ideja da je to zapravo priča o stvarnosti i iluziji. Priča o laži i istini, o glumi i ne-glumi. Baš možeš zagristi u to vječno pitanje što je gluma, koja u svom imenu već nosi laž, pretvaranje, a zapravo u glumi trebamo biti užasno istiniti. Postoji taj paradoks da u glumi trebamo biti što istinitiji a dogodi se da u životu više lažemo i glumimo. Znate ono kad se kaže „Nemoj mi tu sad glumit…“ I sam Gogolj je zapravo to upisao u „Revizora“, kroz Hlestakova ponajprije. On laže, zapravo radi ulogu tog lažnog revizora u koju užasno počinje vjerovati i na kraju on sam počne vjerovati da je istina to što radi i govori, kad voli mamu, kad voli kćer…

I kad vidi da je publika zahvalna oko njega, još više dobije krila.

LORENCI FLATZ: Tako je. Zapravo mi u nekim i makro i mikrokozmosima, ako ćemo iskreno, često tako funkcioniramo. Jer, veliko je pitanje u životu što je zapravo istina. Mi svi živimo u nekim uvjerenjima da to i to jesmo, a sazdani smo od gomila predodžbi, htijenja, ega… Želja kako će nas drugi vidjeti. Cijela istina o nama je zakamuflirana u jedno klupko izmišljotine. I onda je Gogolj još u pozadini stavio tu neku depru, neku samoubilačku notu Hlestakovu, i mislim da je vrlo točna. Svi mi živimo unutar rupe koja je s jedne strane puna svih naših laži, svjesnih ili nesvjesnih, a s druge strane stoji čežnja čovjekova za istinom. I onda to mi različito rješavamo, netko nalazi izlaz u religiji, netko u trčanju, drugi u teatru… Svi se mi snalazimo.

Kako reagirate u situacijama kad je vaš stav, vaše viđenje uloge i predstave u cjelini, posve u kontri s redateljevim? Što se tada dogodi u glumačkoj kemiji?

LORENCI FLATZ: Teško to podnosim. Osjećam se onda glumački nemoćna. Zna mi to biti problem jer često teško prihvaćam stvari, mora mi se jako argumentirati. U biti, tu se stvar svodi na to ‘ko je jači, ha, ha… Ja kad osjetim da je redatelj jači, da ima autoritet kojim se nalazi ispred mene, da me fascinira znanjem i umijećem, onda se ja pustim.

Ne lažni autoritet, naravno?

LORENCI FLATZ: Tako je. I onda se pustim na miru, slušam, i mozak mi je miran. Ne izbezumljuje me moj um, nego mogu biti pravi vojnik izvođač. Što ja zapravo volim. Ja jako volim raditi iz intuicije, kad se mogu s povjerenjem prepustiti. Ne volim imati mozak uključen, nisam mentalni tip glumca uopće. Zato mi je ova ozljeda teško pala. Jer se ta moja intuicija i kreativnost uvijek nekako vežu za tijelo, a sad sam lišena tijela. Morat ću se na mozak više osloniti, ha, ha.

Inače, što se tiče podudarnosti fikcijskog i vašeg pravog lica, da li je proces lakši kad stvarate ženu koja vam organski pripada, kad dijelite zajedničke sastojke? Ili je to dvosjekli mač?

LORENCI FLATZ: Ne znam kako, ali ja uvijek imam osjećaj da se sve nekako poklapa. Mislim da uloge koje dobivamo, ne dobivamo slučajno. Što ne znači da sam ja neka kurva il’ aždaja, ha, ha, jer često igram takve… Ono, Nataša Ivanovna koju igram u „Tri sestre“, seljanka, sise u prvi plan a iza pohlepa, hoće sve…

Ili, politička kučka kod Matanića u Novinama.

LORENCI FLATZ: Tako je. S tim da ona nije toliko seksom baratala, iako i je… Vidite, zanimljivo je da ljudi mene vide tako, ha, ha. Jednim dijelom je meni to i kao neki kompliment. Ja sebe nikad ne doživljavam kao ljepoticu, ali znam da imam nekog seksepila. Općenito, ljudi koji su bliski sa svojim tijelom imaju tu neku privlačnost, to je nekakav adut koji imam, s tim igram. Ja volim istraživati tijelo, volim na to igrati. Ali, kad me vidiš u trenirci kako ja izgledam, ne bacam baš na turbofolk Macu radodajku (smijeh)

Dođe mi žao kad čujem od nekih glumaca da sami sebe svrstavaju na urbane i ruralne, asfaltne i zemljane… Vi nemate takvih ograda?

LORENCI FLATZ: Da, od početka sam igrala obje vrste uloga, osim toga paralelno radim i film i kazalište, nekako sam uspjela to ravnopravno furati. Ne znam, imam osjećaj da u sebi nosim toliko različitih stvari da je možda to i zbog toga. Ako ćemo pravo, mene dosta stavljaju u ruralni tip. Iako sam ja igrala i fine građanke, kod Grlića, Ogreste… ali se uvijek provuče to da je ta fina gospođa odnekud došla, ha, ha… Vjerojatno je to i zbog mog govora u kojem se jasno čuje da ja nisam iz Zagreba.

Ali ja imam nešto u sebi zdravo seljački, što bi se reklo, imam jednu notu divljine, tako da ću ja češće biti u jakim karakternim rolama, nekih zajebanih jakih žena. Ako imam ladicu, to bi bila moja ladica. Iako, imam ja u sebi fragilnosti, kad me ljudi upoznaju onda vide da sam strašno krhka i lomna. Pa ili mi kažu da sam žena-zmaj ili da sam k’o flis papir. Ja imam i jedno i drugo. Sve me boli, sve me uvrijedi, osjetljiva sam, a s druge strane sam zvijer. Potući ću se i na ulici ako treba. Kao neki dan, došlo mi da se pošoram kad mi je neki frajer viknuo da sam čobanica, a ja s malim djetetom i strganom nogom.

Upravo ste kao mlada glumica na sceni zabljesnuli dijametralno suprotnim ženama: onom ezoteričnom i erotičnom u Božanskoj gladi, prema romanu Slavenke Drakulić i nepismenom, priprostom brđankom u predstavi Noževi u kokošima Davida Harrowera. To je ta dihotomija koja vas nosi od samog starta karijere.

LORENCI FLATZ: Je. Točno. Ja sam kazališno u tim počecima voljela ići u neku apstraktnost. Ova žena u Noževima u kokošima je imala neki svoj specifični govor, a Tereza u Božanskoj gladi gotovo nije imala ništa teksta, nešto malo poljskog, nego je bila više tjelesna, tijelo je bilo važno u toj praktički koreodrami. Meni zato i film sjedi, jer kako sam ja strašno imala problema s govorom, čuo mi se bosanski akcent, onda sam se u teatru fokusirala na tijelo i na taj unutarnji svijet u glumi.

A na filmu su mi dali da govorim onako kako govorim, da imam naglasak. Iako se ja u životu praktički ne gasim, strašno puno pričam, a u teatru i na filmu često igram začudne, šutljive žene. U filmovima Oprosti za kung fu ili Mater, kad vi pogledate, to su sve žene koje vrlo malo govore.

Rekao bih da su Sviličićev “Oprosti za kung fu“, Grlićev „Neka ostane među nama“ i Pavlovićev „Mater“, vaši najbolji filmovi, u kojima ste se najviše dali a i oni su najviše izvukli iz vas. Zanimljivo je da „Oprosti za kung fu“ i „Mater“ počinju gotovo istim autobuskim scenama povratnice u zavičaj.

LORENCI FLATZ: Je, je… Ja sam se čak zezala ovo je kao Mira, dvadeset godina nakon, ha, ha…

Kao što ne znamo u što bi se ova divna mater, koju kod Sviličića igra Vera Zima, pretvorila dvadeset godina kasnije.

LORENCI FLATZ: Da, točno. Možda bih postala baš ova iz Matere (smijeh).

Sjajna je scena u Materi kad se grubo obračunavate s majkom na bolničkoj postelji kao da je zločesto dijete. Mene je asocirala na ono Kubrickovo konačno infantiliziranje u Odiseji, zatvaranje životnog kruga pred smrt. Ima li i u tom obračunu zapravo straha da ćemo podjetinjiti na samrti, odnosno, opet proživjeti greške svojih roditelja?

LORENCI FLATZ: Sigurno ima toga. Mislim da je to strah svih nas, da ćemo se pretvoriti u svoje roditelje (smjeh). Htjeli ne htjeli, postupci koji su nam smetali kod roditelja uvijek ih naslijedimo i opet prenosimo na svoju djecu. Ne znam koliko je čitljivo u filmu, ali ima scena kad se Jasna koju ja igram, obrecne na dijete, izdere se, pa onda samu sebe uhvati da je ista mama. To bi nam i bila neka zadaća da prekinemo lošu štafetu. Ja imam troje djece pa ne znam koliko ju uspijevam prekinuti (smijeh).

U Materi ste partnerica s Nevom Rošić, u čijoj ste klasi i završili Akademiju. Je li to posebna odgovornost, jeste li osjećali stanovite kočnice igrati s učiteljicom?

LORENCI FLTZ: Znate što, toliko je godina prošlo pa i nisam imala veliku frku. Da se to dogodilo ranije sigurno bih osjetila i tu dimenziju, a sad je već prošlo dvadeset i pet godina od faksa… Bilo mi je strašno drago, baš prelijepo. Neva se ništa nije promijenila, ostala je ona velika snaga njena, strašno je vitalna i lucidna. Super nam je bilo.

Nedavno ste, u kategoriji glavne ženske filmske uloge, za ulogu u Materi bili nominirani za nagradu Zlatni Studio Jutarnjeg lista. Dodjela je išla u direktnom prijenosu na HTV-u. Pritom su, za razliku od live nastupa vaših muških kolega, zahvale u ženskoj kategoriji bile unaprijed snimljene, no nisu čak ni snimke emitirane. Nagrađena Marija Škaričić, za film Mare, vi i treća nominirana, Lana Barić, za film Tereza 37, hrabro ste istupile, protestirajući protiv takve, manje-više prikrivene mizoginije koju je učinio organizator.

LORENCI FLATZ: Je, to je ono ispalo kao slučajno, ali baš puno govori. Činjenica jest da su to samo u kategoriji filma napravili, sve druge kategorije su išle u cijelosti, snimljene ili uživo. Ja sam off the record čula da su se baš na toj kategoriji odlučili radit “uštedu minutaže“ i da naši muški kolege idu uživo kao veće zvijezde i puno poznatiji javnosti. Ono, sad pola Europe gleda nagradu Zlatni Studio, mo’š mislit (smjeh). Jadan je to argument jer se radi o nečemu što se prikazuje u Hrvatskoj, a s obzirom na to da se radi o ženama koje isto nisu za baciti, da sve tri imamo i neke nagrade iza sebe, da smo u toj godini odigrale neke kvalitetne naslovne uloge… Činjenica je da ti ako si žena, puno teže dolaziš do tog zvjezdanog statusa u Hrvatskoj.

Da, uvijek pred vas serviraju onaj čuveni “ali“ s tri točke.

LORENCI FLATZ: Upravo tako. Uz sve tvoje profesionalne uspjehe koje imaš, ti svoj medijski prostor moraš graditi uz neke privatne ili skandale ili ekstremne priče, i onda se prati i tvoj uspjeh. S muškima to nekako nije činjenica. Njih i medijski poprate na osnovu toga što su napravili. Kod žena nije dovoljno samo to, tako mi se čini. Eventualno moraš biti baš velika televizijska zvijezda, ali nije dovoljno da si samo žena umjetnica koja ima iza sebe neke nagrade. Sasvim sigurno nema razloga da mi nismo tretirane kao priznate glumice a ispalo je tako.

Možda je njihov argument okej, oni su veće zvijezde i kaj sad hoćete (smijeh). Nije fer. Upravo je do medija da pomognu da se ljudi koji rade u kazalištu i filmu, rade neke važne stvari, da ih medijski dostojanstveno tretiraju, upravo je to njihova zadaća. Ne mogu se ja sama, jebiga, slikati i staviti na naslovnicu. Ali ispadne da ništa što si napravio nije dovoljno. Osim ako nisi i beauty i u nekom skandalu, razvodu, ako nisi i to onda nije dovoljno. I to je tako, za žene su naprosto ustanovili takva pravila igre. Meni to nije fer.

Uskoro vas čeka i zagrebačka premijera komada Da sam ptica Nikoline Bogdanović, pretpremijerno izvedenog krajem prošle godine u Umagu. Vi i Tarik Filipović, kako sam čuo od redateljice Arije Rizvić, u tekst ste uklesali puno svojih emigrantskih memorija.

LORENCI FLATZ: Mi smo na probama ispričali određene stvari, ili bi imali ideju kakva scena treba biti, davali smo dodatnog materijala, pomagali si tim svojim osobnim iskustvima, i pomagali autorici da dopiše scene. Lijepa je baš predstava, nama je baš draga, imamo još malo posla na njoj, mislim da ćemo još neke stvari dodati. Premijera je u četvrtom mjesecu i nadam se da ću moći s ovom nogom. Jako me veseli da smo dogovorili koprodukciju sa Sarajevom, trebali bismo tamo igrati barem jednom mjesečno. Znate, ja nikad nisam ništa odigrala u Sarajevu i to me veseli jako.

To će biti poseban naboj tamo?

LORENCI FLATZ: Sigurno. Mislim da ću umrijeti od straha (smijeh).

U tom tekstu je također prisutna jednostavnost dubinske refleksije. Priča brojne svjetove otvara: o lutalaštvu, gubicima identiteta, raseljenim dušama…

LORENCI FLATZ: Da, mislim da baš otvara pitanje koje prati sve ljude koji su iselili odnekud. To je kao neko tkivo unutar tebe koje ti pokriješ, imaš ti život svoj, ali ipak ostaje tijelo iseljenika u tebi. Ako bih rekla da mi nosimo puno tijela, ovo te uvijek nekako oblikuje. Jako je zanimljivo bilo kako smo Tarik i ja potpuno drukčije kao ljudi doživjeli to iseljeništvo, i tako igramo naše likove. Neki ljudi baš ostaju vezani sa svojim krajem i kao da tako to kidanje žele premostiti, bez obzira na to što žive u drugom mjestu. Vezani su za taj prošli duhovni prostor i taj identitet.

Imam osjećaj da je tako i kod Tarika, kod njega je to nekako manje bolno, čini mi se, možda i zato što je on prije rata otišao iz Bosne, starci su mu tamo ostali pa je ta veza bila čvršća… A kod mene su se te veze baš pokidale. Kao da to kidanje rješavaš tako da potpuno novog sebe gradiš, i imenom i prezimenom i jezikom, ali ta rana nikada zapravo ne može zacijeliti, jer to nije prirodno. Ožiljak je onako debeli, debeli… Mislim da ja baš imam taj debeli ožiljak.

Baš sam amputaciju morala napraviti da bih uopće mogla nastaviti. Jer, meni je to bilo nepodnošljivo. Da moram napustiti rodno Sarajevo, da moram živjeti bez roditelja, da je rat i da moji sugrađani ginu a ja sad kao moram živjeti neki novi život. Meni je to bilo užasno. Nikad se nisam s tim pomirila i onda mi je nekako lakše bilo to skroz odrezati. Ja sam se teško prvi put vratila tamo i to je kao neki paradoks. Radila sam velike pauze, tebe sve vuče tamo, ti kao da si nonstop tamo a izbjegavaš otići. Izbjegličke priče su različite ali mislim da ovo o čemu ja govorim, mnogi ljudi osjećaju i poznaju. Pogotovo sad uz ove teme emigranata. To je prestrašno da u 21. stoljeću opet gledamo takve sudbine.