Lista ukradenog nacističkog blaga upravo je pokrenula najvažniju polemiku na tržištu umjetnina
Što se događa s ukradenim slikama kada znamo da su vlasnici nestali u genocidu
Otkako je pred 15 godina napravljena u bazu podataka Lost Art uneseni su podaci o pronalasku stotina tisuća umjetničkih objekata koji su ukradeni za vrijeme terora nacističke strahovlade, ali i kaosa koji je uslijedio nakon pada iste. Ta baza podataka za trgovce umjetninama, kolekcionare i aukcijske kuće istovremeno predstavlja i blagoslov i prokletstvo. S jedne se strane čovjek prije kupnje ili prodaje neke umjetnine može informirati o tome je li taj određeni objekt brendiran nacističkim biljegom, dok s druge strene pri pogledu na tu istu listu vreba opasnost da kupac spozna strašnu istinu da je njegov eksponat koji je davno legitimno kupio zapravo dio ukradenog nacističkog naslijeđa (što naravno znatno spušta cijenu njegova posjeda).
Dalekosežni utjecaj baze podataka Lost Art na tržište umjetninama uvijek je iznova predmetom spora pravnih debata. Imajući to na umu njemački je Savezni upravni sud nedavno donio presudu koja će uvelike utjecati na taj kontekst. Sud je odlučivao o pitanju kad je vrijeme izbrisati određeni artefakt s liste – u trenutku kad se traženi predmet pronađe ili tek onda kad se sukobljene strane slože oko rješenja problema vlasništva.
Slika iz Rembrandtova kruga
U središtu tog slučaja pronašla se slika “Portret starca u orijentalnoj nošnji” koju je u 17. stoljeću naslikao nepoznati umjetnik iz Rembrandtove škole. Ta se slika nalazila u posjedu poduzeća jedne berlinske židovske obitelji koja se bavi prodajom nekretnina. Godine 1935. dijelovi bogatstva tog poduzeća prodani su na aukciji nakon što je to isto poduzeće prisilno likvidirano. Dio tog bogatstva činila je i predmetna slika. Nasljednici obitelji O. 2005. godine upisali su to djelo na listu Lost Arta.
Četiri godine kasnije, dakle 2009., jedna je druga strana položila prava na posjed te iste slike. Nasljednici židovske berlinske bankarske kuće Jacquier & Securius svoju su potražnju opravdali time da je sporna umjetnina bila predana njima na čuvanje od strane obitelji O. Dvije godine kasnije banka ju je kupila na aukciji. Kad je 1938. godine banku arijezirala Njemačka banka vlasnicima su oduzeti posjedi, a samim time izgubili su i sliku “Portret starca u orijentalnoj nošnji” .
Sudska presuda koja je promijenila sve
Nakon unosa slike u bazu podataka Lost Art konačno je postalo moguće locirati sliku. Danas pripada jednom kolekcionaru iz Namibije. On se je s obitelji O. još 2010. dogovorio da se slika stavi na aukciju, a da se ptom prihodi od prodaje podijele između dvije uključene strane. Prije no što je slika trebala ići u prodaju, aukcijska kuća Sotheby’s ustrajala je na tome da se unos slike u bazu podataka trajno obriše. Zastupnici Lost Arta njihov su zahtjev tada odbacili jer se nasljednici baknkarske obitelji nisu složili s takvim razvojem situacije.
Spor je završio pred sudom. Magdeburški Upravni sud donio je presudu koja je Lost Artu nalagala da unos sporne slike obriše iz svoje baze podataka, a tu je odluku zatim potvrdio i sasko-anhaltski Viši upravni sud. Tek je Savezni upravni sud tu sudsku odluku dokinuo. Obrazloženje presude sada je postalo javno. Savezni je sud svoju odluku obrazložio time da svrha potrage za ukradenom umjetninom nije dostignuta u trenutku kad se to kulturno dobro pronađe. Temeljni principi poslovanja Lost Arta podrazumijevaju da se nasljednike predratnih posjeda treba podržati u nastojanju da se pronađe pravedno i pošteno rješenje, što je sud ovom odlukom i potvrdio.
Berlinski odvjetnik specijaliziran za legislativu čiji je predmet umjetnost, Ulf Bischof, pozdravio je tu presudu Saveznog upravnog suda. “Savezni upravni sud ojačao je poziciju Lost Arta time što je Njemačkom centru za gubitke kulturnih dobara za sada prepustio odluku o brisanju neke umjetnine iz baze podataka Lost Arta”, zaključio je.