Markovina: Frljić je svojim teatrom iritirao mnoge, dok ga nisu otjerali. Nova knjiga njegovu radu daje važnost koju zaslužuje

Politička elita odahnula je s njegovim odlaskom

E sad, istina je da se Frljić osjeća kao čovjek koji pripada čitavom jugoslavenskom prostoru, a i znatno šire od toga, također je točno i to da je radio predstave u četiri postjugoslavenske republike pokušavajući suočiti svako od tih društava s vlastitim odrazom u ogledalu, ali je svejedno indikativna činjenica da prva disertacija o njegovom radu nije napisana u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, s kojima je primarno povezan.

Vjerojatno upravo baš zbog toga i nije, što je usko povezano s tim da su mnogi u navedenim sredinama odahnuli s njegovim odlaskom. Svakako su odahnule politička elita odana utemeljiteljskim mitološkim nacionalističkim narativima, kompletna desna medijska scena i nacionalistička javnost, a na koncu i dobar dio kolega iz kazališnog svijeta. Sve navedene je Oliver Frljić iritirao kako samom pojavom, tako i kazališnim te općenito javnim radom.

S jedne strane zbog toga što je odbijao šutjeti i pristati da društveni zaborav prekrije nacionalističke zločine počinjene u ime države, potom jer je birao bavljenje upravo najbolnijim temama, zatim jer je uporno razbijao iluziju i ideju da je kazalište nemoćno i da je njegova uloga da omogući eskapizam ljudima, jednako zbog toga što su njegove predstave poticale na reakciju i što je mnoge ljude privukao ili vratio kazalištu te na koncu i zato što je riječ o ekstremno talentiranom redatelju.

Europska kazališta prepoznala su njegov talent

Kad više nisu znali što bi, budući da nisu pomagali ni snažan medijski pritisak, ni tužbe, ni izravne prijetnje, pa čak ni masovne demonstracije koje su dovele i do fizičkog nasilja u Rijeci, zaključili su da to što on radi ionako nije kazalište, nego politički aktivizam i da je riječ o netalentiranom čovjeku.

Nezgodna po hejtere je činjenica da je upravo Frljićev talent prepoznat u europskom glumištu, pa su tako njegovom kazališnom radu posvećeni ne samo eseji u Guardianu, nego i čitavi brojevi ozbiljnih časopisa poput Contemporary Theatre Review-a, a čovjek posljednjih godina radi isključivo u Europi u ozbiljnim kazalištima, kao jedini s ovih prostora. Izazivajući, naravno, jednake reakcije.

Štoviše, jedina predstava koju nije uspio postaviti bila je ‘Nebožanska komedija’ u Poljskoj, budući da je uprava Starog teatra iz Krakowa podlegla medijskom i uličnom pritisku te otkazala predstavu. To je bio jedini takav slučaj, s obzirom na to da su sve predstave na našim prostorima, pa čak i ona koja je bila najviše osporavana, a riječ je o predstavi ‘Zoran Đinđić’ u beogradskom Ateljeu 212, na kraju ipak odigrane.

Posljedice odigranih predstava

Druga je sad riječ uz kakve posljedice. Konkretno, nakon te predstave Kokan Mladenović je morao napustiti ravnateljsko mjesto u Ateljeu i od tada je praktično proskribiran redatelj u Srbiji. Najbliže poljskom scenariju Frljić je bio dva puta u Splitu, pri čemu je prvi put s Bakhama na Splitskom ljetu 2008. godine predstava inicijalno zabranjena, ali zbog oportunističke predostrožnosti intendanta Milana Štrljića, a ne zbog društvenog pritiska, nakon čega je nakon javne reakcije Sanadera i dugih rasprava između Frljića i glumaca, ipak odigrana.

Drugi put su na Marulićevim danima 2017., povodom predstave ‘Vaše nasilje, naše nasilje’ nakon snažnog medijskog pritiska od strane desnice te Katoličke crkve pred teatrom održani masovni prosvjedi, predstavu je čak osiguravala specijalna policija koja je neke od prosvjednika morala izvoditi vanka, tadašnji ravnatelj drame Trpimir Jurkić je čak otvoreno rekao da se on ne slaže s činjenicom da je ta predstava u programu, ali su uprava Marulićevih dana i kazališta odbili ideju o cenzuri i predstava je ipak odigrana.

Ostaju naravno opet posljedice, koje su u ovom slučaju bile takve da su se dvojica glavnih kandidata za mjesto gradonačelnika, Andro Krstulović Opara koji je to kasnije i postao, te Željko Kerum natjecali u kampanji oko toga tko bi prije zabranio predstavu.

Ova knjiga izravno se suprotstavlja omalovažavanjima

Jasna Novakov Sibinović je upravo napisala knjigu koja se izravno suprotstavlja tim omalovažavajućim tezama kako uopće nije riječ o kazalištu, nego o pamfletu te kako glumci u njegovim predstavama zapravo ne glume.

Za potrebe vlastite analize izabrala je šest predstava: ‘Turbofolk’, postavljenu u riječkom HNK 2008., ‘Proklet bio izdajica svoje domovine’ u Slovenskom mladinskom gledališću u Ljubljani 2010., ‘Kukavičluk’ iz Narodnog pozorišta u Subotici 2010., ‘Zoran Đinđić’ iz beogradskog Ateljea 212, 2012. godine, ‘Izbrisani’ iz Prešernovog gledališča u Kranju 2013. te ‘Aleksandru Zec’ postavljenu u HKD teatru u Rijeci 2014. godine.

Iako je i ovih šest predstava sasvim dovoljno za dokazivanje njezine ključne teze o naravi Frljićevog političkog kazališta te unatoč tome što je objasnila da je u analizu uvrstila samo one predstave za koje nije imao predložak i već postojeći tekst, ipak je za kompletnu sliku teme koju je odlučila obraditi bilo nužno da u knjigu uđu i spomenute ‘Bakhe’ sa Splitskog ljeta te ‘Vaše nasilje, naše nasilje’s Marulićevih dana, ‘Pismo iz 1920.’ iz BNP Zenica 2011., ‘Kompleks Ristić’, ‘Trilogija o hrvatskom fašizmu’ i ‘Kontra-Oluja’ u riječkom HNK-u 2015. te dvije predstave iz zagrebačkog Kerempuha, ‘Jazavac u Kerempuhu’ iz 2012. te ‘Šest lica traži autora’ iz 2018. s kojom je nakon pauze od par godina, čini se zaključio bavljenje političkim temama na ovim prostorima.

Baš sve predstave digle su prašinu

Riječ je o zaokruženom opusu od čak četrnaest predstava u deset godina, od kojih su apsolutno sve podignule prašinu u sredinama u kojima su se postavljale i prekinule šutnju o tabu-temama i po kojima se može precizno ispisati suvremena povijest na jugoslavenskom prostoru, bez da se išta bitno izostavi. Bilo ih je uspješnijih i manje uspješnih, ali nijedna nije zapravo podbacila u estetskom smislu, niti je ostala bez odjeka kod publike.

Kad ovome pridodamo činjenicu da je Oliver Frljić istovremeno istim tempom radio i sjajne konvencionalne predstave, od kojih je ‘Mrzim istinu’ možda i najuspješnija te da je od odlaska u Europu izgradio kompletan novi opus, možemo slobodno zaključiti da je riječ o čovjeku koji je napravio tri ozbiljne karijere, afirmirajući se u svim ovdašnjim sredinama, a potom i na europskom prostoru, a sve to praktično do svoje četrdesete godine.

Drugim riječima, radi se o redatelju po kojem se sasvim sigurno neće zvati nijedno javno kazalište ili institucionalna nagrada u budućnosti, osim ako se nešto drastično ne promijeni, ali koji je već svojim dosadašnjim radom to zaslužio.

Knjiga se fokusira na odnos glumaca i Frljića

No, vratimo se knjizi. Iako se naizgled stječe dojam da je riječ o specijalističkoj studiji koja se u prvoj polovici bavi kazališnom teorijom, a tek u drugoj analizom konkretnih predstava, što može odvratiti širu publiku od čitanja, to bi bilo posve krivo.

Doista jeste riječ o specijalističkoj studiji, ali pisanoj razumljivim i jezikom i prohodnim stilom, pri čemu je taj prvi dio u kojem vodeći se Darkom Suvinom, objašnjava razliku između empatijske i simpatijske identifikacije glumaca i publike s temom i likovima, odnosno između teatra kakvim ga je vidio Stanislawski i onoga Brechtovog, ključan da bi se razumjelo na koji način je Frljić u političkom teatru spojio ta dva pristupa.

Jedinstvenost njezinog pristupa je i u tome što je ostavila odnos s publikom po strani i fokusirala se na odnos glumaca i samog Frljića, pokazavši zbog čega je u njegovim predstavama nemoguće igrati ukoliko ne dijelite svjetonazor koji zastupa, zatim zašto je nemoguće igrati u tim predstavama s odmakom i skrivajući se iza lika, odnosno bez da iskažete vlastiti stav te na koncu zbog čega svi oni koji su odlučili ostati u podjelama i igrati sve te predstave, unatoč svim pritiscima tvrde da ih je rad s Frljićem iz temelja promijenio.

Umorio se od ovdašnjih tema

Ima u knjizi sjajnih iskaza glumaca, vidljivo je i Frljićevo shvaćanje moći i uloge kazališta, također i nevjerojatno dirljivih momenata, poput onoga kad glumci iz predstave ‘Izbrisani’ bivaju šokirani činjenicom koliko je ljudi iz publike pristalo da im se prerežu osobne iskaznice i sveukupno gledajući, ona je pored specijalističke studije i jedna odlična slika vremena. Koje je sada već iza nas.

Oliver Frljić se, to je više nego očito, a i javno je o tome u više navrata, npr. u emisiji ‘Tetralogike’ na RTS-u govorio. umorio od ovdašnjih tema i društava. Što mu, naravno nije za zamjeriti, a uostalom ionako je sve već rekao i napravio, da bi konačan ishod svih tih nastojanja bio taj da je de facto otjeran odavde. Takvo političko kazalište koje otvoreno traži reakciju bilo je previše čak i za liberalnu Rijeku.

Istina, može se uvijek vratiti i raditi off projekte, ali kao što je to u knjizi odlično objašnjeno, to ima sasvim drugo značenje u odnosu na predstave u nacionalnim teatrima. Moguće je naravno da će se jednog dana i vratiti političkom teatru ovdje, ali neovisno o tome bitno je što se njegov rad konačno počeo ozbiljno valorizirati jer je to jedini način da ostane trajna inspiracija budućim generacijama.