'Mater Dolorosa' Jurice Pavičića uvjerljivo opisuje današnji Split. Iza blještave fasade je raspadnuti grad pun beznađa
Čitav roman je jedna kontinuirana južina, među ljudima, u atmosferi i u raspletu
Da Split i Dalmacija nisu tek predivni ambijenti, turističke kulise i još uvijek iznimno ugodna mjesta za život, nego i klasno sve raslojenije društvo puno beznađa, znaju svi koji na tom prostoru žive. Međutim, bez obzira što svi to znaju, nekako u pisanju dobrog dijela brojnih splitskih autora, ta dimenzija izostaje ili je provučena negdje usput, što vuče tradiciju od Tijardovićevog operetnog prikaza Splita iz njegove crne faze prepune uličnih ideoloških tučnjava, radničkih štrajkova i brojne varoške sirotinje.
Čak i kada, kao što je to bio slučaj u Smojinom opusu, ta realnost izbija na sve strane, ona opet ostaje u sjeni onog humorističnog života, grada-teatra i Hajduka, čak više izborom čitatelja, nego samog autora.
Potemkinovska fasada Splita
Kad je, međutim, o opusu Jurice Pavičića riječ, takvo zatvaranje očiju od strane publike je nemoguće. Jer kod Pavičića onaj površinski, blještavi i teatarski Split postoji tek kao potemkinovska fasada koja skriva raspad društva, obitelji i arhitekture jednog modernističkog doba i grada, raspada koji jednako precizno opisuje u esejističkim knjigama, kao i u romanima. I to je jednako vrijedilo i za zbirke priča “Patrola na cesti” i “Brod u dvorištu”, kao i za romane “Žena s drugog kata”, “Crvena voda” i “Prometejev sin”.
Ono što je s njegovim najnovijim romanom-krimićem “Mater Dolorosa” novo u čitavoj priči i poetici jeste zaključak da su stvari beznadne i da se iz zadanih društvenih, klasnih, karakternih i obiteljskih uloga nemoguće izvući. Zbog takvog dojma se čitatelj, nakon što knjigu u dahu pročita osjeća toliko slomljeno, da pod hitno mora potražiti bilo kakvo drugo štivo, po mogućnosti ozbiljnu esejistiku, da ne bi više mislio o tome.
Intencionalni filmski krimić
Ukratko, “Mater Dolorosa” će vas rastaviti na proste faktore. A u romanu je sve što današnji Split i Dalmacija nakon svega jesu. Tu su i deindustrijalizirana regija i devastirani modernizam te ideja grada i šutnja o obiteljskoj prošlosti i nova klasa i kontinuiteti u policiji i sveprisutnost te licemjerstvo Crkve i privatizacija javnog i politički potpomognuti karijerizam i patologija obiteljskih odnosa, izraženi patrijarhat, nemogućnost bijega i prešućena stvarnost rata, beznađe i besmisao života novih generacija te izumiranje gradova potaknuto turizmom. Tu su, naravno i ubojstvo i istraga i predvidiv scenarij, odnosno ubojica, što iznenađujuće uopće ne smeta pri čitanju nečega sto je intencionalno krimić.
Novi Pavičićev roman nije samo dalmatinski noir, niti samo krimić, a niti čisti soc-realizam. On je kontinuirana južina, među ljudima, u atmosferi i u raspletu. Kad bih tražio jedan kadar, ovog inače filmskog romana, koji bi tu atmosferu najvjernije predstavio, to ne bi bili ni novi hoteli, ni masovne obiteljske proslave, ni depresija rastočenih socijalističkih kvartova, ni lažno moraliziranje po Facebooku, niti narodnjački klubovi.
Enciklopedija splitskog beznađa
To bi bila scena u kojoj glavni negativac i ubojica, potpuno isprazan momak, bez svojstava, koji je umnogome nalik čovjeku koji je prije par godina brutalno ubio djevojku iz Meksika na Marjanu, svaki dan u isto doba odlazi na Sustipan, stoji na zidiću ispod kojeg su duboki ponor i stijene, puši i gleda more i otoke te čeka da mu tako prođe još jedan dan.
Ako mu to i nije bio cilj, Pavičić je u ovom romanu ispisao enciklopediju beznađa današnjeg Splita, iz kojeg nema izlaza. I ispisao je to sjajno i uvjerljivo.