Mlade snage hrvatskog teatra: U ZKM-u Iva Kraljević obožava Tomu Medvešeka, a Toma Medvešek voli Ivu Kraljević
U ansambl su službeno ušli ove godine, prvi puta zajedno su zaigrali u "Euforiji", čiju smo premijeru gledali početkom prosinca
Njihova priča nije priča o ljubavi između žene i muškarca, već o onoj platonskoj, onoj u koju mnogi ne vjeruju – onoj o kolegijalnosti i prijateljstvu. Priča je to o osvježavanju jednog zagrebačkog ansambla.
U vremenima obilježenima sve snažnijim rezanjem budžeta za kulturu, kao i zakučastim kulturnim, napose kazališnim politikama, pomlađivanje dramskih ansambala kao da nikada nije bio teži zadatak. Ipak, događaju se i na tom planu pozitivne promjene, a jedna od njih zasigurno je ovogodišnje pridruživanje Ive Kraljević i Tome Medvešeka Zagrebačkom kazalištu mladih.
S obzirom na ono što smo do sada od njih vidjeli, može se zaključiti kako su njihovi dramski temperamenti – jedan južnjački, drugi sjevernjački – idealni za scenu koja nas, od samih svojih početaka, provocira da budemo bolji ljudi. Od te zadaće nije pobjegla ni “Euforija” Ksenije Zec, posljednja ZKM-ova premijera u ovoj godini, u kojoj ovaj dvojac, po prvi puta, igra zajedno.
Ne može bolje
Vremena svakakva, a za Tomu Medvešeka – sudeći po riječima kojima otvara razgovor koji vodimo u povodu predstave u kojoj on i Kraljević po prvi puta zajedno igraju kao ravnopravni dio tima ZKM-ovih dugogodišnjih ‘teškaša’ – teško da može bolje: “Imam novu predstavu u ZKM-u, a uz to smo snimili i novu sezonu serije ‘Oblak u službi zakona’. Bilo je jako veselo i radno, ali radujem se božićnim praznicima. Planove za dalje još nisam razradio, no ne sumnjam da će sve ići u istom tonu”, govori.
Kraljević, njegova partnerica u najnovijoj zekaemovskoj teatarskoj suigri, dodaje kako nakon ove premijere ima osjećaj kao da je bila na nekom svjetskom turniru koji je trajao malo više od dva mjeseca i gdje je njena ekipa osvojila medalju.
“Razmišljam o svemu što sam prošla unutar procesa. Puno sam naučila o sebi, o drugima, našim manama i vrlinama. Opet sam se prisjetila da smo krhka bića, da ljubavi i pažnje nikad dosta”. Sad se, kaže, polako vraća “normalnom” životnom ritmu: “Vesele me jednostavne i obične stvari za koje nisam baš imala puno vremena, stvari poput šetnje, čitanja, gledanja serija, čak i pospremanja stana”.
“Svene! Drži tu djecu!”
Medvešek je u ZKM-ovim produkcijama sudjelovao još kao student na akademiji: “Čarobnjak iz Oza”, koji je nedavno proslavio svoju pedesetu izvedbu, “Mladež bez Boga” i “Halo, halo, ovdje radio Zagreb”, tri su naslova iz njegova studentskog razdoblja u kojima ga još uvijek redovito gledamo. Načuli smo priču da je na scenu teatra u Teslinoj izletio još kao dječak i to majci, glumici Nataši Dorčić u zagrljaj.
“Taj događaj neću nikada zaboraviti. Majka je sestru Rozu, brata Tita, tatu i mene pozvala na predstavu. Nas troje smo u tom trenutku još mali, a svi zajedno smo smješteni u prvi red velike dvorane. Predstava počinje i nedugo nakon izlazi i mama na scenu. Kako se mama pojavljuje na pozornici, brat, sestra i ja krenuli smo urlati ‘mama, mama, mama…’, trčeći iz prvog reda njoj u scenu u zagrljaj. A ona nas je, bez ikakvog šoka i srama, primila, dovela do prvog reda pred tatu i rekla: ‘Svene! Drži tu djecu’, nakon čega se vratila na scenu i nastavila igrati. Ne kažu bez veze da je jedna majka”, smije se Medvešek. Njemu je, očito, ZKM-ova scena bila suđena – nije ni čudo što se na njoj osjeća posve udomaćeno.
Već je sa sedam godina igrao u predstavi “Ana Karenjina”, pa ubrzo potom upisao i dramsku grupu. Prošlo je šest godina kad je, već kao student ADU-a, u ZKM došao tražiti posao biljetera. Dvije godine kasnije, došavši do drugog semestra treće godine Akademije, dobio je priliku raditi svoj prvi ozbiljni proces u tome kazalištu, u režiji Sebastijana Horvata. “Unatoč ranijim iskustvima, tek sam u tom trenutku shvatio da zapravo želim cijeli život raditi u Zagrebačkom kazalištu mladih”.
Je li svjestan da će se prije ili kasnije vjerojatno dogoditi da s majkom zaigra u istom komadu? “Imali smo prilike biti zajedno na setu, i bilo nam je top. Što se kazališta tiče, nismo još ništa radili zajedno, osim već spomenute ‘Ane Karenjine’, što se zapravo zbog moje dobi i ne računa. Veselim se tome, a isto tako me to malo i plaši, što je isto okej. Majka mi je glumica, to sam odavno prihvatio. A opet, ponekad mi se čini da i po doma glumi (smijeh)”.
Odvezivanje unutarnjih čvorova
Kraljević je, s druge strane, u početku bila stipendistica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, da bi na kraju završila u geografski susjednom, ali poetički sasvim različitom teatru.
“Sretna sam što sam dio po mnogima najboljeg ansambla u državi. Tu su kolege koje volim i cijenim. Veliki radnici. ZKM ima posebnu vrstu discipline i odgovornosti, a takvo okruženje mi profesionalno odgovara, daje mi vjetar u leđa, probija granice i čini zadovoljnom i sretnom, koliko god to ponekad bilo zahtjevno. U ovom kazalištu predstava rijetko kada može pasti ispod neke razine i to upravo zbog ansambla. Sila je to! Volim ih jako”. Ona u matičnom teatru igra u tri predstave kojima je zajedničko jedino to što se igraju u Teslinoj.
“Ne mogu ih uspoređivati. Mogu izdvojiti predstavu ‘Moj muž’ i to zato što mi je bila prva i meni će zato uvijek biti posebna. U svakom procesu pokušavam odvezati neke čvorove u sebi, bili oni na kraju komični, dramski ili tragični. Mene raduje kreativnost, raduje me stvaranje i suigra”, govori ova glumica koja je, za razliku od većine njenih kolegica i kolega, Akademiju dramskih umjetnosti upisala u kasnim dvadesetima, a diplomirala već dobrano zagazivši u tridesete.
Hrabrost onih koji progovaraju
To što je u glumu ušla starija od uobičajenog u njenom se slučaju, kaže, pokazalo kao prednost. “Bila sam zrelija, svjesnija i životno iskusnija nego s osamnaest godina. S druge strane, neke stvari su mi išle sporije i trebala sam se ponovno osloboditi i oživjeti to dijete u sebi koje svi imamo a tako lako na njega zaboravimo”.
Dotičemo se i nedavno aktualizirane teme vezane uz optužbe za diskriminaciju i spolno uznemiravanje na ADU-u. Kraljević ističe kako na sreću nema takvih iskustava i istinski žali zbog negativne percepcije čitave Akademije u javnosti. “Svi koji su progovorili o bilo kojoj vrsti nasilja jako su hrabri i zbog njih se stvari mijenjaju nabolje. Sporo, ali se mijenjaju”, kaže.
Medvešek smatra da je situacija s ADU sramotna. “Nitko ne zaslužuje to što se dogodilo ili se događa. Ali isto tako smatram da se studentima time samo odvlači pozornost. U ovom je trenutku bitna njihova edukacija, a ovakve situacije im uzimaju energiju i unose određeni strah”, upozorava. On voli otići u Teatar &TD i u KunstTeatar, publici bi posebno preporučio “Beštije” i “Možeš biti sve što želiš”, ali i novu ZKM-ovu predstavu koja je i povod našem razgovoru – “Euforiju”.
‘Euforija’ kao neprirodno dugi reels
“ZKM se doista bavi super temama. Sad smo izašli s ‘Euforijom’ i siguran sam da će gledatelji u toj predstavi jako lako prepoznati neke svoje situacije i probleme, pa i izvući neku pouku iz toga”, pojašnjava.
“U siječnju vraćamo predstavu ‘Mladež bez Boga’ Boruta Šeparovića; to je jedna od predstava koja me preispitala više puta. Predstava propituje odgovornost pojedinca u smislu šireg sociološkog i političkog konteksta – ne iz razloga relativizacije istine, već iz potrebe za upućivanjem na širu društvenu odgovornost u sustavu koji težeći savršenstvu ne bira žrtve, kao što ni ne žali za izgubljenim životima”.
Kraljević “Euforiju” opisuje kao “šarenu, zaigranu, ludu, tužnu i hrabru adolescentsku epizodu u životu svakog od nas”. “Sazrijevanje koje zahtijeva paletu emocija i transformacija. Nadam se da će se mladima za koje je namijenjena svidjeti, da će se prepoznati, osjetiti dio onoga što i sami prolaze, i da će im ova predstava biti najbolji neprirodno dugi reels koji su pogledali. Voljela bih da bude tako”, poručuje.
Kolegijalnost i prijateljstvo pod egidom ljubavi
Govoreći o svojem kolegi Medvešeku kaže da “Tomu obožava”. “Toma je iskren, čisti izvor, dobrota i ljepota. Frajer koji može napraviti tisuću sklekova dok ponavlja tekst, raditi salto za dobro jutro, uvijek je dobro raspoložen i pažljiv, a i fantastično pleše. Jako sam sretna što je baš on moj partner u ‘Euforiji’. Kada zajedno izađemo na scenu, osjetim da bi pola publike htjelo biti na mom mjestu (smijeh)”.
On pak, muško lakonski, otkriva da Ivu jako voli i pamti još od svog upisa na akademiju. “Već je tada ona nosila scenu, a ne scena nju. Jedva čekam da zajedno ponesemo scenu, a ne sumnjam da će do toga doći”, bez lažne skromnosti, samouvjereno zaključuje naš razgovor.
