Krematorij na Mirogoju, sportsko-poslovni sklop Cibona i Nacionalna i sveučilišna knjižnjica samo su neka od djela na kojiima je sa suradnicima radio arhitekt Marijan Hržić. Njegova ostvarenja predstavljaju sinteze znalačkog promišljanja prostora i kvalitetne arhitektonske nadgradnje i to je danas u Hrvatskoj, u kojoj se urbanizmu, kao i pokojnicima, obraćamo u prošlim vremenima, itekako čitljivo.
I ova je godina, nažalost, obilježena brojnim nepovratnim odlascima istaknutih pojedinaca našeg društva, od kojih su nas mnogi napustili prerano i time prouzročili nenadoknadive gubitke. Slučajnost čestih recentnih ispraćaja dragih prijatelja i kolega s mirogojskog krematorija nagnala me da se ovom kolumnom posvetim baš tom vrijednom podsljemenskom arhitektonskom zdanju pa tako i jednom od njegovih istaknutih autora.
Prof. dr. sc. Marijan Hržić jedno je od imena hrvatske arhitektonske scene koje kvalitetom svog djelovanja u sjenu baca mnoge. Gotovo i ne postoji dio Zagreba neobilježen njegovim urbanističkim i arhitektonskim reperima, od kojih su neki opravdano ubrojani među naša najkvalitetnija arhitektonska ostvarenja 20. stoljeća. Za razliku od većine svojih kolega, arhitekt Hržić je u projektiranje ”ušetao” iz urbanističke prakse i nesumnjivo je to ono što njegov opus dijeli od većine ostalih.
Njegova ostvarenja predstavljaju sinteze znalačkog promišljanja prostora i kvalitetne arhitektonske nadgradnje i to je danas u Hrvatskoj, u kojoj se urbanizmu, kao i pokojnicima, obraćamo u prošlim vremenima, itekako čitljivo. Na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, na kojem je pod mentorstvom profesora Vladimira Turine diplomirao 1967. godine, Marijan Hržić je 1981. i magistrirao te po dvadesetogodišnjoj aktivnoj praksi u Urbanističkom institutu Hrvatske 1988. godine i doktorirao.
Zagrebački krematorij Borko Vukosav
Posvećen rad na unaprjeđenju hrvatskog urbanizma
Aktualne tvrdnje nekih profesora Arhitektonskog fakulteta kako su izrade disertacija zatupljujuće i predstavljaju gubitak vremena potentnim projektantima padaju u vodu pred životopisima profesora poput Marijana Hržića, Velimira Neidhardta, Nikole Filipovića, Dražena Juračića ili drugih, koji su uz nevjerojatno značajne projektantske opuse uspješno utirali puteve i svojim znanstvenim napredovanjima.
Rođen 1944. godine u Zagrebu, dugogodišnji je redoviti profesor Katedre za urbanizam zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta tijekom 1980-ih godina bio i urednikom poznatog stručnog časopisa “Arhitektura” koji, nažalost, danas više ne izlazi, a čiji su najpoznatiji i najtraženiji brojevi izdani baš u tom razdoblju. ”Zelenu” je tako ”Arhitekturu” na temu interpolacija, ”Crvenu” na temu individualnog stanovanja, CIAM-ovsku ”Plavu” ili ”Ljubičastu” ”Arhitekturu” s pregledom hrvatske arhitekture u razdoblju od 1945. do 1985. godine danas gotovo nemoguće pribaviti jer ih se njihovi ponosni vlasnici ne odriču olako.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sukladno plodnoj projektantskoj praksi i kontinuiranom posvećenom radu na promišljanju i unaprjeđenju hrvatskog urbanizma Marijan Hržić je i laureatom najviših stručnih nagrada i državnih priznanja: Nagrade Viktor Kovačić, dviju Borbinih saveznih nagrada, triju Nagrada Vladimir Nazor te triju Nagrada Zagrebačkog salona s Velikom nagradom istog. Za kulturno stvaralaštvo na području arhitekture odlikovan je i Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, a travnja 2014. godine dodijeljena mu je i Nagrada Viktor Kovačić za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata, kojom se valoriziraju ponajbolji cjeloviti autorski opusi u svim domenama arhitektonskog stvaralaštva.
Pogled na dvorane za ispraćaj Borko Vukosav
Zapanjujući popis nagrada koje su mu dodijeljene
Ovaj zapanjujući popis govori sam po sebi dovoljno. Dvadesetljetni rad u Urbanističkom institutu Hrvatske obilježen je od 1968. do 1988. godine brojnim urbanističkim planovima gradova, područja i zona, dok je od 1980-ih godina nastao i veliki broj projekata i značajnih realizacija u Zagrebu i drugim gradovima naše zemlje. Uspješno i nagrađivano djelovanje predstavljano je i nizom izložbi u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu i Dubrovniku.
Premda se današnjom kolumnom detaljnije dotičemo mirogojskog krematorija, u suradnji s arhitektima Zvonimirom Krznarićem i Davorom Manceom ostvarenog od 1981. do 1985. godine, iz brojnih se projekata i ostvarenja Hržića i suradnika, koji odreda zaslužuju iscrpne stručne analize, značenjem izdvaja i zagrebačka Nacionalna i sveučilišna knjižnica, ostvarena od 1978. do 1995. godine u suradnji s Davorom Manceom, Zvonimirom Krznarićem i Velimirom Neidhardtom te sportsko-poslovni sklop Cibona u Zagrebu, ostvaren u suradnji s Ivanom Pitešom i Berislavom Šerbetićem od 1985. do 1987. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Moramo pritom navesti i zagrebačka ostvarenja aneksa Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu; zgrade Ministarstva financija u Sopotu, projektirane i ostvarene u suradnji s Nevenom Šegvićem i Davorom Manceom; sesvetske robne kuće Europatrade; poslovne zgrade Ingra-Elektroprojekta, ostvarene u suradnji s Ivanom Kolbachom i susjednog joj poslovnog sklopa Eurotower – Erste banka, kao i zadarsku višenamjensku zadarsku dvoranu ”Krešimir Ćosić”.
Cibonin toranj Borko Vukosav
Neobjašnjiva dimenzija višeg reda Hržićevog rada
Hržićev opus obuhvaća i uređenje svetišta u Mariji Bistrici, rekonstrukcije južne medvedgradske kule, rovinjskog hotela Istra i sklopa Tvornice duhana Rovinj s Galerijom Adris, ostvarenom u suradnji s Rajkom Bunjevac, a kako bi i samo nabrajanje segmenata velebnog opusa ispunilo čitavu kolumnu, moramo se negdje i zaustaviti. Danas umirovljen, profesor Hržić je kroz Atelier Hržić i nadalje aktivnim sudionikom brojnih urbanističkih i arhitektonskih natječaja s velikim brojem izvedbi, među koje se od prošle jeseni ubraja i uspjelo uređenje parka Grič, otpočeto u suradnji s istaknutim stručnjacima različitih profesija još 2003. godine.
Rijetko koja građevina tako efektno reflektira svjetlost kao što to uspijeva Ciboninom tornju Hržića i suradnika, te nam uz sjajne dnevne poklanja i privlačne noćne vizure, a uspjeli je Cibonin sklop cijenio i Neven Šegvić, smatrajući arhitekta Hržića jednim od rijetkih projektanata osposobljenih za uspješno rješavanje dviju susjednih kružnih formi, dvorane i tornja, unutar jedne tlocrtne osnove. No uz talent, znanje i hrabrost, ona pomalo i neobjašnjiva dimenzija višeg reda u Hržićevoj se arhitekturi ipak najintenzivnije iščitava na zagrebačkom krematoriju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Park Grič Vjekoslav Skledar
U skladu s odredbama zagrebačkog generalnog urbanističkog plana krajem 1971. godine odlučeno je da krematorij bude dijelom mirogojskog sklopa i u direktnom kontaktu s grobljem te je kao najpovoljnija lokacija odabran prostor sjevernije od PTT tornja i novog dijela Mirogoja, u tzv. Črlenom ili Fučkovom jarku. Podno prometno pogodno položenog pristupa s Remetske ceste rasprostirao se dojmljivi pejsaž proplanaka, potoka i šume odabran za njegovu izgradnju.
Dostojanstvena arhitektura uklopljena u okoliš
Po izradi provedbenog urbanističkog plana i urbanističkog projekta Gaja urni i Gradskog groblja Mirogoj od strane arhitekta Miroslava Kollenza iz Zavoda za urbanizam Arhitektonskog fakulteta i suradnika Mladena Obada-Šćitarocija, uslijed važnosti i značenja planiranih sadržaja 1981. godine je raspisan i javni natječaj za zgradu krematorija. Na natječaj je pristiglo 36, a za rješenje simbola Gaja urni 17 prijedloga. Kao apsolutni pobjednik natječaja za urbanističko-arhitektonsko oblikovanje krematorija i Gaja urni u Zagrebu istakao se rad arhitekata Marijana Hržića, Zvonimira Krznarića i Davor Mancea iz Urbanističkog instituta Hrvatske, kojima je povjeren i rad na izradi konačnog projekta.
Autori su bili obvezani nalazima ekološke studije, a ocjenjivački je sud natječaja investitoru, ”Gradskim grobljima”, predložio i stručnu pratnju Duške Bradić, Miroslava Kollenza, Božidara Rašice, Bernarda Bernardija i Karla Šefčeka pri izradi projektne dokumentacije za golemi i kompleksni zahvat u prostoru, koji je uključivao i brojne predradnje poput vodoprivrednih radova ili sanacija. Arhitektonski je trojac tako sa suradnicima Sanjom Đeretić, Ruđerom Košćecom i Sonjom Varjačić te konzultantima Marijanom Severom i Ivom Turčićem osvojio i pravo na izvedbu dojmljive urbanističke i arhitektonske kompozije građevine krematorija s kenotafom kao prostornim simbola Gaja urni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Upravo je sjajno osmišljenim kenotafom uspostavljena uspjela poveznica zatvorenih i otvorenih sadržaja sklopa, čija smirena arhitektura stopljena s dostojanstveno riješenim okolišem u prirodnom pejzažu pruža puno više od pukog rješenja svoje osnovne namjene. Prema hortikulturnom rješenju arhitektice Jasenke Kollenz prostrane ozelenjene površine isplanirane su minimalnim interveniranjem u prirodni pejzaž proplanaka i pošumljenih dijelova i kao takve predstavljaju neprocjenjivo vrijednu prostornu sponu na ozelenjeni krajolik sjevernog dijela groblja Mirogoj. I pojedinačno je zaštićena spomenička cjelina tog groblja, otvorenog 1876., dugotrajno ostvarivana prema jedinstvenom planskom zahvatu Hermana Bollèa, kojim su uz groblje i pripadajuću arhitekturu usporedno bili rješavani i hortikulturni zahvati poput aleja i sklopova zelenila.
Uvažavanje i nadogradnja zagrebačkog nasljeđa
Vrijednom spomeniku, koji svojim položajem, veličinom i kupolnim kruništem arkada i pripadajuće crkve Krista Kralja dominira u vizurama grada, autori su se prostornog sklopa krematorija predstavili vezanim zelenim površinama i šetnjicama te moćnom, no ne i nadmenom gradnjom, više prizemljenog no uzdignutog te više prostornog no izgrađenog sklopa. Smirenošću i dobrom mjerom osnovnog volumena s dvjema oproštajnim dvoranama, vanjskim i pristupnim oproštajnim prostorima te pratećim zatvorenim sadržajima, ostvarena je čvrsta i kompaktna, no uza sve svoje pune branič-zidove ne i zatvorena gradnja.
Blagim i valovitim linijama, koje materijalima uvažavaju zatečeni kontekst, no bojom se priklanjaju zemlji i okolišu, te prodorima svjetla, zraka i neba u prostore koji bi svakako, da moraju, mogli i bez njih, ostvarena je plemenita arhitektura koja i svojim do detalja promišljenim interijerima dokazuje dostojanstvo i moć zagrebačkog prostora posljednjeg oproštaja i počivališta.Nemoguće je pri opisivanju tog remek-djela ”opeke, kamena, mjedi i stakla” pronaći prikladnije i ljepše riječi od onih iz teksta ”Krajolik praznine i punoće” povjesničarke umjetnosti Željke Čorak iz 1988. godine pa ih stoga manjim dijelom i prenosimo:
Članak se nastavlja ispod oglasa
”Razvijajući temu vremena u svom njezinom bogatstvu, Hržić, Krznarić i Mance privilegirali su, uvažili i nadogradili upravo zagrebačko nasljeđe. Oni su doduše zatekli Bollèov Mirogoj, ali su mogli na nj ostati gluhi. Ne oponašajući, međutim, doslovno ništa, prisjetili su se svega. Čuli su poruku tvari: gradili su ciglom na jeku Arkada. Njihove su piramide drugi oblik Bollèovih kupola, samo izraz upitnijeg i dvojbenijeg osjećaja nego što je bio onaj koji je uvjetovao sigurnu i zatvorenu simboliku njihovih svodova. Kad su Hržić, Krznarić i Mance dizajnirali uglove svog zida, sjećali su se upravo miesovskih detalja na mirogojskim zidovima ravnatelja Obrtne škole. Kad su postavljali crni kamen kao sokl svojoj cigli, on nije bio bez odnosa prema Bollèovu bijelom kamenu.
Svjetski spomenik i dobar ukus hrvatske smrti
Imali smo svjetski spomenik kulture, Mirogoj, a znali smo i formulu o ”dobrom ukusu hrvatske smrti”. No nešto počinje u pravom smislu postojati tek kad se kreativno transformira. Hržić, Krznarić i Mance, sagradivši svoj krematorij, više su pomogli revalorizaciji jednog značajnog dijela naše baštine nego mnogi u tu svrhu napisani traktati. Oni su podcrtali arhitekta Hermana Bollèa u povijesti naše kulture i u panorami devetnaestostoljetne Europe. Tek se danas vidi da smo Mirogoja bili dostojni. I zaista: tako reći od razdoblja Kršnjavoga i Bollèa ovo je uistinu prvi veliki javni objekt podignut u gradu Zagrebu. (Dakako da se Sveučilišna knjižnica još broji u njihov vijek). Prvi koji otada ulazi u definiciju grada. Prvi otada koji ga zaista s ambicijama legitimira u Europi i kao Europu. Neshvatljiv, na stanovit način, kao pojava i kao događaj.”
Valjalo se ove godine, tijekom koje će napokon biti dovršen i projekt kolumbarijskog i ogradnog mirogojskog zida, prisjetiti tri desetljeća starog citata, tiskanog u monografiji izdanoj povodom završetka krematorija Mirogoj i Gaja urni u Zagrebu, koji ukazuje kako se u pogledu sagledavanja vrijednosti višestruko nagrađivanog predmetnog sklopa ništa promijenilo nije. Mirogojski krematorij stameno i postojano prkosi vremenu i s patinom postaje sve dragocjeniji našim životima i našim smrtima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I zaista, čini se da nam nekadašnji ”dobar ukus hrvatske smrti” u trenutno vladajućem neukusu hrvatskog života ostaje dokazom kako smo i ne tako davno djelovali i živjeli kako treba. Marijan Hržić, projektant koji sebe smatra praktičarom i pragmatičarom, koji nikada dokraja nije dijelio urbanizam od arhitekture i koji smatra da o izgledima gradova trebaju odlučivati samo kvalitetno educirani arhitekti, pred dvadeset je godina izjavio kako ga ne zanimaju kolektivno mišljenje i kolektivna kritika.
U zadnjih 30 godina podosta se toga promijenilo
I kroz urednički se angažman u časopisu ”Arhitektura” sa suradnicima trudio promovirati kuće, arhitektonske teze ili projekte na najkvalitetniji, tehnički odgovarajući način pa je i njegova ”Zelena Arhitektura” na temu interpolacija i od beogradskog časopisa ”Nin” bila proglašena događajem godine. Promicanjem kvalitetne arhitekture polemiziralo se i o onoj nekvalitetnoj, no bez njezine oštre kritike jer je naglasak bio stavljan na prikaze kvalitete.
Podosta se, međutim, od tada na lošije promijenilo u hrvatskoj arhitekturi i kroz posljednjih je tridesetak godina, nažalost, more loših i substandardnih ostvarenja zagušilo i ono malo dobre produkcije pa bi profesorovo ondašnje nastojanje danas bilo znatno otežanije. Njegovoj davnoj maksimi o nužnosti promicanja uspjeha naših arhitekata u inozemstvu i gradnji sustava predstavljanja hrvatske arhitekture, danas se, ponovno nažalost, suprotstavlja teška situacija u predstavljanju hrvatske arhitekture i vlastitoj zemlji.
Mediokritetstvo koje je itekako opipljivo u arhitekturi
U zemlji, u kojoj se trenutno niti najbolja arhitektura, nominirana ili nagrađivana najprestižnijim stručnim nagradama u dnevnom tisku ne potpisuje imenima njezinih autora, već se uz fotografije ostvarenja uglavnom vezuju investitori ili voditelji projekata, teško je očekivati inozemno, kada u cijelosti izostaje i domaće promicanje.
Mediokritetstvo je zavladalo svim segmentima našeg nesretnog društva pa je itekako opipljivo i u arhitekturi u kojoj, također, relativiziranjem i poništavanjem najboljih lošiji osiguravaju prostor sebi. Osjeti se to u zemlji u kojoj je dostojanstveno življenje postalo gotovo nemogućom misijom, no zahvaljujući nekim sretnijim vremenima te ostvarenjima poput i mirogojskog krematorija omogućen nam je bar dostojanstven oproštaj s ovozemaljskim pa zaključimo ovaj osvrt upravo natpisom s krematorija: ”Za let si dušo stvorena”.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
More loše arhitekture zagušilo je i ono malo dobre produkcije; zato je važno pričati o profesoru Hržiću
Zrinka Paladino o arhitektu koji je obilježio gotovo svaki dio Zagreba
Krematorij na Mirogoju, sportsko-poslovni sklop Cibona i Nacionalna i sveučilišna knjižnjica samo su neka od djela na kojiima je sa suradnicima radio arhitekt Marijan Hržić. Njegova ostvarenja predstavljaju sinteze znalačkog promišljanja prostora i kvalitetne arhitektonske nadgradnje i to je danas u Hrvatskoj, u kojoj se urbanizmu, kao i pokojnicima, obraćamo u prošlim vremenima, itekako čitljivo.
I ova je godina, nažalost, obilježena brojnim nepovratnim odlascima istaknutih pojedinaca našeg društva, od kojih su nas mnogi napustili prerano i time prouzročili nenadoknadive gubitke. Slučajnost čestih recentnih ispraćaja dragih prijatelja i kolega s mirogojskog krematorija nagnala me da se ovom kolumnom posvetim baš tom vrijednom podsljemenskom arhitektonskom zdanju pa tako i jednom od njegovih istaknutih autora.
Prof. dr. sc. Marijan Hržić jedno je od imena hrvatske arhitektonske scene koje kvalitetom svog djelovanja u sjenu baca mnoge. Gotovo i ne postoji dio Zagreba neobilježen njegovim urbanističkim i arhitektonskim reperima, od kojih su neki opravdano ubrojani među naša najkvalitetnija arhitektonska ostvarenja 20. stoljeća. Za razliku od većine svojih kolega, arhitekt Hržić je u projektiranje ”ušetao” iz urbanističke prakse i nesumnjivo je to ono što njegov opus dijeli od većine ostalih.
Njegova ostvarenja predstavljaju sinteze znalačkog promišljanja prostora i kvalitetne arhitektonske nadgradnje i to je danas u Hrvatskoj, u kojoj se urbanizmu, kao i pokojnicima, obraćamo u prošlim vremenima, itekako čitljivo. Na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, na kojem je pod mentorstvom profesora Vladimira Turine diplomirao 1967. godine, Marijan Hržić je 1981. i magistrirao te po dvadesetogodišnjoj aktivnoj praksi u Urbanističkom institutu Hrvatske 1988. godine i doktorirao.
Posvećen rad na unaprjeđenju hrvatskog urbanizma
Aktualne tvrdnje nekih profesora Arhitektonskog fakulteta kako su izrade disertacija zatupljujuće i predstavljaju gubitak vremena potentnim projektantima padaju u vodu pred životopisima profesora poput Marijana Hržića, Velimira Neidhardta, Nikole Filipovića, Dražena Juračića ili drugih, koji su uz nevjerojatno značajne projektantske opuse uspješno utirali puteve i svojim znanstvenim napredovanjima.
Rođen 1944. godine u Zagrebu, dugogodišnji je redoviti profesor Katedre za urbanizam zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta tijekom 1980-ih godina bio i urednikom poznatog stručnog časopisa “Arhitektura” koji, nažalost, danas više ne izlazi, a čiji su najpoznatiji i najtraženiji brojevi izdani baš u tom razdoblju. ”Zelenu” je tako ”Arhitekturu” na temu interpolacija, ”Crvenu” na temu individualnog stanovanja, CIAM-ovsku ”Plavu” ili ”Ljubičastu” ”Arhitekturu” s pregledom hrvatske arhitekture u razdoblju od 1945. do 1985. godine danas gotovo nemoguće pribaviti jer ih se njihovi ponosni vlasnici ne odriču olako.
Sukladno plodnoj projektantskoj praksi i kontinuiranom posvećenom radu na promišljanju i unaprjeđenju hrvatskog urbanizma Marijan Hržić je i laureatom najviših stručnih nagrada i državnih priznanja: Nagrade Viktor Kovačić, dviju Borbinih saveznih nagrada, triju Nagrada Vladimir Nazor te triju Nagrada Zagrebačkog salona s Velikom nagradom istog. Za kulturno stvaralaštvo na području arhitekture odlikovan je i Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, a travnja 2014. godine dodijeljena mu je i Nagrada Viktor Kovačić za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata, kojom se valoriziraju ponajbolji cjeloviti autorski opusi u svim domenama arhitektonskog stvaralaštva.
Zapanjujući popis nagrada koje su mu dodijeljene
Ovaj zapanjujući popis govori sam po sebi dovoljno. Dvadesetljetni rad u Urbanističkom institutu Hrvatske obilježen je od 1968. do 1988. godine brojnim urbanističkim planovima gradova, područja i zona, dok je od 1980-ih godina nastao i veliki broj projekata i značajnih realizacija u Zagrebu i drugim gradovima naše zemlje. Uspješno i nagrađivano djelovanje predstavljano je i nizom izložbi u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu i Dubrovniku.
Premda se današnjom kolumnom detaljnije dotičemo mirogojskog krematorija, u suradnji s arhitektima Zvonimirom Krznarićem i Davorom Manceom ostvarenog od 1981. do 1985. godine, iz brojnih se projekata i ostvarenja Hržića i suradnika, koji odreda zaslužuju iscrpne stručne analize, značenjem izdvaja i zagrebačka Nacionalna i sveučilišna knjižnica, ostvarena od 1978. do 1995. godine u suradnji s Davorom Manceom, Zvonimirom Krznarićem i Velimirom Neidhardtom te sportsko-poslovni sklop Cibona u Zagrebu, ostvaren u suradnji s Ivanom Pitešom i Berislavom Šerbetićem od 1985. do 1987. godine.
Moramo pritom navesti i zagrebačka ostvarenja aneksa Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu; zgrade Ministarstva financija u Sopotu, projektirane i ostvarene u suradnji s Nevenom Šegvićem i Davorom Manceom; sesvetske robne kuće Europatrade; poslovne zgrade Ingra-Elektroprojekta, ostvarene u suradnji s Ivanom Kolbachom i susjednog joj poslovnog sklopa Eurotower – Erste banka, kao i zadarsku višenamjensku zadarsku dvoranu ”Krešimir Ćosić”.
Neobjašnjiva dimenzija višeg reda Hržićevog rada
Hržićev opus obuhvaća i uređenje svetišta u Mariji Bistrici, rekonstrukcije južne medvedgradske kule, rovinjskog hotela Istra i sklopa Tvornice duhana Rovinj s Galerijom Adris, ostvarenom u suradnji s Rajkom Bunjevac, a kako bi i samo nabrajanje segmenata velebnog opusa ispunilo čitavu kolumnu, moramo se negdje i zaustaviti. Danas umirovljen, profesor Hržić je kroz Atelier Hržić i nadalje aktivnim sudionikom brojnih urbanističkih i arhitektonskih natječaja s velikim brojem izvedbi, među koje se od prošle jeseni ubraja i uspjelo uređenje parka Grič, otpočeto u suradnji s istaknutim stručnjacima različitih profesija još 2003. godine.
Rijetko koja građevina tako efektno reflektira svjetlost kao što to uspijeva Ciboninom tornju Hržića i suradnika, te nam uz sjajne dnevne poklanja i privlačne noćne vizure, a uspjeli je Cibonin sklop cijenio i Neven Šegvić, smatrajući arhitekta Hržića jednim od rijetkih projektanata osposobljenih za uspješno rješavanje dviju susjednih kružnih formi, dvorane i tornja, unutar jedne tlocrtne osnove. No uz talent, znanje i hrabrost, ona pomalo i neobjašnjiva dimenzija višeg reda u Hržićevoj se arhitekturi ipak najintenzivnije iščitava na zagrebačkom krematoriju.
U skladu s odredbama zagrebačkog generalnog urbanističkog plana krajem 1971. godine odlučeno je da krematorij bude dijelom mirogojskog sklopa i u direktnom kontaktu s grobljem te je kao najpovoljnija lokacija odabran prostor sjevernije od PTT tornja i novog dijela Mirogoja, u tzv. Črlenom ili Fučkovom jarku. Podno prometno pogodno položenog pristupa s Remetske ceste rasprostirao se dojmljivi pejsaž proplanaka, potoka i šume odabran za njegovu izgradnju.
Dostojanstvena arhitektura uklopljena u okoliš
Po izradi provedbenog urbanističkog plana i urbanističkog projekta Gaja urni i Gradskog groblja Mirogoj od strane arhitekta Miroslava Kollenza iz Zavoda za urbanizam Arhitektonskog fakulteta i suradnika Mladena Obada-Šćitarocija, uslijed važnosti i značenja planiranih sadržaja 1981. godine je raspisan i javni natječaj za zgradu krematorija. Na natječaj je pristiglo 36, a za rješenje simbola Gaja urni 17 prijedloga. Kao apsolutni pobjednik natječaja za urbanističko-arhitektonsko oblikovanje krematorija i Gaja urni u Zagrebu istakao se rad arhitekata Marijana Hržića, Zvonimira Krznarića i Davor Mancea iz Urbanističkog instituta Hrvatske, kojima je povjeren i rad na izradi konačnog projekta.
Autori su bili obvezani nalazima ekološke studije, a ocjenjivački je sud natječaja investitoru, ”Gradskim grobljima”, predložio i stručnu pratnju Duške Bradić, Miroslava Kollenza, Božidara Rašice, Bernarda Bernardija i Karla Šefčeka pri izradi projektne dokumentacije za golemi i kompleksni zahvat u prostoru, koji je uključivao i brojne predradnje poput vodoprivrednih radova ili sanacija. Arhitektonski je trojac tako sa suradnicima Sanjom Đeretić, Ruđerom Košćecom i Sonjom Varjačić te konzultantima Marijanom Severom i Ivom Turčićem osvojio i pravo na izvedbu dojmljive urbanističke i arhitektonske kompozije građevine krematorija s kenotafom kao prostornim simbola Gaja urni.
Upravo je sjajno osmišljenim kenotafom uspostavljena uspjela poveznica zatvorenih i otvorenih sadržaja sklopa, čija smirena arhitektura stopljena s dostojanstveno riješenim okolišem u prirodnom pejzažu pruža puno više od pukog rješenja svoje osnovne namjene. Prema hortikulturnom rješenju arhitektice Jasenke Kollenz prostrane ozelenjene površine isplanirane su minimalnim interveniranjem u prirodni pejzaž proplanaka i pošumljenih dijelova i kao takve predstavljaju neprocjenjivo vrijednu prostornu sponu na ozelenjeni krajolik sjevernog dijela groblja Mirogoj. I pojedinačno je zaštićena spomenička cjelina tog groblja, otvorenog 1876., dugotrajno ostvarivana prema jedinstvenom planskom zahvatu Hermana Bollèa, kojim su uz groblje i pripadajuću arhitekturu usporedno bili rješavani i hortikulturni zahvati poput aleja i sklopova zelenila.
Uvažavanje i nadogradnja zagrebačkog nasljeđa
Vrijednom spomeniku, koji svojim položajem, veličinom i kupolnim kruništem arkada i pripadajuće crkve Krista Kralja dominira u vizurama grada, autori su se prostornog sklopa krematorija predstavili vezanim zelenim površinama i šetnjicama te moćnom, no ne i nadmenom gradnjom, više prizemljenog no uzdignutog te više prostornog no izgrađenog sklopa. Smirenošću i dobrom mjerom osnovnog volumena s dvjema oproštajnim dvoranama, vanjskim i pristupnim oproštajnim prostorima te pratećim zatvorenim sadržajima, ostvarena je čvrsta i kompaktna, no uza sve svoje pune branič-zidove ne i zatvorena gradnja.
Blagim i valovitim linijama, koje materijalima uvažavaju zatečeni kontekst, no bojom se priklanjaju zemlji i okolišu, te prodorima svjetla, zraka i neba u prostore koji bi svakako, da moraju, mogli i bez njih, ostvarena je plemenita arhitektura koja i svojim do detalja promišljenim interijerima dokazuje dostojanstvo i moć zagrebačkog prostora posljednjeg oproštaja i počivališta.Nemoguće je pri opisivanju tog remek-djela ”opeke, kamena, mjedi i stakla” pronaći prikladnije i ljepše riječi od onih iz teksta ”Krajolik praznine i punoće” povjesničarke umjetnosti Željke Čorak iz 1988. godine pa ih stoga manjim dijelom i prenosimo:
”Razvijajući temu vremena u svom njezinom bogatstvu, Hržić, Krznarić i Mance privilegirali su, uvažili i nadogradili upravo zagrebačko nasljeđe. Oni su doduše zatekli Bollèov Mirogoj, ali su mogli na nj ostati gluhi. Ne oponašajući, međutim, doslovno ništa, prisjetili su se svega. Čuli su poruku tvari: gradili su ciglom na jeku Arkada. Njihove su piramide drugi oblik Bollèovih kupola, samo izraz upitnijeg i dvojbenijeg osjećaja nego što je bio onaj koji je uvjetovao sigurnu i zatvorenu simboliku njihovih svodova. Kad su Hržić, Krznarić i Mance dizajnirali uglove svog zida, sjećali su se upravo miesovskih detalja na mirogojskim zidovima ravnatelja Obrtne škole. Kad su postavljali crni kamen kao sokl svojoj cigli, on nije bio bez odnosa prema Bollèovu bijelom kamenu.
Svjetski spomenik i dobar ukus hrvatske smrti
Imali smo svjetski spomenik kulture, Mirogoj, a znali smo i formulu o ”dobrom ukusu hrvatske smrti”. No nešto počinje u pravom smislu postojati tek kad se kreativno transformira. Hržić, Krznarić i Mance, sagradivši svoj krematorij, više su pomogli revalorizaciji jednog značajnog dijela naše baštine nego mnogi u tu svrhu napisani traktati. Oni su podcrtali arhitekta Hermana Bollèa u povijesti naše kulture i u panorami devetnaestostoljetne Europe. Tek se danas vidi da smo Mirogoja bili dostojni. I zaista: tako reći od razdoblja Kršnjavoga i Bollèa ovo je uistinu prvi veliki javni objekt podignut u gradu Zagrebu. (Dakako da se Sveučilišna knjižnica još broji u njihov vijek). Prvi koji otada ulazi u definiciju grada. Prvi otada koji ga zaista s ambicijama legitimira u Europi i kao Europu. Neshvatljiv, na stanovit način, kao pojava i kao događaj.”
Valjalo se ove godine, tijekom koje će napokon biti dovršen i projekt kolumbarijskog i ogradnog mirogojskog zida, prisjetiti tri desetljeća starog citata, tiskanog u monografiji izdanoj povodom završetka krematorija Mirogoj i Gaja urni u Zagrebu, koji ukazuje kako se u pogledu sagledavanja vrijednosti višestruko nagrađivanog predmetnog sklopa ništa promijenilo nije. Mirogojski krematorij stameno i postojano prkosi vremenu i s patinom postaje sve dragocjeniji našim životima i našim smrtima.
I zaista, čini se da nam nekadašnji ”dobar ukus hrvatske smrti” u trenutno vladajućem neukusu hrvatskog života ostaje dokazom kako smo i ne tako davno djelovali i živjeli kako treba. Marijan Hržić, projektant koji sebe smatra praktičarom i pragmatičarom, koji nikada dokraja nije dijelio urbanizam od arhitekture i koji smatra da o izgledima gradova trebaju odlučivati samo kvalitetno educirani arhitekti, pred dvadeset je godina izjavio kako ga ne zanimaju kolektivno mišljenje i kolektivna kritika.
U zadnjih 30 godina podosta se toga promijenilo
I kroz urednički se angažman u časopisu ”Arhitektura” sa suradnicima trudio promovirati kuće, arhitektonske teze ili projekte na najkvalitetniji, tehnički odgovarajući način pa je i njegova ”Zelena Arhitektura” na temu interpolacija i od beogradskog časopisa ”Nin” bila proglašena događajem godine. Promicanjem kvalitetne arhitekture polemiziralo se i o onoj nekvalitetnoj, no bez njezine oštre kritike jer je naglasak bio stavljan na prikaze kvalitete.
Podosta se, međutim, od tada na lošije promijenilo u hrvatskoj arhitekturi i kroz posljednjih je tridesetak godina, nažalost, more loših i substandardnih ostvarenja zagušilo i ono malo dobre produkcije pa bi profesorovo ondašnje nastojanje danas bilo znatno otežanije. Njegovoj davnoj maksimi o nužnosti promicanja uspjeha naših arhitekata u inozemstvu i gradnji sustava predstavljanja hrvatske arhitekture, danas se, ponovno nažalost, suprotstavlja teška situacija u predstavljanju hrvatske arhitekture i vlastitoj zemlji.
Mediokritetstvo koje je itekako opipljivo u arhitekturi
U zemlji, u kojoj se trenutno niti najbolja arhitektura, nominirana ili nagrađivana najprestižnijim stručnim nagradama u dnevnom tisku ne potpisuje imenima njezinih autora, već se uz fotografije ostvarenja uglavnom vezuju investitori ili voditelji projekata, teško je očekivati inozemno, kada u cijelosti izostaje i domaće promicanje.
Mediokritetstvo je zavladalo svim segmentima našeg nesretnog društva pa je itekako opipljivo i u arhitekturi u kojoj, također, relativiziranjem i poništavanjem najboljih lošiji osiguravaju prostor sebi. Osjeti se to u zemlji u kojoj je dostojanstveno življenje postalo gotovo nemogućom misijom, no zahvaljujući nekim sretnijim vremenima te ostvarenjima poput i mirogojskog krematorija omogućen nam je bar dostojanstven oproštaj s ovozemaljskim pa zaključimo ovaj osvrt upravo natpisom s krematorija: ”Za let si dušo stvorena”.