Muralom u Masarykovoj podijelio je javnost. Lunar za Telegram: 'Reakcije su bile pozitivne, a onda je krenulo graktanje hejtera'

Autor je i podnog murala u Masarykovoj ulici, koja je lani postala pješačka zona, a rad je izazvao buru komentara u struci i javnosti. Njegove mačke na križanju Preradovićeve i Masarykove postale su tema tjedna. I dok se jednima mural sviđao, drugi su negodovali, pa i uz komentare da je taj umjetnički rad “ruglo grada”. Ali Lunar neće odustati od mačaka – jednog od svojih omiljenijih motiva uopće. Upravo je predstavio zbirku radova naziva “Mačke u ožujku”, u novootvorenom prostoru Radionica 32 u Mihanovićevoj ulici. Radovi su prilagođeni intimnijem prostoru u kojem se izlažu, a stvarani su korištenjem tehnika spreja i akrila, uglavnom na platnu, kartonu i drvetu. Izložba je otvorena 14. ožujka, a traje tri tjedna.

S umjetnikom razgovaramo o street artu, recikliranju u umjetnosti, velikoj mariborskoj izložbi, mačkama kao jednom od njegovim prepoznatljivijih motiva, a naravno da smo se dotakli i murala na križanju Preradovićeve i Masarykove.

TELEGRAM: U zagrebačkoj Radionici 32 upravo ste otvorili izložbu “Mačke u ožujku”. Kako objašnjavate taj naslov? Poznato je da mačke vežemo uz veljaču.

LUNAR: Nazivi mojih izložbi često su igre riječi. Mačke u veljači su uobičajena priča, znamo da je to doba parenja mačaka. Ali, kad smo smišljali ime ove izložbe – koja je po opsegu dosta manja od mojih drugih izložbi ovih godina – nisam se htio nadovezati na svoje nedavne izložbe “Recyle or try” u Zagrebu i Mariboru, nego sam htio napraviti nešto posebno za ovaj prostor. Tu ima radova koji nisu bili viđeni u Zagrebu i Mariboru pa smo se odlučili na takav naziv izložbe, i to na hrvatskom. Kad djelujem vani, na međunarodnom tržištu, biram engleske nazive izložbi, da svi razumiju o čemu se radi. “Mačke u ožujku” su smještene u mali, simpatični prostor Radionice 32. Mislim da to komprimiranije izdanje podnosi takav vrckav naziv.

TELEGRAM: Radovi koje izlažete motivski su centrirani oko mačke, a znamo da je to jedan od vaših omiljenijih motiva.

LUNAR: Radovi koji se pojavljuju na ovoj izložbi mogli bi se tematski smjestiti i u serijal “Recycle or try”, koji je bio kompilacija više serija, uz poruku koja je korisna i vrijedna, a to je recikliranje. Volim koristiti reciklirane materijale; stari tekstil, boce, drvene i staklene objekte…

TELEGRAM: Dakle, nešto poput found object arta?

LUNAR: Ne skroz. Objekti koje koristim u svom radu dolaze iz mog života. Ne kopam po kantama u potrazi za njima, niti ih nalazim na ulici. Recimo, kupio sam novi monitor. S njim se pojavljuje i neka velika kutija, zatim prozirna rola folije, stiropor… Ili, stari bakin stolnjak, koji je trebao ići u smeće. Kad vidim tako neke stvari – recimo, etno uzorak na tom stolnjaku koji mi je simpatičan – uzet ću ga i reciklirati u svom umjetničkom radu. Neki od takvih mojih objekata nedavno su završili i u muzeju u Francuskoj. To mi je velika satisfakcija mada, kad radim, ništa ne očekujem. Radim to jer mi se sviđa, a blasfemičnim smatram baciti stvari koje nije potrebno baciti.

TELEGRAM: Neprestana kupovina i bacanje stvari kao da je nekakav duh vremena.

LUNAR: Da, danas se sve temelji na konstantnoj konzumaciji, uzimanju, kupovanju nepotrebnih stvari, koje se zatim bacaju. To šteti i Zemlji i okolišu. Ne recikliramo dovoljno. Za mene je uzeti neki objekt koji je netko odbacio pa ga oslikati i plasirati na tržište, prodati – pogotovo još ako završi u nekoj impresivnoj kolekciji muzeja – veliko zadovoljstvo. Tu dolazim i do dodatne potvrde samom sebi, jačanja samopouzdanja.

TELEGRAM: Što nam još možete reći o vašoj nedavnoj, velikoj mariborskoj izložbi “Recycle or try”?

LUNAR: Bila je to rekordna izložba u više pogleda, trajala je čak tri mjeseca i rasprostirala se na dvije etaže Umjetničke galerije Maribor. Zapravo, bila je to proširena varijanta istoimene izložbe iz zagrebačke Galerije Nazor, gdje sam izložio stotinjak radova. Tu ih je bilo barem duplo više, a ostvario sam i neke kolaboracije sa slovenskim, hrvatskim i međunarodnim artistima. Ilustratori, slikari i umjetnici iz raznih sfera tako su sudjelovali na mojoj izložbi. Inače, tako veliku izložbu nikada nisam imao u Hrvatskoj. Dvadeset i kusur godina crtam u Sloveniji, nikada tamo nisam izlagao ni grupno, i odjednom je došao poziv prijatelja iz agencije Trampolin, posve neočekivano.

TELEGRAM: Budući da je vaša najveća dosadašnja samostalna izložba bila u Mariboru, unatoč činjenici da ste zagrebački umjetnik, moram vas upitati: mislite li da ste nedovoljno valorizirani na našoj sceni?

LUNAR: Iskreno, nemam nekakav poseban osjećaj pripadnosti nikakvoj sceni ni kružoku. Krećem se kroz društvo i život slobodno, uglavnom nasmijan i dobre volje, spreman na konstruktivne razgovore… No, kao i u svakom fahu, i tu postoje razne interesne sfere, grupe koje imaju drugačija viđenja…

TELEGRAM: Kao umjetnika, ovdje vas se prvenstveno percipira kroz prizmu street arta, mada se krećete u raznim poljima. Smeta li vas to?

LUNAR: Ne, apsolutno ne… Suvišno mi je, ali čovjek se mora naviknuti na neke etikete.

TELEGRAM: Etikete i stereotipi pomažu i publici da se orijentira.

LUNAR: To je istina. Ali, za mene je poanta umjetnosti igra. Ne volim ladice, ne volim smještati ljude. Ti si ovo, ti si ono… Ako si ovo, onda nisi ono. Ne mislim da se čovjek mora kao pijan plota držati jedne profesije, jedne stvari. Kad komuniciram, radim s drugim ljudima, zanima me heterogenost. Često radim s ljudima koji imaju svoje primarne umjetničke uloge, ali dijele i neku suludu strast prema nečemu drugom… Onda, kad se strasti poklope, kao neki vektori povuku naprijed i događa se neka nova sinergija.

TELEGRAM: Spomenuli smo konzumerizam koji danas prožima sve sfere, a jedna od njegovih reperkusija je i hiperprodukcija svega. Je li hiperprodukcija dospjela i u umjetnost, ili je ona ostala zaštićena zona? Štanca li se i kod vas?

LUNAR: Štancanje je pomalo uvredljivo za dušu i mozak svake slobodnomisleće osobe. Od štancanja se nastojim štititi promišljanjem i provlačenjem ponavljanog motiva mačka kroz drukčije kontekste.

TELEGRAM: Kako ta činjenica utječe na vaš rad? Kako, uopće, zadržati autorsku prepoznatljivost u takvim okolnostima?

LUNAR: Tržište treba nastojati prilagoditi svojim gabaritima i zadržati nekakvu dosljednost da bi se uspjelo. Recimo, ja crtam mačke – mada, ne crtaju mi se baš uvijek mačke, crtam i druge životinje – ali to je niša koja zauzima priličan postotak mojeg vremena. Tako je mačka postala moj prepoznatljiv lik, sure shot s kojim naglašavam što me veseli, a to je igra. Moje mačke danas izgledaju drukčije od onih koje sam radio nekoć.

Cat icon je, pak, kao znak reduciran, pojednostavljen do krajnjih linija, jer zauzima ulogu vizualne oštrice koja mora biti pamtljiva. Kad radim svoj merch, obično otiskujem samo njega, da bi smanjio mogućnost izbora. Netko u tome nalazi estetiku koja promovira moje vrijednosti, i ti ljudi će ga htjeti nositi na sebi… To su te varijante prepoznatljivosti kojima svaki autor teži. Mačka je postala kao neki moj potpis, a to se ne napušta tako lako.

TELEGRAM: Ne čudi da su vam jasni koncepti prepoznatljivosti i brandinga, ipak radite i u reklamnoj industriji.

LUNAR: Učio sam u reklamnoj agenciji, to znanje mogu koristiti, i neke mehanizme sam uveo u umjetnički rad. To se logički događa.

TELEGRAM: Kakvi ste bili kao dijete, što vas je interesiralo? Jeste li znali da želite biti umjetnik?

LUNAR: Kao dijete sam bio vizualni tip. Znao sam zastave svijeta, masu logotipa… Pratio sam ono što druga djeca možda ne percipiraju. Oduvijek me privlačilo to šarenilo, veselje, oblikovanje imena, a poslije me privukla i paralela između graffita i video igrica. Kao dijete sam igrao i igre na Spectrumu 80-ih godina. Video igre ti daju paralelni život, avatar, i ti više nisi malo povučeno i sramežljivo dijete, nego si nekakav mistični lik koji živi u nekom eteru, paralelnom svijetu koji postoji u tvojoj mašti.

TELEGRAM: Zanimljivo, jer i graffiti umjetnik je zapravo “avatar”, koji pod okriljem noći crta po zidovima, ostavlja svoj potpis…

LUNAR: Da, u graffitima se taj avatar događa u realnom životu. Publika ne zna tko stoji iza njega. Možda znaju roditelji i društvo koje sudjeluje u toj igri. Sve su to male finese kroz koje učiš, rasteš, gledaš reakcije ljudi… Učio sam iz video igara, ilustracija i brendinga da bi došao do nekih stvari koje mogu primijeniti i u svom fahu.

TELEGRAM: Kako se snalazite s pozicioniranjem vlastitog rada na tržištu, koliko vam znače društvene mreže?

LUNAR: Sliku crtaš u svom zatvorenom prostoru, i ona neće sama izaći van – moraš je pozicionirati. Nekad je to, bez društvenih mreža, bilo teže, jer morao ti je netko doći u atelje vidjeti što radiš. Komunikacija je bila spora. Danas se ona suludo ubrzala i lakše je izaći na tržište. Osim toga, danas imaš neku instant reakciju publike na svoj rad: dobivaš test publike koja ti govori što prolazi, a što ne. Možeš znati u kojem smjeru trebaš ići dalje u svom radu.

TELEGRAM: Mislite li da je u eri hiperprodukcije ipak moguće da ne zamijetimo neki super rad ili umjetnika, među toliko sadržaja na mrežama?

LUNAR: Čini mi se da se ne može tvrditi da dobar rad neće povući bar dio interesa, hiperprodukciji sadržaja unatoč.

TELEGRAM: Vi puno radite i za naručitelje; jesu li oni prijetnja ili podrška umjetnosti?

LUNAR: Ovisi. Često se dogodi nerazumijevanje na relaciji klijent-autor. Postoje klijenti koji su komplicirani, da ne kažem banalni, kao što postoje i autori koji su mimozice, nisu u stanju komunicirati… Ključna riječ je kompromis i jasna argumentacija, isto kao i u vezi, na poslu ili u obitelji.

TELEGRAM: Razlikujete li intimno radove koje crtate za naručitelje, od onih koji nastaju kao vaša autentična umjetnička potreba?

LUNAR: Apsolutno ne razlikujem. Sve su to radovi koji izlaze iz moje ruke i moje glave. Ako postoji rad koji ne želim potpisati, osim mene – i klijent gubi od toga. Ako ne želim pokazati rad, nema mi previše smisla ni da ga radim.

TELEGRAM: Znamo da su i čuveni stari slikari radili često po narudžbi, a danas na te slike gledamo kao na njihov autentični umjetnički izričaj.

LUNAR: Tako je. Win-win situacija je kad klijent želi nešto što možeš formulirati na svoj prepoznatljiv način. To mogu biti radovi na razne teme, ali moraju biti izrečeni na način da je jasno da sam to ja izvukao iz svoje kreativne klice. Postoje, naravno, i klijenti koji traže tuđe likove, Mickey Mousea, ili što ja znam. I neću lagati da nisam nikada radio takve stvari. Ali, na to pristaješ ako ne možeš drugačije platiti račune, dakle kad moraš birati hoćeš li raditi nešto što uopće ne želiš, ili nacrtati tog Mickeyja Mousea. Takve stvari, naravno, nastojiš čim prije nadvladati i ostaviti ih čim dalje iza sebe.

TELEGRAM: Zašto baš mačke?

LUNAR: Mačke mi nisu bile prvi motiv. Serija Beastz’n Bugz dogodila se početkom 2000-tih. To su bili skenirani mali likovi iz fusnota raznih knjiga i radnih bilježnica. Jednostavni, crno-bijeli likovi koje sam digitalno plasirao na crvenu pozadinu. Prvi put sam ih, u četrdesetak formata, izložio ranih dvijetisućitih, i bio je to prvi put da sam izašao sa serijom likova a ne sa slovima, koja sam uvijek gurao. Inače, i dalje mi ruka kad sam pred zidom kreće zacrtavati slova, ali smatrao sam u to doba da su likovi bili nepravedno zanemareni. Mislim da oni lakše publici prenose emociju ili neku poruku, nego slova.

Slova su apstraktna, velika većina ljudi ih ne može ni prepoznati, osim samih crtača… A ti likovi su mi bili simpa, smješni, bili su mi, nekako, personificirani ljudi. Svi ti likovi glume ljude, neovisno je li riječ o krticama, mačkama, insektima, medvjedima… Ljudskih likova ima i previše, puno autora ih crta, i mislim da je to jedna pomalo zasićena niša. S druge strane, životinjski likovi mogu prenositi emociju na iskreniji način. Životinja se ne može praviti, eskivirati iskren odgovor. One reagiraju direktno, a i kod njih možemo osjetiti spektar emocija, od bijesa, straha agresije, napada, bježanja, parenja… Zato sam smatrao interesantnim da ih prebacim na zid i platna.

TELEGRAM: Danas se vaši likovi iz serije Beastz’n Bugz mogu vidjeti na raznim mjestima po svijetu.

LUNAR: Serija je zaživjela u New Yorku, Tokyju, Londonu… Ona diše dan-danas. S time da u posljednjim godinama rjeđe koristim Beastz’n; mačke su se iskobeljale na prvo mjesto. U početku sam crtao i pse, ali onda me je mačak Jinx – kojeg sam imao godinama – inspirirao da ispliva taj moj lik Cats, koji je postao lajtmotiv većine mojih radova. Bilo da crtam slike, ili slova, često se nađe prisutan.

Nekada solira, nekada je u patternu, ovisi o radu. Nalazimo ga na muralima vjerojatno u većini zemalja koje sam posjetio. Catso je uvijek tu; na zidovima, torbama, majicama. Uvjeren sam da ne možeš gađati u deset meta odjednom, za jednu se moraš odlučiti. Smatrao sam da je tako pametnije; da izaberem jednog lika koji će biti ispoliran u raznoraznim situacijama u kojima može pričati priču i za većinu ostalih likova.

TELEGRAM: Vaše najpoznatije mačke u Hrvatskoj danas zasigurno su one na podu u Masarykovoj ulici. Mnogi ljudi su negativno doživjeli pretvaranje te ulice u pješačku zonu, pa i vaše mačke na tom mjestu. Kako ste to doživjeli?

LUNAR: Za Masarykovu smo radili test prije nekoliko godina, u Amruševoj ulici, kad je arhitektica Nina Mia Čikeš, koja je radila na gradskom zavodu za urbanizam, djelovala na proširivanju pješačkih i biciklističkih zona. Kao netko rođen u centru, znam što znači promet, zagađenje, i podržavam ideju micanja automobila iz centra pod svaku cijenu. Pogledajte, recimo, Mariahilfer Strasse u Beču – a i tamo se to događalo uz velike otpore i prijetnje vlasnika biznisa.

Kad se to uspjelo prevladati, na nekoć zakrčenim ulicama počeli su se događati zdravlje, život, i socijalizacija ljudi. Prirodno je da se u gradovima mingla, a posao je počeo donositi još bolje rezultate. Što se tiče Amruševe, tada smo radili perivim bojama, bio je to test i trajalo je kratko. No, evidentirali smo čitav proces. Taj se rad zvao “Hot wheels” jer je komunicirao bicikle, s njim završava i moja knjiga “From Zagreb with love”.

Na ovo na Masarykovoj čekalo se 4-5 godina. Riječ je o velikom radu, u mom kvartu i na podu, zbog čega je bilo sigurno da će ga vidjeti puno ljudi… Napravio sam osam ili deset skica, i to isprva nisu bile mačke nego kaligrafija, apstrakcije. Ali, onda smo se konzultirali i zaključili da ipak idu mačke i to u pattern modeu. Odlučio sam se za jarke boje, da bude prepoznatljivo i veselo – jer meni je bitno da rad prenosi dobru emociju. Crtali smo tri dana od šest ujutro do osam navečer, a reakcije prolaznika su bile izvan svakog očekivanja. Neviđeno dobre i pozitivne, na prste jedne ruke mogu prebrojati negativne reakcije dok smo radili, a onuda su cirkulirale stotine ljudi.

TELEGRAM: Dobro, ali kasnije reakcije nisu bile tako unisono oduševljene…

LUNAR: Kad se rad pojavio vani, u medijima, dogodio se shitstorm od strane dežurnih hejtera. Najgluplja stvar koju sam pročitao bila je kako odrasli ljudi glume neodgovorne klince, igraju se šarenim bojama, kao da smo zakašnjeli pubertetlije. Pa me interesira kako netko, tko to može reći, zamišlja odrasli život. Samo crna i siva boja, možda smeđa? Kad je krenula galama oko toga, komentirao sam da mi se ne da odgovarati jer, u momentu kad krenem odgovarati, besposličari traže dodatnu pažnju grakćući već ispod slijedećeg članka, o čemu god se tamo radilo.

TELEGRAM: Mislite li da u našoj kulturi na street art i dalje gledamo kroz malograđanske naočale? U smislu, to nije dovoljno umjetnost. Čini mi se, s druge strane, da je street art vani odavno prihvaćen u sferu “ozbiljne umjetnosti”.

LUNAR: Vani se street art još od sedamdesetih prodavao za fine novce. Ovdje je najveća avangarda i dalje valjda rock and roll i duga kosa. Ono što sam primijetio kroz odrastanje je da skoro svaka iznadprosječno staležna obitelj kod nas ima – u pravilu – istih 10-15 autora na zidu, nerijetko iz istih serija. Od djetinjstva mi je to bilo dosadno i neprivlačno. Kao nekakav sakupljač radova, gledam radove autora koji me interesiraju, nevezano je li od tog autora nešto negdje izašlo ili nije, i tko ga još ima doma, valjda radi dokazivanja statusa. Imaš svoje oči i viđenje, kanone ljepote, i mislim da bi ih svatko normalan trebao imati. Shodno tome nabavljaš srcem i mozgom, ne imitiranjem drugih.

TELEGRAM: Postoje, ipak, i u nas neki umjetnici koji rade sjajne stvari van glavnih struja.

LUNAR: Događa se boom novih generacija koje su vidjele što se dešava u svijetu i koji izlaze iz okvira koje su im zadali profesori, društvo. Dešavaju se sjajni pomaci… Klet u Ilici, prije toga “Trash will smash”, Čardakove akcije, neki se možda sjete Urban Deluksa i Boonike. Sve su to sjajne inicijative, uključujući i frišku Radionicu 32, koja također nije klasična galerija, ali okuplja ljude koji su mlađi, slobodnomisleći i koji će do kraja godine predstaviti neke vrlo interesantne autore.