Muzej Novog vala je zgodna stvar za Zagreb, ali Štulićevi stihovi na zidu daleko su od duha pobune
Čitavoj priči nedostaje sociološko, kulturalno ili historiografsko promišljanje o tom dobu
Muzealizacija, pa i ona najkvalitetnija, označava idejni i svaki drugi kraj nekog umjetničkog ili idejnog pokreta i njegovih utjecaja, što za Novi val ipak još uvijek ne vrijedi. Jer bez obzira što je danas društvo disperzirano i što nove generacije žive u digitalnom svijetu, itekako je moguće da, npr. gnjev albuma ‘Ravno do dna’ nekoga pokrene na pobunu.
Kada od nekog događaja ili pokreta, posebno u popularnoj kulturi, prođe četrdeset godina, ta distanca jest dovoljna da se zaokruži priča o nekom fenomenu. No, velika je razlika u načinu na koji se ta priča zaokružuje i poziciji s kojoj joj se pristupa. Novi val je bio zasigurno najveći pop-kulturni fenomen Jugoslavije, koji se iz Ljubljane, Zagreba, Rijeke, Beograda te Novog Sada proširio u sve urbane centre u zemlji, utječući i na pojavu sarajevskog New primitives pokreta i ostavljajući dojam tadašnjim mladim generacijama da se nešto važno događa.
I događalo se jer je bila riječ o kreativnoj eksploziji prve generacije koja je odrasla u istinski mirnodopskim uvjetima i u vremenima poleta, uslijed čega je logično nosila neki prirođeni optimizam i zahtijevala neki bolji svijet. Slučajno ili ne, pokret je kreativno eksplodirao i privukao masovnu publiku tek nakon Titove smrti, a većina autora ga stavlja u period između 1979. i 1982., dok neki smatraju da je potrajao do 1984. godine.
Pokret najpoznatiji po glazbi i bitnim bandovima
Iako pak jeste bio prisutan i u omladinskoj štampi koja ga je de facto i konceptualno osmislila i dala mu prostora, zatim u teatru, stripu i dizajnu, ipak je ostao najpoznatiji po glazbi i bitnim bandovima na kojima su se odgojile generacije.
Ovaj niz općih mjesta navodim iz razloga što je to otprilike sve što se u javnosti komuniciralo oko pokretanja Muzeja Novog vala u Zagrebu, spektakularno otvorenom ovih dana, iz čega je sasvim izvjesno da čitavoj priči nedostaje sociološko, kulturalno ili historiografsko promišljanje o tom dobu, svodeći čitavu priču na nostalgiju, memorabilije i pop-art te zgodan novitet u turističkoj ponudi Zagreba, uz sponzorstvo Hrvatskog telekoma.
Stvar postaje još bizarnija kad pročitamo najavu idejnog začetnika muzeja, Aleksandra Črčeka koji je rekao: “Uspio sam ih, dodaje, uvjeriti da ne radimo klasični muzejski prostor, jer će to biti dosadno i nije u duhu novog vala, punka i pobune te svega što je nosilo to vrijeme. Zato muzej izgleda kao neki mali rock klub.”
Naslanjanje na nasljeđe socijalističkog modernizma
U stvarnosti ne postoji ništa dalje od duha punka i pobune, od toga da se na zidu muzeja ispišu Štulićevi stihovi iz pjesme Ravno do dna i tako fejka postojanje neke buntovne omladine danas koja ispisuje gnjevne poruke na zidu i naslanja se na bunt iz nekog prošlog doba. Sve je to uostalom legitimno, ali bi trebalo biti lišeno pretencioznosti i krivih učitavanja. Jer između muzeja koji ozbiljno problematizira neko vrijeme i njegovo nasljeđe i potencijalnog turističkog prostora u kojem će se odvijati i neki kulturni događaji postoji bitna razlika.
Jest lijepo da je Zagreb, koji i institucionalno podržava čitavu priču, konačno odlučio bez zadrške nasloniti se i na nasljeđe socijalističkog modernizma koje je čitavo prvo desetljeće samostalnosti bilo skoro pa zabranjeno i da to više nije tabu. Također, očekivano je bilo da će se to dogoditi putem najmanje politički problematičnog i najkomercijalnijeg razdoblja novog vala.
Muzej se bavi formom
No, ono što je iz čitave priče vidljivo jeste to da se na fenomenološkoj razini nalazi daleko ispod izložbi o pedesetima i osamdesetima u Muzeju HDLU, pa i znatno ispod Mirkovićevog ‘Sretnog djeteta’ ili Krušeljevog istraživanja o Poletu, ali i iza velikog projekta Croatia Recordsa posvećenog četrdesetoj godišnjici pokreta, kroz odličan dvodijelni dokumentarac, promišljena reizdanja Paket aranžmana, prvih albuma Haustora, Šarla i Električnog orgazma, zatim Trećeg svijeta i Azrinog Ravno do dna i Škaricine opsežne knjige ‘Tvornica glazbe 2: priče iz Dubrave 1970.-1989.’, kao i iza svih knjiga koji su se bavile tim razdobljem.
Od Perkovićevog bavljenja Rundekom, preko Zlatomira Gajića koji je napisao doktorat o Branimiru Štuliću pa sve do Vesićeve kapitalne studije ‘Bunt djece socijalizma: priča o novom talasu’. Svim ovim čitanjima moglo bi se naći zamjerki, o čemu sam uostalom i pisao kad su se pojavljivali, ali su bili ozbiljno promišljeni i bavili su se sadržajem, a ne formom.
Novi val je zaslužio puno više
Sve ovo navodim jer je Novi val zaslužio puno više od toga da bude lijepa turistička sličica i nekonfliktni fenomen. Tim prije što je u idejnom smislu odgojio čitave generacije koje i danas nose kreativnost ovdašnjih društava. Zbog čega na kraju ostaje i ono možda i bitnije pitanje. Je li taj pokret uopće treba muzealizirati, bez obzira što je od njega prošlo četrdeset godina?
Muzealizacija, pa i ona najkvalitetnija, označava idejni i svaki drugi kraj nekog umjetničkog ili idejnog pokreta i njegovih utjecaja, što za Novi val ipak još uvijek ne vrijedi. Jer bez obzira što je danas društvo disperzirano i što nove generacije žive u digitalnom svijetu, itekako je moguće da, npr. gnjev albuma ‘Ravno do dna’ nekoga pokrene na pobunu.