Napisala je novi nastavak trilogije 'Millennium'. Švedska književna senzacija za Telegram: 'Dajem novi život likovima Stiega Larssona'

Ali bilo je i onih koji su doveli u pitanje etičnost prakse koja štafetu jedne od najvećih recentnih svjetskih književnih senzacija – kako su to interpretirali – otvoreno eksploatira kao najobičniju robu. Naime, Larsson je umro prije nego je dospio saznati da je slavan.

Prijepori oko prava nasljeđivanja

Njegove su knjige – ukupno tri, koliko ih je uspio dovršiti od planiranih deset – objavljene postumno. “Muškarci koji mrze žene” (2005.), “Djevojka koja se igrala vatrom” (2006.) i “Kule u zraku” (2007.) vinule su nordijski krimić u nove visine, ustoličivši Larssona kao neupitnoga kralja žanra. Serijal je dobio i švedsku pa američku – obje izuzetno uspješne – filmsku inačicu.

No, sve se to dogodilo nakon njegove smrti. A onda su se pojavili nasljednici, i to nije bila njegova životna partnerica Eva Gabrielsson, već Larssonovi otuđeni otac i brat, s kojima za života nije održavao bliske kontakte.

Naime, Larsson i Gabrielsson u vezi su bili 32 godine ali nisu bili u braku – a nisu jer su oboje bili istaknuti politički aktivisti koji su se bavili razotkrivanjem švedske radikalne desnice, te bi to, zbog švedskog zakona koji je prilikom stupanja u brak zahtijevao od parova javno objavljivanje adrese stanovanja, za njih predstavljalo sigurnosni rizik.

Je li to etički?

Ispostavilo se da isti taj švedski zakon ne priznaje de facto bračne zajednice. Zlatno tele naslijedio je krvni rod. I odmah krenuo razmišljati kako ga dodatno unovčiti, ne mareći previše je li to ono što bi želio čovjek koji ga je stvorio. Ili barem tako tvrde neki. Prvi roman napisan rukom zamjenskoga pisca donio je dodatnih 20 milijuna prodanih knjiga. Lako je shvatiti zašto se novouspostavljeni Larsson estate odlučio na taj potez.

Ipak, kad je – i je li – etički gledano, dopušteno raspisivati likove koji su plod mašte druge osobe?

Pitam to Karin Smirnoff, još jednu švedsku krimi-autoricu i najnoviju spisateljicu koja piše “iz Larssonove sjene”, čiju je knjigu – sedmi nastavak trilogije “Millennium” pod nazivom “Djevojka u orlovim kandžama” (2022.) – nedavno objavila zaprešićka Fraktura, nakladnik koji je dosad u nas objavio sve knjige iz serijala.

I sama književni fenomen

Odgovara praktično: “Nematerijalna prava naslijedila je Larssonova obitelj. U skladu sa Stiegovim planom da serijal ima ukupno deset nastavaka, odlučili su da netko drugi može nastaviti tamo gdje je on stao. Mislim da je to u redu – kad mene više ne bude, moja će djeca odlučivati o mojim djelima. Svaka umjetnost gradi se na umjetnosti prethodnika”.

Ona je, kao i Lagercrantz prije nje, bila “siguran izbor”, jer riječ je o još jednoj popularnoj autorici: njezin debitantski roman objavljen 2018. godine oduševio je čitatelje i kritiku te ušao u uži izbor za prestižnu nagradu August. Napisala je potom još tri knjige, samo u Švedskoj prodane u više od 800 tisuća primjeraka.

“Naravno da nije isto pisati vlastiti roman ili ‘tuđi'”, govori autorica. “Sad nisam toliko slobodna, jer ipak moram uzeti u obzir postojeću priču, i na neki je način ugraditi u ovu koju pišem. No, istodobno, da bih to uopće mogla izvesti kako treba, moram to učiniti na svoj način, s likovima koji se uklapaju u moju maštu“.

Kulturološka dimenzija trilogije

Ni pritisak golemoga uspjeha prethodno napisanih dijelova serijala nije joj predstavljao veći problem. “Naravno da osjećam pritisak – ali osjećam ga sa svakom knjigom koju pišem. Nije mi bilo teško prihvatiti se ovoga zadatka; shvatila sam to kao zabavu i izazov”, govori.

Trilogija “Millennium” postala je svjetski fenomen – tri Larssonove knjige najpopularnije su i najprodavanije europske knjige posljednjeg desetljeća, nagrađene prestižnim nagradama. Za svijet možda tek još jedan slavni nordijski noir serijal – pa makar i najbolji ikad – za Švedsku, međutim, ovaj književni trolist ima priličan kulturološki značaj, koji nadilazi sam užitak čitanja napetoga krimića.

Knjige o introvertiranoj punk-gothic hakerici koja ne priznaje ničija pravila osim vlastitih taknule su ravno u švedski društveni živac: Lisbeth Salander postala je ultimativna heroina Švedske 21. stoljeća, zemlje čiji je model liberalne socijalne demokracije u posljednje vrijeme ozbiljno doveden u pitanje institucionalnim kriminalom i nasiljem nad ženama.

Treba skinuti ružičaste naočale

Smirnoff je, kaže, otpočetka privukla upravo ta Lisbethina drugačijost; Larsson je stvorio lik s kojim žene mogu suosjećati, a uz nju i druge pamtljive likove, kaže.

“To je ono što ovaj serijal izdvaja od ostatka. Osim toga, Larsson je jako dobro poznavao društveno-političke prilike svoga vremena, osobito kad je riječ o jačanju neonacizma. U svojim je knjigama opisao švedsko društvo s početka dvijetisućitih”. Znači li sve to da je Švedska manje napredna zemlja nego što izgleda?

“Pa, Švedska je još uvijek jedna od najdemokratskijih i najbogatijih zemalja na svijetu, što ipak ne znači da problemi poput nasilja nad ženama ne postoje. To je realan problem, kao i rastući jaz između bogatih i siromašnih i sve lošija kvaliteta života i zdravstvene zaštite. Mislim da je svijet sklon promatrati Švedsku kroz ružičaste naočale, kao ono društvo koje pamtimo iz sedamdesetih i osamdesetih, ali kojega više nema”, govori spisateljica.

‘Za sve su krivi imigranti’

Zašto socijaldemokratske ideje nisu više popularne u Švedskoj? Socijaldemokrati su tom zemljom vladali veći dio 20. stoljeća i zaslužni su za uspostavu “države blagostanja” koja je uzor mnogim zemljama. Na prošlim izborima 2022. vlast je preuzela desnica. Koji su glavni razlozi za poraz stranaka ljevice?

“Tijekom godina, srušeni su mnogi elementi države blagostanja i švedsko je društvo postalo sve teže mjesto za život. Isto tako, Švedska ima dugu povijest imigracije – blagostanje se dijelom gradi na stranoj radnoj snazi. A političke stranke desnice počele su u nekom trenutku za sve probleme koje imamo – od slabljenja gospodarstva do problema nasilja povezanih s bandama – kriviti izbjeglice i imigrante”, pojašnjava Smirnoff.

“Mislim da ljudi nisu u stanju sagledati širu sliku. Svi žele brza rješenja, a desnica im servira populističku retoriku. Kad su socijaldemokrati shvatili da gube birače, naprosto su svoju politiku približili formuli koja očito funkcionira. Zato mislim da je danas ljevica postala još važnija nego ikad. Ona je još uvijek predstavnik onoga što se zove humana politika”.

Više nema političara s integritetom

Premijer Ulf Kristersson upravlja manjinskom vladom uz potporu populističke krajnje desne stranke Švedski demokrati, s kojom u prošlosti nitko nije želio imati nikakve veze. Što to znači za Švedsku? Možemo li u budućnosti očekivati dodatno jačanje radikalne desnice?

“Teško je reći. Nadam se da će ih petljanje s krajnjom desnicom ubiti, ali ne možemo se u to pouzdati. Ljudi vrište za redom i zakonom. Kristersson i kompanija zalažu se za nove zatvore, duže kazne i zatvaranje granica za izbjeglice, umjesto da novac ulažu u škole i dugoročne projekte suzbijanja siromaštva, smanjenja socijalne isključenosti, nezaposlenosti i tako dalje”, govori Smirnoff.

“U Švedskoj se trenutno sve vrti oko teških tema kao što su rat, NATO, nuklearna energija, kriminal i granice. Čeznem za političarima s integritetom. Čini se da su izumrla vrsta”.

Postoji i ‘prava’ četvrta knjiga…

Stieg Larsson bio je novinar koji se čitav život borio za očuvanje ideja socijaldemokracije i humanizma. Kad se 2004. iznenada srušio od srčanog udara, već je bio poslao sva tri rukopisa izdavaču. Bio je dovršio i tri četvrtine četvrtoga nastavka – dvjestotinjak napisanih stranica u vlasništvu je Eve Gabrielsson, koja se još uvijek bori za pravo da ih objavi.

Lagercrantz nije imao uvid u ovaj tekst kad je pisao svoju prvu Millennium knjigu, “Što nas ne ubije” (2015.).

On je Lisbeth odveo u smjeru koji se Smirnoff nije osobito svidio: dao joj je praktički proporcije superjunakinje koja se pojavljuje niotkuda, riješi sve probleme i iz svega izađe praktički neokrznuta bez obzira na fizičke rane koje usput zadobije.

Vraćanje Lisbeth među ljude

Zato je njoj najvažnije bilo pristupiti Lisbeth na pravi način. Gdje je nestala ranjivost? Kako vratiti Lisbeth realne ljudske proporcije i zadržati njezinu auru ultimativne pobjednice? Lisbeth je doista vrlo specifičan ženski lik; sve je teže postalo identificirati se s njom. Smirnoff ju je odlučila učiniti krvavijom ispod kože, “ljudskijom”, ali i odraslijom.

“Meni se ona ponajprije činila strašno usamljenom. Bilo mi je žao što je toliko izopćena, bez ikoga svoga o kome bi se mogla brinuti. Zato sam izmislila Lastu, njenu nećakinju. A malo mi je i dosadilo da ona mora biti vječna tinejdžerica. Morala se nekako razviti. Briga za Lastu čini je životnijom, ljudskijom”.

Izvorni naslov prvog nastavka Larssonova serijala je “Muškarci koji mrze žene”. U njezinu – sedmom po redu – nastavku, ta mržnja kao da nije ništa slabija: “Djevojka u orlovim kandžama” obiluje “mrziteljskim” muškim likovima. Čitajući ih, ne osjećamo da je riječ o pretjerivanju – svo to dehumanizirajuće nasilje nad ženama ne zvuči nepoznato. Odakle dolazi sva ta “mržnja”? Kako se žene danas mogu s njome izboriti?

Osveta kroz književnost

“Mržnja prema ženama dolazi iz mnogih mjesta. Iz potrebe muškaraca za kontrolom, iz ljubomore, nemogućnosti dominacije. Muškarci imaju prilično dugu povijest nadređenosti ženama, odlučivanja o ženskoj ekonomiji, načinu života, pa čak i o ženskim tijelima. Žene su s vremenom uzele svoja prava u svoje ruke, što neki muškarci teško podnose”, govori spisateljica.

Obiteljsko je nasilje teško otkriti jer je skriveno u obiteljima. Zločini se ne prijavljuju, a političare ionako ne zanima baviti se nečim od čega neće imati koristi. “Dakle, to je problem niskog prioriteta. Ali, dokle god su žene zlostavljane i ubijane, moramo o tome progovarati”, ističe.

U svojem je romanu umirila Lisbethinu agresivnu samodostatnost, koju kod Larssona – pa i Lagercrantza – možemo shvatiti i kao namjernu protutežu svom tom nasilju kojemu su podvrgnute žrtve. Može li književnost poslužiti kao osveta nepravdama u stvarnome životu? “U stvarnom je životu teško osvetiti sve nepravde, a ionako, u većini slučajeva osveta uopće i nije dobra ideja”, govori Smirnoff. “No, u književnosti je sve moguće, tako da je možda upravo ona pravo mjesto gdje se može vratiti ‘oko za oko'”, dodaje.

Novi rukopis već predan

U “Djevojci u orlovim kandžama” priča se seli na daleki sjever Švedske, gdje zbog jeftine energije nahrupljuju svjetske korporacije, a novac privlači i kriminalno podzemlje te velike igrače iz sjene. Tamo se nalazi briljantna tinejdžerica Lasta, Lisbethina nećakinja kojoj je oteta majka, a stigao je i Mikael Blomkvist, čija se kći upravo tu udaje za čovjeka koji krije mračnu tajnu…

Zanimljivo, lik Mikaela Blomkvista, središnji u Larssonovoj trilogiji, Smirnoff je praktički potpuno marginalizirala – on svakako više nije onaj intelektualno nadmoćni muškarac kakvog pamtimo. Autorica ističe kako je ta odluka bila svjesna.

“Moram priznati da sam njime oduvijek manje oduševljena. Ipak, želim mu dati priliku da postane više od novinara i lovca na ženske suknje. Polako radim na tome”, govori spisateljica, koja je već potpisala ugovore za još dva nastavka Millenniuma. “Rok za predaju sljedećeg dijela bio je 1. ožujka. Ovaj se put bavim temom iskapanja ruda. Prepoznat ćete priličan broj likova iz ovoga romana!”

Vraća se bolja nego ikada

Bilo kako bilo, u hrvatske je knjižare, u prijevodu Lane Momirski, stigla sedma “Millenium” knjiga – i prva je u čitavom serijalu koju je napisala žena. Larssona je navodno za lik Lisbeth Salander inspirirala priča koju je čuo, o grupnom silovanju djevojke koja se zvala Lisbeth. Ispričao mu ju je netko tko je svjedočio tome i nije ništa učinio da to spriječi, a koga je potom proganjala krivnja.

U “Djevojci u orlovim kandžama” Lisbeth Stiega Larssona vraća se, po mišljenju mnogih kritičara, jača i bolja nego ikada. O tome je li Karin Smirnoff dostojno nastavila priču o jednome od najoriginalnijih likova popularne fikcije posljednjih desetljeća, morat će svatko prosuditi za sebe, čitajući roman.

O snazi priče vjerojatno će ovisiti i konačan sud svakoga ponaosob o tome je li riječ o nemoralnoj otmici likova, je li ili nije bila etička odluka obitelji Larsson da kolikogod može produži život likovima pisca koji je umro prije nego je stigao vidjeti njihovu slavu. Ljudi su sebična bića – kad uživamo, bitan je jedino užitak.