Nina Violić za Telegram o filmu kojim je očarala publiku, bolno dirljivoj studiji raspada jednog braka

Kaže kako je razlika u zaradama i standardu stranih i domaćih glumaca toliko velika da se to uopće ne može uspoređivati. I doista, u nas ponajbolji glumci dobro zarađuju, po primanjima spadaju u visoki srednji sloj, ali se po standardu ne razlikuju bitno od prosječnih građana.

Nagrada za najbolji dugometražni film

Premda se požalila kako je dvotjedna turneja na kojoj je prikazivala svoj filmski prvijenac “Baci se na pod” bila jako naporna zbog velikih vrućina, po izgledu Nine Violić to se ne bi moglo zaključiti. Iako je prati glas da je sklona nekonvencionalnom načinu odijevanja, na intervju je došla u elegantnoj kombinaciji klasične duge crne haljine i crnog sakoa sa šarenim uzorkom.

S dugom kovrčavom kosom, izgledala je mladoliko, svježe i odmorno, ali ponajprije vrlo zadovoljno. A kako ne bi bila kad je na ovogodišnjem Festivalu mediteranskog filma u Splitu, u konkurenciji 72 filma iz 30 zemalja, dobila nagradu za najbolji dugometražni film. „Nismo očekivali da će naš mali art house film pobuditi toliki interes te izazvati takve reakcije publike. Nisam znala kako će reagirati gledatelji, pa smo, šaleći se, govorili da će nas vjerojatno gledati samo rastavljeni ljudi.“

Golema trema prije prve projekcije

No, doživjela je veliku čast jer je njen film Baci se na pod otvorio taj mega festival. “Imala sam golemu tremu prije projekcije, bojala se kako će 700 gledatelja na Bačvicama doživjeti naš film.“ Premda je ekipa nakon projekcije dobila fenomenalan aplauz, Nina Violić ni u jednom trenutku nije pomislila da bi u takvoj konkurenciji mogla pobijediti.

Tim neočekivanim trijumfom Violić je na doista spektakularan način zaokružila prvu polovicu ove godine. Dobila je, naime, čak tri značajna priznanja. Za ulogu Laure Lenbach u predstavi U agoniji redatelja Ivice Buljana dobila je nagradu Marul na 32. Marulićevim danima, a okitila se nagradama Fabijan Šovagović na Festivalu glumca te nagradom Veljko Maričić na Međunarodnom festivalu malih scena.

Pisanje scenarija uz savjete psihologinje

Za svoj prvi film Nina Violić odabrala je temu razvoda. Djelomice zbog toga što je sama proživjela tu traumu, ali i zbog toga što se htjela baviti trenutkom koji je podjednako bolan za oba supružnika kao i za njihovo dijete. Također, uhvatila se te priče jer ona tiče mnogih ljudi.

“Kad se brak raspadne ne rastaju se samo oni supružnici, već i njihove obitelji. Nije rijedak slučaj da se ljudi ne usude rastati zbog šire obitelji, koja ne prihvaća promjenu iz svog komoditeta,“ ističe Violić te objašnjava kako je u pripremama za snimanje čula brojne priče i razna tumačenja zašto se ljudi rastaju. „Kad se saslušaju obje strane, tada mnogi shvate da je ono što se dogodilo za drugu stranu upravo dijametralno suprotno od njihovog doživljaja”, kaže Violić. Pišući scenarij za film Nina Violić je potražila savjete kliničke psihologinje Volge Švorinić.

“Pomogla mi je da dublje prodrem u glavne likove te učvrstim njihov psihološki profil. Uvijek imamo neke tipske modele ponašanja, a ja sam željela uz pomoć stručne osobe psihološki analizirati likove.” Kaže kako su pretpostavile da su to ljudi koje je spojila velika strast, no kad se ta strast ugasila, oni su postali jedno drugome stranci. “Dakle, bavile smo se potpuno različitim mentalnim sklopom likova da bismo smo dobile dvoje ljudi koji se nikako ne mogu razumjeti.”

Prikupila je i brojne druge priče o razvodima

Razgovori s gospođom Švorinić bili su istodobno jako zanimljivi i korisni, a Violić je posebno dojmilo to što su je u pola stoljeća koliko se bavi svojim poslom, samo jednom roditelji zamolili da bude moderator rastave pred njihovom djecom. “Ispričala je kako su se djeca, kad su im roditelji priopćili da se rastaju, počeli tuči, lupati, skakati kroz prozor. I to je trajalo sve do zadnje terapije nakon koje su se svi grlili i ljubili polako prihvaćajući situaciju”.

Nakon gotovo desetogodišnjih priprema za realizaciju filma, osim vlastitog iskustva, Violić je prikupila i brojne druge priče o razvodima. Kad je film krenuo u prikazivanje, sudjelujući u brojnim razgovorima s publikom o filmu, čula je još priča o razvodima. „Ljudi vrlo često nakon projekcije imaju potrebu pričati o tomu kako su im se roditelji rastali ili o svom razvodu. Pretpostavljam da film doživljavaju i kao neki moj iskreni intimni pokušaj da rasvijetlim složenost rastava, pa se osjećaju slobodni ispričati mi svoju priču.“

Ljudima je teže prihvatiti i prigrliti drugu osobu

Teško prilagođavanje partnerima, priča Violić, jedan je od razloga zašto se ljudi rastaju. “Mnogima je na prvom mjestu samo uspjeh, na drugom kako su ispali na Instagramu, na trećem slobodno vrijeme, jer ga danas nitko nema, a tek onda dolazi neko drugi. U takvim okolnostima teško je prihvatiti drugu osobu s paketom njenih prioriteta koje donosi u vezu.” Violić drži da je ljudima zbog toga sve teže prihvatiti i prigrliti drugu osobu. Stoga mnogi radije žive sami, a da se, kad im se prohtije, tek povremeno međusobno druže.

“To vodi u drugu krajnost, a to je izolacija i samoća. Ne može se ostvariti neki duboki odnos ako se s nekim viđaš samo kad sve drugo bitnije obaviš,“ objašnjava Violić te dodaje kako je ljudima, koliko god svijet napredovao ili nazadovao, najvažnije povjerenje i onaj osjećaj da je netko drugi za tebe u stanju učiniti uvijek sve. „A ne minimum kad odrade sve druge obaveze. To ljude čini nesigurnima i nevoljenima i onda biraju biti sami.”

Neki naivno vjeruju da ljubav traje koliko strast i zaljubljenost

Uz to, tvrdi, neki ljudi naivno vjeruju da će ljubav trajati koliko traje strast i zaljubljenost. „Što, dakako, nije točno. Veliki je i težak zadatak njegovati ljubav,“ napominje Violić te ističe kako mnogi misle da je ljubav nešto što dolazi izvana, da ju čovjek dobije ili ne dobije. „Neki pak nemoćno sliježu ramenima i govore da im je takva karma, dok su drugi uvjereni da je sresti ljubav pitanje sreće. Kad izblijedi strast i zaljubljenost vrlo često su ljuti na sebe i onda jedan drugoga počnu maltretirati, varati, tući.”

Zbog toga što ljudi nisu na istoj valnoj dužini pa se ne razvijaju na isti način, također je jedan od razloga za raspad obitelji. A takva situacija onda ima za posljedicu produbljivanja razlika među njima. „Naprosto takvi ljudi ne priznaju i ne uvažavaju da se mijenjaju, drže se kao pijani plota onoga što misle da jesu i s takvim partnerima je nemoguće rasti. To je problem koji nosi i moj muški lik u filmu koga igra Goran Bogdan.”

‘Ubit će nas komocija’

Pri kraju nabrajanja razloga za razvode Nina Violić spomenula je i komociju. “Ubit će nas komocija, sve smo podredili svojim potrebama i željama tako da nemamo uopće više vremena za tuđe želje koje više nitko ne ostvaruje jer se svi bavimo samo svojim željama.”

Primjećuje međutim kako smo s jedne strane u privatnom životu sve podredili komociji, dok se u drugim područjima života za to nismo izborili. “Primjerice, nismo se potrudili osigurati si komociju na poslu, radimo sve više i više, trčimo, tipkamo non stop, ali zato u svoja četiri zida ne podnosimo nikakav kompromis niti imamo snage i živaca za nekog drugog.”

Nina Violić ne misli da je točno da iza svake rastave stoji neka treća osoba. “Upravo sam radila film o tome. Nakon što je pogledala film glumica Nataša Dangubić mi je rekla: tako je, ne znam ni jednu ženu koja se rastala jer ju je muž prevario, zbog toga se nitko ne rastaje. Rastaneš se kad nekoga više ne voliš.” I to je, priča, problem njenog ženskog lika jer joj muž nije ništa nažao učinio. “Nije ju prevario, ali ona se osjeća zarobljeno s njim. Ne može više izdržati u tom braku, nemoćna je i jednostavno mora pobjeći”

Nakon rastave, fokusirali su se na svoju kćer Rozu

To je odnos, objašnjava Violić, u kojem je žena donijela odluku da ode. “Žene često u takvim situacijama pate i imaju osjećaj da će umrijeti ako ne odu, dobivaju napadaje panike, ako ostaju počinju obolijevati od raznih boleština. U njima nešto umire, one koje imaju hrabrosti odu i što god da im se kasnije dogodilo negdje duboko u sebi znaju da su se spasile.” Premda napominje kako mrzi generalizacije, Violić drži da žene od djetinjstva i mladosti očekuju od svog života više i ne mogu se nositi s onim što su dobile.

Priča kako je s bivšim suprugom glumcem Tvrtkom Jurićem ostala u dobrim odnosima zbog djeteta koje je 2006., kad su se rastali, imalo samo dvije godine. “U početku je bilo teško, ali veliki korak smo napravili kad smo se složili da naša kćer mora biti u središtu naše pozornosti, da svu energiju i volju moramo iskoristiti kako bi naš odnos spram Roze bio što funkcionalniji”. Oboje su se, priča, oko toga potrudili, sve je profunkcioniralo kad su se prestali opsesivno baviti time tko je koga povrijedio. “Tada smo se fokusirali se na Rozu i njene potrebe”.

Teško je bilo uskladiti privatni i poslovni život

Razdoblje kad je ostala sama s djetetom bilo je za Ninu Violić najteže. “Rozu sam još dok je bila beba vukla svugdje za sobom, vodila sam je na probe, na tulume, svuda. Isprva je bilo teško uskladiti posao i privatni život, morala sam se organizirati što mi nikada nije bila jača strana. Trebalo je vremena dok nisam shvatila da je lakše živjeti organizirano tako da sigurno mogu reći da me Roza dovela u red.”

S obzirom na vlastito iskustvo ne čudi što u filmu ima i ponešto autobiografskih elemenata. Ali za razliku od većine filmova i literature koje se bave problemima razvoda, Violić nije stavila u fokus dijete-žrtvu. Zbog svog iskustva s rastavom željela je vidjeti koliko su roditelji zabetonirani u svom svijetu iz kojega se ne mogu iščupati.

Neke probleme nije mogla riješiti sama

Premda je doživjela traumu Violić nije zbog razvoda potražila pomoć psihologinje. “Počela sam odlaziti na terapiju kod Volge puno kasnije, prije nekoliko godina kada sam definitivno shvatila da nikad neću smrt oca, koji je naglo umro u pedesetoj godini, uspjeti riješiti sama.” Nina je potražila stručnu pomoć jer se ta trauma prenijela na većinu njenih odnosa s partnerima i prijateljima.

Premda je, kaže, sklonija alternativnijim, iracionalnim metodama, poput plesanja, disanja i fizičke aktivnosti kojima izbacuje probleme iz sebe, ipak je osjetila da mora o svojim problemima popričati sa stručnjakom i stvari staviti na svoje mjesto.

Na pitanje je li teško održati, s obzirom na specifičan način života, turneje, odvojenosti, snimanja, vezu između dvoje glumaca, Violić drži da je svaki brak jako teško održiv. “Čak bih mogla reći da je to u današnjim uvjetima gotovo nemoguće. Ljudi su naprosto sve skloniji vrlo brzo odustati od ljubavi, a razvod se ponekad doživljava samo kao promjena mjesta stanovanja”.

Šovagović je slučajno ‘izlajao’ o njihovoj vezi

Za njenu vezu s glumcem Filipom Šovagovićem javnost je saznala tek nakon gotovo četiri godine zajedničkog života. “Željeli smo sačuvati svoju intimu, pa o tomu nismo htjeli govoriti. Bio je dogovor da tu vezu čuvamo kao našu tajnu.” A onda se Filip, kroz smijeh kaže Violić, izlajao pred svoju premijeru predstave Zagreb 2020. “I još se poslije sprdao kako je taj njegov intervju, u kojem je pričao o nama i o našim kćerima, puno čitaniji od mog u kojem sam ja nešto dosadno pametovala o kazalištu”.

Violić drži da su uspjesi njenog filma Baci se na pod posljedica klime u društvu, jer je, baveći se osobnim problemima, progovorila i o društvenim odnosima. „Ljudima je sve teže konzumirati sadržaj koji im sugerira što trebaju misliti i što je ispravno, a što pogrešno, tko je krivac, a tko žrtva. Mislim da je film izašao u dobrom trenutku jer se bavi jednom otvorenom strukturom u kojoj nema krivca ni žrtve i gdje se svako može prepoznati gdje želi.“

Zbog toga se ljudi, tvrdi Violić, nakon projekcije često svađaju i polemiziraju tko je u pravu. “Jako me veseli da smo u tome uspjeli, mislim da je najveća vrijednost našeg filma to što ne zauzima ničiju stranu”, zaključuje Violić.

Ni sama ne zna kako je postala glumica

Priznaje kako ni sama ne zna kako je postala glumica. Najprije je glumila sa skupinom amatera u srednjoj školi u Otvorenoj sceni Belvedere u Rijeci, a potom se upisala na Akademiju. “Čini mi se da zapravo nisam imala izbora, gluma je sastavni dio mog života, ne znam što bih radila da nisam glumica. Gluma mi je pomogla u mom osobnom razvoju, zahvaljujući glumi postala sam osoba kakva sam danas. Da sam se bavili nečim drugim danas bi bila neka druga osoba.”

Kaže da se ne bi bavila glumom da je željela zarađivati. “Sretna sam jer živim neku svoju priču, a ponekad me za to i plate. Važno je što u HNK imam stalni prihod, jer glumci koji ga nemaju, teško mogu živjeti od glume.” Nina Violić diplomirala je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a nakon toga je bila članica ansambla Teatra ITD, Zagrebačkoga kazališta mladih i od 2014. godine prvakinja je Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

Zapažene uloge Nine Violić nemoguće je pobrojati

Ostvarila je toliko zapaženih kazališnih, filmskih i televizijskih uloga da ih je nemoguće pobrojati. U kazalištu je tumačila uloge u djelima Miroslava Krleže, Tene Štivičić, Molièra, Čehova, Kristiana Novaka, Ibsena, Gogolja, Gombrowicza, Brechta, Dostojevskog… Dobitnica je Zlatne Arene za najbolju sporednu žensku ulogu u filmu Blagajnica hoće ići na more Dalibora Matanića, Zlatnog lava na Festivalu komornoga teatra, nagrade za najbolju ulogu na Jugoslavenskome kazališnom festivalu Bez prijevoda, te nekoliko nagrada zagrebačkoga HNK Mila Dimitrijević i nagrade Tito Strozzi.

Ipak. iza vanjskog sjaja, svjetla reflektora i popularnosti, život glumaca neprekidna je borba za uloge, za stalnim poslom, što u zemlji tako male kazališne i filmske produkcije nije ni malo lako.
“Imala sam veliku krizu u tridesetim godinama. Nisam htjela pristati na to da netko drugi određuje što trebam raditi, da vanjski uvjeti utječu na moju odluku hoću li se baviti i dalje glumom. Po mome taj odgovor mora doći iz čovjeka, a ne iz džungle u kojoj živimo”.

Ne želi glumiti u sapunicama

Violić pripada ratnoj generaciji studenata koji su studirali od 1991. do 1995. “Bilo je to vrijeme kad odjedanput više nije bilo ničega. No, za živo čudo svi iz moje generacije danas radimo, čak smo i zaposleni.” Za razliku od njene generacije, tvrdi Violić, mladim ljudima je danas puno teže, svake godine na tržištu se nađe pedesetak diplomiranih glumaca, a posla za sve nema. “U tako maloj zemlji s malim govornim područjem mladim glumcima teško naći svoj put, a biti beskompromisan je nemoguće.”

Kad je diplomirala stariji glumci su govorili da nikada ne bi bili glumci da su morali proći što i njena generacija. “Sada se mi isto čudimo koliko su se uvjeti srozali, a ustvari smo privilegirani u odnosu na mlade glumce”.

Malo je igrala u televizijskim serijama. “Kad su se u nas počele snimati sapunice, odlučila sam da u njima neću nastupati. Ne zato što sam bila snob nego zato što sam vidjela da s takvom mašinerijom neću biti zadovoljna.” Osim toga, bila je maksimalno angažirana u kazalištu, imala je toliko velikih, izazovnih, lijepih i kompleksnih uloga kojima sam se morala potpuno posvetiti. “Naprosto nisam imala vremena posvetiti se nečem drugom”.

Pozicija glumca je puno izloženija, krhkija i osjetljivija

Kaže kako se u kazalištu susrela s velikim umjetnicima i velikim redateljima, kreativcima, velikim maštama. “Pokušala sam ustvari neke okolnosti koje sam naučila u kazalištu preseliti na film”.
Uspoređujući poziciju glumca i redatelja na filmu i u kazalištu Violić smatra da je pozicija glumca puno izloženija, krhkija, osjetljivija.

“Nitko nikad nigdje u ni jednom zanimanju nije izložen kao glumac i ta krhkost i ranjivost glumca je ono u što se ljudi zaljubljuju kad nas gledaju. Ali da bismo to mogli podijeliti sa svima, neophodno nam je povjerenje i okolnosti koje nas u tome podržavaju.” Objašnjava kako su redatelji također izloženi, posebno njihov intelekt i kreativnost, ali se ipak mogu sakriti iza nekog sadržaja i priče. Glumac se ne može sakriti iza ničega i zato je pozicija glumca najteža i najljepša na svijetu.”

Režijom je glumcima htjela dati inspirativno ozračje

Objašnjava kako se prihvatila režije jer je željela stvoriti svojim prijateljima glumcima ozračje koje bi ih moglo dodatno inspirirati, poticati ih na kreativnost. „Glumci uvijek žude za prostorom slobode, prostorom istraživanja. Uživala sam što sam Goranu Bogdanu i Lee Delongu uspjela na trenutke to omogućiti.“

Priča kako je odabrala za suradnike ljude s kojima radi godinama i kojima vjeruje kao glumcima. “Znate, glumci koji dugo rade zajedno poznaju jedni druge bolje nego sami sebe. A kad postoji ljubav prema tomu što tvoj kolega radi onda to rađa najveće povjerenje.”

Za Gorana Bogdana, koji u filmu glumi njenog supruga, kaže da je kao član njene obitelji. “Nevjerojatna je osoba, sve je postigao neviđenim entuzijazmom i velikom ljubavi prema ljudima. Znam da na njega mogu uvijek računati, bio mi je velika potpora tijekom snimanja.”

Nije željela snimati bez Vanje Černjula

S obzirom na to da joj je trebala muzika za dječji svijet koji su u filmu slikali lutkama, suptilna gitarica njenog partnera Filipa bila joj je najzanimljivije rješenje. “Za taj dječji nježan i naivan svijet nisam željela deskriptivnu muziku već ono što dolazi iz unutarnjih osjećaja, a Filipova gitarica tu je najljepše sjela jer je Filip najnježnija i najosjećajnija osoba koju znam, a osim toga on je najveće dijete u našoj obitelji”.

Nije željela snimati film ni bez Vanje Černjula jer joj je, kaže, trebao direktor fotografije u kojeg ima beskrajno povjerenje. “Vanja je jedan nevjerojatan čovjek posvećen filmu svim svojim bićem, on i dalje istražuje, zanimaju ga izazovi. Volim način na koji razmišlja o filmu i koliko nenametljiv može biti kada je to potrebno. Puno mi je značila njegova podrška”.

Za uspjeh u glumi nije dovoljna fizička ljepota

Violić smatra kako samo fizička ljepota nije dovoljna da bi se uspjelo u kazalištu ili na filmu. “Često vidite prelijepe djevojke i savršene mlade dečke na filmu ili u serijama koji glume kao da su progutali metlu, neuvjerljivi su i dosadni”. Kod glumca je, tvrdi Violić, najvažnije ono što nosi u sebi, kako zrači. “Ako su stvari unutra posložene na zanimljiv način onda iz takvog čovjeka, bio on lijep ili ružan, zrači seksepilnost, toplina, nježnost, ludost, zaigranost i to je onda za mene ljepota”

Nedavno je proslavila pedeseti rođendan, što joj doista nitko ne bi dao, ali kaže kako o tomu uopće ne razmišlja. No počela je proučavati što se događa s glumcima kad počnu stariti. “Došla sam do zaključka da dok glumac ne zađe u neke zrele godine, ne može postati glumac u punom smislu te riječi. Star čovjek s velikom nutrinom u sebi, ispred kamere i publike ne treba ništa raditi, može samo sjediti pa da sve bude savršeno. Samo naravno treba doživjeti te godine.”