Prvi film Nine Violić slojevita je i meka priča o posljednjem danu jednog braka. Dobili smo svoj 'Paris, Texas'
Violić je scenaristica, redateljicai glumica u svom prvom dugometražnom igranom prvijencu Baci se na pod
Dobili smo naš Paris, Texas. Toga sam postao svjestan dok sam se prepuštao gracioznoj mješavini tuge, smijeha, gorčine, grubih istina i čeznutljivih laži u filmu Baci se na pod. Scenaristica i redateljica Nina Violić svojim dugometražnim igranim prvijencem definitivno se upisala u Wendersove i Shepardove posestrime. Dijeleći isti feeling s ovim apostolima urbanih epova o prerijskim samoćama. I gradeći do te nulte točke amnezije duša, autentični autorski put.
Impresivno, slojevito a jednostavno, suzdržano i meko je napisana priča o posljednjem zvaničnom danu jednog braka kojem baterije cure a punjači su negdje zatureni. Bivša, Bivši (tako ih ciničnom empatijom “obezimenjava” autorica) i njihov sinčić Igor, svako iz svoje perspektive proživjet će taj dan. Noseći krhotine i ožiljke u naručju, pokušavajući sagraditi novo sklonište za ljubav koja mora i dalje biti tu negdje. Samo se valjda umorila, nije ni njoj lako, toj ljubavi, odjednom se u krivnje pretvorila…
Priča ispričana iz različitih fokusa
Odluka Nine Violić da ispriča priču iz različitih fokusa, s punim povjerenjem za sve zablude i nade svojih lica, pokazala se hrabrom i izvedbeno prebogatom. Nudeći impresivna, kameleonska glumačka iskušenja pred komorni ansambl. Prvu trećinu gledamo u svjetlu mudrog infantilizma. Praćenu čulnim bluzerskim rifovima Filipa Šovagovića.
Kroz oči malenog Igora (čudesan je Bruno Frketić Bajić), senzibilnog, mudrog i maštovitog djeteta. Redateljica njegove dionice kadrira onim spielbergovskim dječjim stavom gdje su odraslim usamljenicima i ponavljačima ljubavnih grešaka vidljive samo noge. U igri dječaka, inače alergičnog na prašinu, s izmaštanim Prašinarima stvorenim od mucica, bit će onako zaigrano dobačene neke od najozbiljnijih sentenci o životu i smrti: “Kad počinje pospremanje, počinje i ubijanje.”
Violić kao Bivša i Goran Bogdan kao Bivši
Zašto su im se srca počela promašivati? Da li su ludi ili potrošeni od ljubavi? Mogu li zadržati onog drugog ako su izgubili sebe…? Sva ta pitanja redateljica Nina Violić postavlja iskrenom njegom njihovih nesavršenosti. Duboka osjetilna frekvencija kamere Vanje Černjula pokazuje zašto je on jedan od najvećih svjetskih snimatelja. Černjulovi kadrovi, pouzdanim instinktom otvaraju redateljičine namjere.
Izmjenjujući perspektive Bivše i Bivšeg, redateljica je sebi kao glumici i partneru Goranu Bogdanu namijenila vraški teške, a slatke zadatke izmjene glumačkih kodova, energija i htijenja. Najkraće rečeno: Nina i Goran posve mijenjaju i perspektive svoje igre, zaviseći od toga jesu li u tom trenutku u poziciji onog koji priča.
Dobili smo tako antologijska glumačka ostvarenja, čitave riznice ljudskih osjećaja – malenih trijumfa i velikih poraza, čežnje i strpljenja, prvih klica odustajanja ili nanošenja prvih rana… Njima se izvrsno pridružuje Lee Delong kao teta Megi iz Amerike, šeretska diznijevska dobra vila (“Možda mi je najpametnija stvar u životu što se nisam udavala?”) ne bez gorčine samoće u očima.
Film za kojeg je duga već negdje iskovana
Baci se na pod (produkcija: Spiritus movens, uz koproducente: Terminal 3, MP filmska produkcija, Zagreb film, Propeler Film, Antitalent) svjetsku premijeru će imati 16. lipnja, na otvaranju Festivala mediteranskog filma u Splitu, a u redovnu distribuciju kreće 23. lipnja. Drčni je to mali veliki projekt u kojem nema ni grama suviška a razvaljuje nas tonama svoje ljudskosti i grandiozno jednostavnog umijeća.
Predviđam filmu put popločan ozovskim zlatnim ciglama. Za njega je duga već negdje iskovana. I dok Bivša i njen sin Igor odlaze prema moru, sa sve zaraznim bajkovitim songom TBF-a Pas s plastičnim plaštom, želim vjerovati da će se opet negdje sastati s ćaćom. Da će sakupiti krhotine pod krila i poletjeti dalje. I da više neće biti bivših među njima. Jer, ne ide se prema moru uzalud. More je pametnije od nas.