Neumorno je educirao mlade o užasima holokausta

Mlade generacije će, nakon što utipkaju ime Branka Lustiga na Googleu, pronaći čak tridesetak tisuća stranica na kojima se spominje njegovo ime. Takvu svjetsku prepoznatljivost Lustig zahvaljuje najvećim filmskim nagrada koje je dobio kao producent kultnih filmova Schindlerova lista, koju je režirao slavni Steven Spielberg te Gladijator, velikog redatelja Ridleyja Scotta. Lustig je za ta ostvarenja primio po dva Oscara, dva Zlatna globusa, dva Emmija te nagradu BAFTA.

Uz zadivljujući filmski opus, koji ga je uzdigao među najveća imena hrvatske filmske umjetnosti, Branko Lustig bit će zapamćen kao čovjek koji je desetljećima neumorno, pa i u poodmakloj dobi, obilazio škole, fakultete, svjetske festivale na kojima je svjedočio o strahotama holokausta te genocida nad Židovima u Drugom svjetskom ratu. Na predavanjima za djecu i mlade pod nazivom Edukacijsko jutro nastojao im je na njima razumljiv način predočiti svu tragediju holokausta.

Od povratka iz SAD-a 2008., Lustig je bio predsjednik Festivala tolerancije – JFF Zagreb, do prije nekoliko godina poznatog pod nazivom Festival židovskog filma, koji se svake godine organizirao u Zagrebu, ali i u gradovima nekoliko susjednih država. Na tim su se smotrama prikazivali filmovi koji su govorili o užasima fašističkih zločina te djela koja su se zalagala za mir i razumijevanje među ljudima.

‘Dalek je put od Auschwitza do ove pozornice’

Na svečanoj sjednici zagrebačke Gradske skupštine, održane u povodu Dana grada 31. svibnja ove godine, Branko Lustig proglašen je počasnim građaninom Zagreba “za izniman doprinos promicanju vrijednosti demokratskog društva, filmske umjetnosti i kulture razumijevanja među različitima”. Tom prigodom Lustig je istaknuo: “Moj broj je A3317. Dalek je put od Auschwitza do ove pozornice. Umirući su mi ostavili u amanet da – ako preživim – pričam kako je bilo”.

Festival tolerancije – Festival židovskog filma Lustig je organizirao pod svojim životnim motom promicanja tolerancije, čovjekoljublja i prihvaćanja različitosti. Kako bi mogao uspješno ostvariti tu svoju misiju te dati što veći osobni obol građenju ozračja uvažavanja i trpeljivosti, Lustig je ponekad bio spreman na kompromise, što su mu neki i zamjerali. Predbacivali su mu prijateljstvo s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom koji je govorio kako je “NDH bila izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda” premda je upravo ta zločinačka tvorevina poslala u smrt i logore Lustigove roditelje i članove najuže obitelji.

Na obilježavanju godišnjice stradanja u ustaškom logoru Jasenovac, Branko Lustig bio je, kao osobni izaslanik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, dočekan pljeskom i zvižducima. U takvom ozračju obratio se okupljenima kao broj A3317: “Bilo je strašno, to se ne može zaboraviti. Ljude su klali na svakom koraku. Jednom su Rome klali koji su imali medvjeda. Kad je došao do medvjeda koljač mu je rekao da ode u šumu, jer nema ništa s tim”.

Zamjerali su mu potporu zagrebačkom gradonačelniku

Branku Lustigu zamjerili su što je prvi potpisao peticiju potpore Milanu Bandiću kad je uhićen, a on se branio tvrdeći da bez financijske potpore zagrebačkog gradonačelnika ne bi bilo Festivala židovskog filma. Prije nekoliko mjeseci, nakon što je izabran u zagrebačku gradsku skupštinu na listi Milana Bandića, Branko Lustig odbio je podržati prijedlog o promjeni imena Trga maršala Tita te je zamalo izazvao gradsku krizu jer se bez njegovog glasa nije mogla konstituirati skupština.

Branko Lustig cijeli je svoj život posvetio borbi protiv zla, mržnje, netrpeljivosti, uložio je golemi trud kako bi mladim generacijama svjedočio o zločinima fašista i nacista, upozoravajući da se ne smiju umanjivati ustaška zvjerstva. Govorio je kako nikada nije dosta podsjećanja na zvjerstva koja su počinjena, kako se ne smiju zaboraviti Jasenovac i ostali logori smrti.

“Dok god budem živ svim svojim snagama borit ću se da se to zlo ne ponovi. Jedini razlog zašto je moja obitelj doživjela sve te strahote je to što smo se rodili kao Židovi. Samo to. Cijela obitelj je nestala, jedan dio u Jasenovcu, koji je bio nekako pri ruci, drugi dio u Auschwitzu. Osim mame i mene nitko se živ nije vratio”, rekao je svojedobno. U jednom intervjuu na Slovenskoj televiziji kritično je govorio o “nespremnosti vlasti u Hrvatskoj da se govori o sudbini Židova u doba NDH, o nemogućnosti da se snimi film o ustaškim zločinima iz Drugog svjetskog rata i o današnjem stanju spomenika u Jasenovcu“.

Knin ga je bojkotirao jer ‘govori protiv katoličke vjere’

Iako je doista učinio sve kako bi spriječio obnavljanje zločinačkih ideologija, najnoviji skandalozni ispadi s postavljanjem ustaškog i nacističkog znakovlja čak i na sportskim igralištima, pokazuju kako nikad dosta istine o pravoj prirodi fašizma i ustaštva. U to se uvjerio i sam Lustig kad je u Kninu na njegovo predavanje te prikazivanje filma o zločinima u Drugom svjetskom ratu od najavljenih 350 učenika došlo svega troje i nekoliko učitelja koji su odmah i otišli. Što ga je, dakako, teško pogodilo.

Gradonačelnica Knina Josipa Rimac tada je kazala da “kao gradonačelnica i katolkinja ne podržava prikazivanje nečega što govori protiv katoličke vjere, pogotovo u školi u kojoj su većinski katolička djeca”. Lustiga su također optužili da je, pričajući o zločinima, djeci držao politički govor. Taj incident još je više učvrstio Lustiga u uvjerenju da mora izdržati u svom poslanju.

Lustig je bio duboko potresen dok je obilazio tisuće grobova u Srebrenici. Kazao je kako su Spielberg i on istinski vjerovali da se filmom kao što je Schindlerova lista može utjecati na svijest ljudi te pomoći da se nikada ne ponove strahote iz Drugog svjetskog rata. Nažalost, samo dvije godine nakon premijere Schindlerove liste Srbi su počinili strašan pokolj u Srebrenici ubivši više od osam tisuća muškaraca, žena i djece.

SS-ovac ga je htio ustrijeliti, poštedio ga je u zadnji tren

Branko Lustig rođen je u Osijeku, 1932., u židovskoj obitelji. Kao dječak od 10 godina interniran je u logore Bergen-Belsen i Auschwitzu. U Bergenu su ga odvojili od majke, kojoj je jedan zatvorenik savjetovao da kaže da je njenom sinu 16 godina. To je Branku spasilo život jer su manju djecu, koja nisu mogla raditi, odmah ubijali. Majku je uspio vidjeti samo jednom, ošišanu i nagu, kako trči preko dvorišta. Do kraja rata bio je uvjeren da je njegova majka ubijena. Iako je bio dijete, radio je u rudniku uglja, a potom je u drugom logoru poslan u pogone gdje su se proizvodile rakete V1 i V2.

Kad ga je jedan oficir SS-a htio ustrijeliti, Branko je počeo plakati te na hrvatskom zazivati majku. Tada ga je SS-ovac pitao odakle je i čiji je, a kad je Branko odgovorio da je sin Mirka Lustiga, SS-ovac koji je bio folksdojčer iz Osijeka, prisjetio se Brankova oca pa ga je poštedio. Uzeo ga je sebi u ured, a Branko mu je čistio odijela i čizme.

Kad su tog esesovca 1944. poslali na front, Branka su premjestili u logor u Bergen-Belsenu. Tu je bila zatočena u baraci, samo dvadeset metara od njegove, Ana Frank koju nikad nije vidio. Ponovno je svjedočio strahotama: stražari su neprekidno premlaćivali i izgladnjivali logoraše, ponašali su se prema njima neljudski. Pamti kako se po cijelom logoru širio smrad mrtvih ljudskih tijela koja su bila posložena u skladištu kao drva.

Potresan trenutak kad se ponovno susreo s mamom

Posebno je upečatljiv dramatičan način na koji je mali Branko, nakon što su saveznici oslobodili logor Bergen, pronašao svoju majku. “To je čudesna priča u kojoj je ključnu ulogu odigrala ljudska suosjećajnost. Nikada neću zaboraviti logoraša, Srbina, Jovu Arsenijevića, bit ću mu vječno zahvalan. On me zatekao u strašnom stanju. Imao sam tifus, smrznula mi se jedna noga, zbog čega sam izgubio prst. Jovo me ugledao kako ležim na zemlji, pa me odnio u baraku, gdje je bila improvizirana bolnica. Tamo su mi očistili rane, dali mi lijekove, hranu… Ispričao sam im da sam iz Osijeka, da su me odvojili od mame koju su ubili.

Jovo mi je tada kazao kako je sreo ženu koja mu je ispričala sličnu priču, da su joj oduzeli desetogodišnjeg sina Branka i da su ga ubili. Jovo me dva tjedna hranio dok napokon nisam bio sposoban hodati. Jednog mi je dana jednostavno rekao: ‘Mislim da sam našao tvoju mamu’. Kazao mi je da se moram ukrcati na kamion s crveno-bijelo-plavom zastavom na kojem će pjevati jugoslavensku himnu ‘Hej, Slaveni’ te da će me oni odvesti do mame. Nažalost, ukrcao sam se na kamion s poljskim Židovima, a kad sam to shvatio, uplašio sam se da neću vidjeti mamu, pa sam počeo plakati.

Zbog toga su me izbacili iz kamiona te ostavili usred šume. Dok sam tamo izgubljeno stajao i plakao, zaustavio se džip u kojem su bili izraelski vojnici koji su došli pomagati Englezima u oslobađanju Židova iz logora. Kad su čuli moju životnu priču, odmah su pokrenuli potragu za mojom majkom. Već sljedeći dan stavili su me u džip i odveli u Bergen. Tamo je čekao dugi red žena koje su plačući gledale hoću li ja biti njihovo izgubljeno dijete. Kad me moja majka ugledala pala je u nesvijest, imao sam tada samo 30 kilograma”.Većina članova Lustigove obitelji nestala je u koncentracijskim logorima po Europi. Oca Mirka strijeljali su 1945., djed Emanuel ubijen je u Jasenovcu, baka Sidonija i tetka Ela ugušene su u plinskoj komori u Auschwitzu. S očeve strane nacisti su ubili još njegova strica Julija i baku Gizelu.

Kako je postao producent Schindlerove liste

Nakon rata Branko je završio Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, a kako je znao njemački i mađarski bio je prevoditelj na snimanju filma Često mislim na Pirošku, a potom je, 1955., bio vođa snimanja na izvrsnom filmu redatelja Branka Bauera Ne okreći se sine. U filmovima Seljačka buna Vatroslava Mimice, Kozara Veljka Bulajića te Nikola Tesla Krste Papića bio je glumac, a budući da je govorio sedam jezika Lustig je 1956. surađivao s talijanskim redateljem Giuseppeom De Santisom na filmu Cesta duga godinu dana. U američkom filmskom mjuziklu Guslač na krovu, koji se 1971. snimao u Hrvatskoj, Lustig je bio menadžer za lokacije.

Nakon toga je na brojnim filmovima još radio kao asistent režije, asistent produkcije, producent pa i glumac, među ostalim i na koprodukcijskim mini-serijama Vjetrovi rata, Rat i sjećanja te Limeni bubanj. Lustig je 1988. odselio u Los Angeles gdje je 1992. upoznao Stevena Spielberga dok je radio na filmu Intruders. Dok se oporavljao od operacije na srcu, Spielbergov asistent donio mu je scenarij za film Schindlerova lista.

Lustig je ispričao kako su mu prije sastanka rekli da ima pet minuta vremena za razgovor, što mu je potvrdio i sam Spielberg. “Budite kratki, žurim na ručak”, rekao mu je. “Budući da su ga zanimala moja iskustva iz logora, razgovor se odužio na gotovo sat i pol. Spielberg mi je poljubio logoraški broj na ruci, zajedno smo pjevali mađarsku pjesmu Bijela nedjelja da bi me na kraju pitao hoću li biti producent Schindlerove liste”, ispričao je kasnije Lustig.

Postao je utjecajan producent u Hollywoodu

Nakon što je za taj film dobio Oscara, Lustig je postao iznimno utjecajan producent u Hollywoodu. Bio je producent filma Mirotvorac slavnog redatelja Ridleya Scotta u kojemu su glumili George Clooney i Nicole Kidman. Scott je bio toliko oduševljen Lustigovim radom da mu je sljedećih osam godina bio stalan suradnik. Za to vrijeme snimili su Gladijatora (2000. godina), za kojeg su obojica dobili Oscara, te svjetski slavne filmove Hannibal (2001.), Pad Crnog jastreba (2005.), Kraljevstvo nebesko, Dobra godina i Američki gangster (2007.).

Branko Lustig bio je član komisije koja je određivala uži izbor filmova koji kandidiraju za Oscara, osnovao je u Los Angelesu nezavisnu produkcijsku tvrtku Six Point Film, ali je 2008. odlučio vratiti se u Zagreb. Osim brojnih filmskih nagrada, Branko Lustig proglašen je počasnim doktorom Sveučilišta u Zagrebu, počasnim građaninom Osijeka, a dobitnik je i nagrade za životno djelo Vladimir Nazor. Predsjednik Tuđman odlikovao ga je 1994. Redom Kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom za zasluge u promicanju međunarodnog položaja Hrvatske, a francuski predsjednik dodijelio mu je odličje Viteza reda umjetnosti i književnosti.