Njujorški Chinatown upravo postaje apsolutni centar umjetničkog svijeta
Ova neočekivana lokacija u zadnjih je godinu dana opsjednuta galerijama
Njujorški Chinatown postao je legendaran zbog tradicionalne kineske hrane, otvorenih tržnica ribom i čvrsto povezane zajednice koju su njegovi stanovnici stvorili. No, u ovom se trenutku nameće i pitanje je li taj dio grada speman da postane slijedećom gradskom it destinacijom kad je umjetnost u pitanju.
Otvaranje nekoliko galerija u tom dijelu grada moglo bi navesti na potvrdan odgovor. No, što to zapravo znači za, s jedne strane, umjetničku scenu, a s druge, za jednu od njujorških najvećih i najomiljenijih etničkih enklava?
Velike promjene u kvartu
Proces gentrifikacije već je uhvatio maha u toj četvrti. Skupi i eksluzivni sadržaji polako se, ali sigurno, improtiraju u ovaj jeftin dio grada i na taj način prisiljavaju domicilno stanovništvo da se uslijed rasta životnog standarna otisne u druge i financijski dostupnije dijelove grada. Treba napomenuti da taj proces obično započinje upravo ovako: umjetnici nastane kvartove s bohemskom aurom i pretvore ih u nešto što i dalje izgleda oronulo, uz malu razliku – sad košta. Nije li to sama definicija industrial stila?
Svijet trgovanja umjetninama vrlo je zanimljiv, ali na trenutke pomalo nalikuje pshihološkom profilu stada ovaca. Pojavi se prvi, pionir, i on uspije. Ostatak stada će mu se vrlo skoro pridružiti u potrazi za kapitalom. Ništa drugačije nije bilo ni u Chinatownu. Prva galerija je otvorena pred nekoliko godina, a u međuvremenu ih postoji već više no što ih je ikad trebalo. Velik dio njujorških galerijski zvučnih imena svoje je mjesto već pronašao, zakupio prostore i počeo se širiti zajednicom poput tumora, ne nužno benignog.
Jedna od popularnijih galerijskih lokacija dosad je bio dio grada koji se zove Chelsea. Da biste tamo dobili podoban izložbeni (prizemni) prostor trebali biste izdvojiti između 100 i 140 dolara po kvadratnom metru. Cijena kvadrata za isti takav prostor u Chinatownu nije ništa drugačija, no popnete li se samo kat više ona iznosi tek 50 dolara po kvadratu, a vjerojatnost da će taj prostor doći uz visoke stropove višestruko je veća -što svakako samo ide u prilog estetski nezasitnom miljeu galerista.
Kako je sve počelo?
Migracije svijeta umjetnosti za njujorški kontekst ne predstavljaju ništa novo. U razdoblju od 40 godina to se dogodilo čak 5 puta. The Upper East Side i 57. ulica bili su prvi prostori čija je primarna funkcija bila dominantno tržišno umjetnička i tamo su se zadržali čak tridesetak godina; sve do šezdesetih godina kad je Soho preuzeo dominaciju nad umjetničkim djelovanjem na 20 godina. Kad je dokipjelo izmuzenim galeristima naprosto su se krajem devedestih godina u potrazi za zelenijim pašnjacima preselili u Chelsea i stvorili kocept bijele kutije.
Nakon što je 2007. otvoren New Museum u Lower East Sideu došlo je vrijeme za nove seobe. Prostori su, doduše, bili manji, ali jeftiniji i nudili su živahnu intimnost neusporedivu svježiju od sterilnih konceptualizirano generičkih kutija koje su preplavile Soho. No, mnoge od tih galerija bile su naprosto preuske za sadržaje kojima su trebale ispisane. Što niti naročito ne čudi budući da su se uselile u stare rezidencijalne kuće koje su nabrzinu preoblikovane u prostore komercijalne namjene. Sad se scena toga zasitila i okrenula kurs još perifernije.
Welcome to Chinatown
Pitate se gdje se točno Chinatown nalazi? Granice ovog kvarta poprilično su fluidne i ovise o mijeni imigracijskih valova i stalnom rastu stanovništva. Prvi val kineskih doseljenika taj je dio grada naselio u 19. stoljeću. Nakon liberalnih imigracijskih zakonskih akata koje je američka vlada donijela sredinom šezdestih godina tržište rada širom je otvorilo svoja vrata strancima, barem za rigidine američke pojmove, i ulice Chinatowna su postale preplavljene. Chinatown je ekspandirao u predijele kvarta Little Italy, ali i u tradicionalno ortodoksni židovski East Broadway.
Sada se po prvi put u urbanoj povijesti grada događa da se Chinatown prazni kineskim sadržajima, ali i rezidentima. Stanarine su porasle za više nego duplo otkako su se galeristi uselili u susjedstvo. I premda je dominantno stanovništvo još uvijek poglavito azijskog porijekla, demografski trendovi ukazuju na činjenicu da bi se to uskoro moglo promijeniti u korist bijelih neameričkih građana.
Stanovnici Chinatowna zamjeraju galeristima da eksploatiraju njihov dom bez da mu išta vrate. Ne izlažu azijsku, a još manje kinesku umjetnost i samim time ne doprinose već postojećem tkivu susjedstva. No, postoje i oni koji shvaćaju duh vremena. Sjećaju se da su oni bili ti koji su ne tako davno to isto činili Talijanima i Židovima čija su staništa zaposjeli.
Što kažu galeristi o svemu tome?
Na kraju krajeva i sami su galeristi svijesni procesa koji su nepovratno pokrenuli. Tržište nekretninama u tom je dijelu grada postalo aktivnije nego što je ikad bilo, premda još uvijek postoje Kinezi koji su ustrajni u nastojanju da se ništa ne primjeni. Problem je u tome što većinu objekata smještenih u Chinatownu ne posjedu Azijati, već bezimeni bijeli ljudi koji će prije nego kasnije shvatiti da je posao s umjetnicima naprosto lukrativniji.
Draž uzbudljivih i funkcionalno fleksibilnih prostora koja je svojstvena tom dijelu grada privlači sve više umjetnika. Oni poriču da je inicijalna svrha njihove invazije bila da išta mijenjaju, ali priznaju da je to sad već postalo neizbježnom stvarnošću.