Nova sezona 'Black Mirrora' iznevjerava svoje izvorne postulate koji su seriju učinili maestralnom
Pet novih epizoda nekad originalne serije ukazuje da je možda vrijeme za gašenje projekta
Nakon četiri godine pauze, na Netlix je prije par dana stigla šesta sezona antologijske serije ‘Black Mirror’. Kreator serije Charlie Brooker odlučio je otići u drugom smjeru, i odmah možemo reći, njegov eksperiment nije uspio.
Kao i prethodna, ova sezona ne posjeduje onu kvalitetu kritičkog uvida i konceptualne originalnosti kakve smo mogli pronaći u najuspjelijim epizodama ranijih godina, a u nezanemarivoj mjeri – osobito u posljednje dvije epizode – Brooker je seriju preusmjerio u čudne eskapističke puteljke jeftine nostalgije i nadnaravnog horora niske produkcijske razine, gotovo u potpunosti iznevjeravajući njezine najsnažnije elemente.
Jasno, ‘Black Mirror’ je od samog početka bio puno više od distopije koja se bavi samo nezgodnim posljedicama razvoja tehnologije u bliskoj budućnosti, a horor element bio je prisutan i u nizu ranijih epizoda (uz društvenu satiru, crnu komediju, psihološke trilere i romantične drame, da ne nabrajamo dalje), no u svoj toj žanrovskoj raznolikosti jedna je stvar bila jasna: zrcalo je odražavalo ugroženog, psihički i emocionalno stiješnjenog čovjeka u vrlom novom svijetu koji je, unatoč svoj bizarnosti, ipak imao izvjesnu dozu plauzibilnosti. Sve dosad.
Prva epizoda u mnogočemu je najtipičnija
Nesumnjivo slabija od onoga što smo gledati ranih godina ‘Black Mirrora’, prva epizoda šeste sezone u mnogočemu je ipak najtipičnija, pa Brooker propitkuje jedan od rukavaca u koji bi nas, u kombinaciji s našom nonšalantnošću prilikom davanja privola za pristup sadržajima na internetu, eventualno mogli odvesti recentni dosezi u deepfake video tehnologiji i automatskom generiranju AI video sadržaja, odnosno u koji bi nas mogla lansirati generalno upitna etika oko AI problematike.
U njoj pratimo Joan (Annie Murphy), djevojku zaposlenu na solidno plaćenoj, ali načelno ispraznoj posredničkoj poziciji u tech korporaciji, i involviranu u izvana stabilnu, ali zapravo nezadovoljavajuću ljubavnu vezu. Kako će reći svojoj psihologinji, Joan se zapravo osjeća kao da nije glavni akter svog života, kao da stvari idu po nekoj vanjskoj inerciji.
Loš dan na poslu pretvorit će se u panični napad [spoileri] kad na Streamberryju – streaming servisu izravno i očito baziranom na Netflixu – ugleda epizodu serije ‘Joan is Awful’, koja uz mjestimične izmjene ponavlja njezin dan, što je posebno problematično s obzirom na to da je s njom gleda i njezin zaručnik, dakako potpuno slijep za činjenicu da se prije dolaska kući Joan vidjela sa starim ljubavnikom koji se pojavio u gradu.
Osuda tužne sklonosti proždiranju tuđih tragedija
Kad se to nastavi događati, devastirana Joan udružuje se sa Salmom Hayek (koja je igra u spornoj seriji) u napadu na Streamberry koji ih je obje preveslao (i koji je glavna meta Brookerove svakako ziheraške kritike). Iz ove će neobične kolaboracije proizaći nekoliko duhovitih farsičnih momenata, no pronicljivija kritika izostaje, a kraj naglo donosi posve redundantan i suštinski besmislen izlet u problematiku meta-realnosti.
Također smještena u neko sadašnje vrijeme, i druga epizoda donosi Netflixove autoreferencijalne dosjetke, pa pratimo mladi par filmaša koji dolazi u Škotsku snimiti opskurni dokumentarac o “komodifikaciji prirode”, samo da bi se naposljetku upecali za lokalnu true crime priču, jedan od Netflixovih najpopularnijih formata.
Kako ovdje tehnološki aspekt u potpunosti izostaje, epizoda se zapravo svodi na bazičnu osudu naše tužne, nerijetko voajerske sklonosti proždiranju tuđih tragedija, odnosno čudnu opsesiju poremećenim ubojicama i patološkim zlostavljačima koji neumorno gmižu ovim planetom. Kako god, ako zaboravimo da gledamo ‘Black Mirror’, zapravo se radi o uspjelijem komadu televizije od prve epizode, no to nije ono po što smo došli, zar ne?
Kulisa za gotovo biblijsku priču o zavisti i ljubomori
Skromni vrhunac sezone ipak se nalazi u ponešto razvučenoj (80 minuta) trećoj epizodi, smještenoj u alternativnu 1969. godinu. U radnji koja s tehnološke strane ostaje potpuno nerazjašnjena, a donekle i posve nelogična, pratimo dva astronauta (igraju ih Aaron Paul i Josh Hartnett) na višegodišnjoj misiji u svemirskoj postoji gdje imaju mogućnost prebaciti svijest u svoja surogat tijela dolje na Zemlji.
Kad jedan od njih tijekom posjete Zemlji proživi stravičnu situaciju, ovaj retro futuristički kontekst postaje tek kulisa za gotovu biblijsku, iskonsku priču o zavisti i ljubomori između dvaju muškaraca. Efektan, otvoreni kraj označava dramski najsnažniji moment serije, nakon čega slijedi nagli kvalitativni pad u upola kraćoj, i barem jednako toliko lošijoj četvrtoj epizodi.
Postavljena negdje u dvijetisućite, dakle doba kulminacije društvene sramote zvane paparazzi kultura, epizoda ‘Mazey Day’ u središtu ima dvije mlade protagonistkinje: glumicu po kojoj epizoda nosi ime te mladu djevojku Bo koja pritisnuta savješću pokušava napustiti paparazzi biznis. Međutim, kad se na snimanju u Češkoj glumica Mazey nađe u čudnoj nesreći, upravo će njezin nestanak iz javnosti potaknuti Bo da pokuša uhvatiti svoj posljednji, unosniji honorar.
Igra tragača i skrivača razvija se u nekoj tipičnoj, osrednje zanimljivoj maniri, sve do trenutka kad čitava stvar iznebuha eksplodira u posve bezveznom i promašenom prijelazu u jeftini slasher, neinteligentnu, nedovršenu reciklažu čiji je jedini učinak da nam na kraju još jednom ponovi koliko je u tom tamnom zrcalu naš odraz monstruozan.
Olakšanje u činjenici dan nema sljedeće epizode
Konačno, ova šetnja alternativnom prošlošću završava u 1979. godini s epizodom koja prati mladi indijsku imigranticu Nidu (Anjana Vasan), zaposlenu u trgovini obućom naglašeno rasističkog okruženja tadašnje Engleske. Osim njezine neugodne privatne situacije, kao sekundarna tema izranja problem šarmantnih političara sa skrivenim opasnim namjerama (što u današnjem vremenu, kad najpodmuklije glave bez problema otvoreno serviraju svoj otrov, zapravo djeluje kao još veći anakronizam).
Inicijalno tužna priča brzo prerasta u nadnaravnu crnu komediju koja počiva na dosta sličnoj premisi kakvu je nedavno uveo Shyamalanov film ‘Netko kuca na vrata kolibe’, što je nesretna slučajnost koja nesumnjivo ide na štetu dojma čitave epizode. Kad (predvidljivo) sve ode k vragu, najveće olakšanje leži u činjenici da nema sljedeće epizode.
A to je razočaravajuće za seriju koja je pomicala granice.
Netflix i Brooker serijal su osudili na irelevantnost?
Neovisno o tome je li se bavio zamkama modernog konzumerizma, podmuklim mehanizmima funkcioniranja suvremene demokracije ili dinamikom ljudskih odnosa u vremenu društvenih mreža, Brooker je ranije nastojao pomicati gledateljski horizont očekivanja, ili drugačije rečeno, pokušavao je biti ispred svog vremena.
Dvanaest godina (već!) nakon što ga je postulirao, Brooker se ovog zahtjevnog principa odrekao, i tako neizbježno – osim ako s Netflixom ne iznjedri kakav ludi preokret – osudio svoj projekt na irelevantnost u budućnosti.