Film je bio izuzetan uspjeh i postao je fenomen pop-kulture, potaknuvši pravu eksploziju u prodaji bomber jakni i Ray-ban naočala, a interes za upis u vojsku, odnosno za zanimanje pilota, u Americi je doživio svoj vrhunac. Potencijal filma prepoznali su i propagandni stručnjaci iz vojske pa su slali svoje predstavnike na projekcije diljem zemlje, a inspirirani klinci masovno su ulazili u sustav. Nije izgledno da su mnogi od njih dugo izdržali, no akcija je bila poprilično uspješna.
Danas je sličan odaziv teško zamisliv, kako zbog nekoliko teških ratova koje je njihova zemlja u međuvremenu prošla, tako i zbog drastične promjene mentaliteta i svijesti mlađe generacije, no dugo očekivani nastavak Top Gun: Maverick definitivno je film koji bi u nekom alternativnom svijetu mogao izazvati sličnu euforiju. Pod prilagođenom kritičkom optikom – kakvu bi gledatelj unaprijed trebao pripremiti – film Josepha Kosinskog pruža dva sata solidne zabave.
Tom Cruise je impresivno mladolik
Već od prvih kadrova kad ostarjeli, ali još uvijek impresivno mladolik Pete “Maverick” Mitchell (Tom Cruise) uzima svoju staru kožnu jaknu i sjedi na onaj isti Kawasaki, jasno je da će redatelj igrati na nostalgiju, no ono što iznenađuje jest koliko to mu to dobro polazi za rukom. Više od trideset godina kasnije, Maverick je postigao tek čin satnika i pomalo zaboravljen radi kao testni pilot na razvoju najnovije generacije borbenih aviona.
Brzo Maverick pokazuje da se neke temeljne karakteristike njegova karaktera nisu promijenili, i dalje je sklon heroizmu, i dalje si ne može zaustaviti prije nego pretjera i izbezumi nadređene, no kad se čini da će ovaj film rano otići u određenom smjeru – reakcijom njegova starog rivala i prijatelja, Toma “Icemana” Kazanskog (Val Kilmer), sada cijenjenog admirala – Maverick posve očekivano dobiva posljednju priliku. Određen je za posebnu, top secret misiju i poslan natrag u jedinici elitnog Top Guna, doduše, u nešto drugačijoj ulozi no što je naviknuo.
Mavericku i sličnima možda nema mjesta u budućnosti vojne avijacije, gdje će mjesto pilota sve više preuzimati umjetna inteligencija, no još uvijek su potrebni da obave nemoguću misiju protiv neimenovanog neprijatelja (što bi vjerojatno bilo posve drugačije da je film sniman nakon 24. veljače ove godine).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predivno snimljene lokacije i nostalgija
Kako god, Mavericka puno više opterećuje prošlost obilježena smrću najboljeg prijatelja i letačkog partnera Nicka “Goosea” Bradshawa, osobito kad se u njegovu timu nađe upravo Nickov sin, Bradley “Rooster” Bradshaw (igra ga Miles Teller), a susreće i staru ljubav. Jedan od većih odmaka od prvog dijela jest taj da se ne radi o nekadašnjoj vojnoj instruktorici Charlotte, nego je riječ o Penny (Jennifer Connelly), ženi koju se u izvorniku čak i suptilno spominje kao njegovu raniju ljubavnicu, iako tad nije dobila vrijeme na ekranu.
Tu je i Jake “Hangman” Seresin (Glen Powell) koji karakterom podsjeća na mladog Mavericka, a koji posve očekivano ima rivalski odnos sa sinom njegova poginulog partnera. No ubrzo će oni zajedno s ostatkom tima “najboljih od najboljih” shvatiti da još imaju puno za naučiti da dođu na Maverickovu razinu.
I dalje su tu predivno snimljene lokacije, mladi piloti (i jedna pilotkinja) žive između vojne baze, bara i plaže i rade sve ono što su radili njihovi prethodnici. Scenu za scenom, redatelj Kosinski priziva u sjećanje prethodne epizode koristeći se veoma sličnim postupcima kao njegov prethodnik Scott (koji je inače i bio predviđen za snimanje nastavka prije nego si je oduzeo život).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Protagonisti su emocionalno zreliji
Novi Top Gun također je film o mačizmu, iako sa znatno manjom dozom homoerotičnosti koja je zauvijek obilježila prvi dio, postavši jedan od stupova njegova kultnog statusa. Pomalo neočekivano s obzirom na trendove, ovdje je naglašenija razina maskulinizma, primjerice, team building se ovdje postiže igranjem američkog nogometa na pijesku, a ne odbojkom.
Istovremeno, protagonisti se doimaju emocionalno zreliji, što je definitivno slučaj s Maverickom, unatoč svim njegovim starim manama. I dalje je to film o egu i taštini, o volji da se bude najbolji, o heroizmu u onom američkom smislu riječi, gdje se gotovo podrazumijeva da pritom moraju pasti sva pravila, i gdje opet neizbježno predvodi Maverick.
Matrica prethodnika vidljiva je i u glazbenoj podlozi – ponovno ziheraškoj i slično podijeljenoj na spore sentimentalne i brze akcijske dionice – no teško da se mogu mjeriti s efektom kakav su imali Danger Zone i Take My Breath Away. S druge strane, iskorak je učinjen na produbljivanju emocionalno nabijenih scena, gdje se posebno izdvaja kratki susret Mavericka i teško bolesnog “Icemana” (Val Kilmer u stvarnom životu vodi bitku s rakom grla), ali i na razini humora, gdje je nastavak također superiorniji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izuzetno napete akcijske scene
Ipak, najveći plus novog filma su izuzetno napete akcijske scene zračnih bitaka s kojima se teško može mjeriti ne samo prethodnik nego bilo koji drugi film koji sam gledao u posljednje vrijeme: razina na kojoj su predočeni fizički i psihički napori pilota pri suludim brzinama malo koga bi moglo ostaviti ravnodušnim, a jednako treba pohvaliti koreografije i rad kamere.
Ako je prethodnik bio manje akcijski film, a više priča o prijateljstvu, lojalnosti i sazrijevanju izuzetno talentiranih, ali još uvijek izrazito nezrelih dječaka, to se apsolutno ne može spočitavati novom filmu gdje je u zadnjoj četvrtini filma teško maknuti pogled s ekrana. Naravno, ovdje se pretjeruje u svakom mogućem smislu, ali nitko ne bi ni trebao očekivati išta drugo. Odnosno, zbog toga se ovakve filmove i gleda.
Top Gun: Maverick veoma izravno i očigledno igra na nostalgiju, i to mu u potpunosti uspijeva. Istovremeno unapređuje pojedine slabije elemente prethodnika, ponajprije akcijske scene. Ima manje upečatljiv soundtrack i nešto slabiju kemiju među glumcima, no u konačnici sadrži gotovo sve ono zbog čega je prvi dio obožavan ili osporavan, ovisno o kutu gledanja. Po meni, radi se o sjajnom izboru za neku od ovih sparnih proljetnih večeri.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Novi Top Gun ozbiljno je dobar: pametno igra na nostalgiju, ima izvrsne akcijske scene, a u nekim je stvarima bolji od prethodnika
Tom Cruise impresivno je mladolik, ali mu je lik emotivno bitno zreliji nego u prvom filmu
Iskorak prema prethodniku učinjen je na produbljivanju emocionalno nabijenih scena, gdje se posebno izdvaja kratki susret Mavericka i teško bolesnog "Icemana" (Val Kilmer u stvarnom životu vodi bitku s rakom grla), ali i na razini humora, gdje je nastavak također superiorniji
Snimljen na samom kraju hladnog rata, originalni Top Gun (1986) očito je bio rana proslava američke “izvrsnosti” i pobjede kapitalizma nad komunizmom. I prije nego se socijalistički blok urušio, redatelj Tony Scott u središte priče nije stavio zastrašujućeg neprijatelja s istoka – kako bi taj film možda bio postavljen da je sniman 1960-ih – nego izuzetne mladiće koji su bili spremni na sve kako bi učinili sebe – a tek onda svoju zemlju – velikim.
Film je bio izuzetan uspjeh i postao je fenomen pop-kulture, potaknuvši pravu eksploziju u prodaji bomber jakni i Ray-ban naočala, a interes za upis u vojsku, odnosno za zanimanje pilota, u Americi je doživio svoj vrhunac. Potencijal filma prepoznali su i propagandni stručnjaci iz vojske pa su slali svoje predstavnike na projekcije diljem zemlje, a inspirirani klinci masovno su ulazili u sustav. Nije izgledno da su mnogi od njih dugo izdržali, no akcija je bila poprilično uspješna.
Danas je sličan odaziv teško zamisliv, kako zbog nekoliko teških ratova koje je njihova zemlja u međuvremenu prošla, tako i zbog drastične promjene mentaliteta i svijesti mlađe generacije, no dugo očekivani nastavak Top Gun: Maverick definitivno je film koji bi u nekom alternativnom svijetu mogao izazvati sličnu euforiju. Pod prilagođenom kritičkom optikom – kakvu bi gledatelj unaprijed trebao pripremiti – film Josepha Kosinskog pruža dva sata solidne zabave.
Tom Cruise je impresivno mladolik
Već od prvih kadrova kad ostarjeli, ali još uvijek impresivno mladolik Pete “Maverick” Mitchell (Tom Cruise) uzima svoju staru kožnu jaknu i sjedi na onaj isti Kawasaki, jasno je da će redatelj igrati na nostalgiju, no ono što iznenađuje jest koliko to mu to dobro polazi za rukom. Više od trideset godina kasnije, Maverick je postigao tek čin satnika i pomalo zaboravljen radi kao testni pilot na razvoju najnovije generacije borbenih aviona.
Brzo Maverick pokazuje da se neke temeljne karakteristike njegova karaktera nisu promijenili, i dalje je sklon heroizmu, i dalje si ne može zaustaviti prije nego pretjera i izbezumi nadređene, no kad se čini da će ovaj film rano otići u određenom smjeru – reakcijom njegova starog rivala i prijatelja, Toma “Icemana” Kazanskog (Val Kilmer), sada cijenjenog admirala – Maverick posve očekivano dobiva posljednju priliku. Određen je za posebnu, top secret misiju i poslan natrag u jedinici elitnog Top Guna, doduše, u nešto drugačijoj ulozi no što je naviknuo.
Mavericku i sličnima možda nema mjesta u budućnosti vojne avijacije, gdje će mjesto pilota sve više preuzimati umjetna inteligencija, no još uvijek su potrebni da obave nemoguću misiju protiv neimenovanog neprijatelja (što bi vjerojatno bilo posve drugačije da je film sniman nakon 24. veljače ove godine).
Predivno snimljene lokacije i nostalgija
Kako god, Mavericka puno više opterećuje prošlost obilježena smrću najboljeg prijatelja i letačkog partnera Nicka “Goosea” Bradshawa, osobito kad se u njegovu timu nađe upravo Nickov sin, Bradley “Rooster” Bradshaw (igra ga Miles Teller), a susreće i staru ljubav. Jedan od većih odmaka od prvog dijela jest taj da se ne radi o nekadašnjoj vojnoj instruktorici Charlotte, nego je riječ o Penny (Jennifer Connelly), ženi koju se u izvorniku čak i suptilno spominje kao njegovu raniju ljubavnicu, iako tad nije dobila vrijeme na ekranu.
Tu je i Jake “Hangman” Seresin (Glen Powell) koji karakterom podsjeća na mladog Mavericka, a koji posve očekivano ima rivalski odnos sa sinom njegova poginulog partnera. No ubrzo će oni zajedno s ostatkom tima “najboljih od najboljih” shvatiti da još imaju puno za naučiti da dođu na Maverickovu razinu.
I dalje su tu predivno snimljene lokacije, mladi piloti (i jedna pilotkinja) žive između vojne baze, bara i plaže i rade sve ono što su radili njihovi prethodnici. Scenu za scenom, redatelj Kosinski priziva u sjećanje prethodne epizode koristeći se veoma sličnim postupcima kao njegov prethodnik Scott (koji je inače i bio predviđen za snimanje nastavka prije nego si je oduzeo život).
Protagonisti su emocionalno zreliji
Novi Top Gun također je film o mačizmu, iako sa znatno manjom dozom homoerotičnosti koja je zauvijek obilježila prvi dio, postavši jedan od stupova njegova kultnog statusa. Pomalo neočekivano s obzirom na trendove, ovdje je naglašenija razina maskulinizma, primjerice, team building se ovdje postiže igranjem američkog nogometa na pijesku, a ne odbojkom.
Istovremeno, protagonisti se doimaju emocionalno zreliji, što je definitivno slučaj s Maverickom, unatoč svim njegovim starim manama. I dalje je to film o egu i taštini, o volji da se bude najbolji, o heroizmu u onom američkom smislu riječi, gdje se gotovo podrazumijeva da pritom moraju pasti sva pravila, i gdje opet neizbježno predvodi Maverick.
Matrica prethodnika vidljiva je i u glazbenoj podlozi – ponovno ziheraškoj i slično podijeljenoj na spore sentimentalne i brze akcijske dionice – no teško da se mogu mjeriti s efektom kakav su imali Danger Zone i Take My Breath Away. S druge strane, iskorak je učinjen na produbljivanju emocionalno nabijenih scena, gdje se posebno izdvaja kratki susret Mavericka i teško bolesnog “Icemana” (Val Kilmer u stvarnom životu vodi bitku s rakom grla), ali i na razini humora, gdje je nastavak također superiorniji.
Izuzetno napete akcijske scene
Ipak, najveći plus novog filma su izuzetno napete akcijske scene zračnih bitaka s kojima se teško može mjeriti ne samo prethodnik nego bilo koji drugi film koji sam gledao u posljednje vrijeme: razina na kojoj su predočeni fizički i psihički napori pilota pri suludim brzinama malo koga bi moglo ostaviti ravnodušnim, a jednako treba pohvaliti koreografije i rad kamere.
Ako je prethodnik bio manje akcijski film, a više priča o prijateljstvu, lojalnosti i sazrijevanju izuzetno talentiranih, ali još uvijek izrazito nezrelih dječaka, to se apsolutno ne može spočitavati novom filmu gdje je u zadnjoj četvrtini filma teško maknuti pogled s ekrana. Naravno, ovdje se pretjeruje u svakom mogućem smislu, ali nitko ne bi ni trebao očekivati išta drugo. Odnosno, zbog toga se ovakve filmove i gleda.
Top Gun: Maverick veoma izravno i očigledno igra na nostalgiju, i to mu u potpunosti uspijeva. Istovremeno unapređuje pojedine slabije elemente prethodnika, ponajprije akcijske scene. Ima manje upečatljiv soundtrack i nešto slabiju kemiju među glumcima, no u konačnici sadrži gotovo sve ono zbog čega je prvi dio obožavan ili osporavan, ovisno o kutu gledanja. Po meni, radi se o sjajnom izboru za neku od ovih sparnih proljetnih večeri.