Od Rembrandta i Meštrovića do Huga Pratta - pet domaćih kustosa za Telegram izabralo svoje omiljeno umjetničko djelo

Barbara Vujanović, Petra Vugrinec, Feđa Gavrilović, Silva Kalčić i Dragana Modrić istaknuti su hrvatski kustosi bogatih karijera, a zamolili smo ih da za nas odaberu svoje najdraže umjetničko djelo. Izbor će vas, vjerujemo, iznenaditi.

Autoportret(i) Rembrandta Harmenszoona van Rijna (Barbara Vujanović)

Kako i zašto izdvojiti jedno likovno djelo? Kako se odlučiti za bilo što najdraže i najvažnije, kakav god superlativ pridodajemo umjetničkoj, intelektualnoj, kulinarskoj ili nekoj drugoj kreaciji, susretima s gradovima, prirodom, ljudima? Svjesna dvojbenosti odabira, pribjegavam svojevrsnom “varanju” i biram “Autoportret(e)” Rembrandta Harmenszoona van Rijna. Ovaj nizozemski slikar i grafičar iz 17. stoljeća, barokni majstor biblijskih i mitoloških scena, bio je opsesivno posvećen bilježenju vlastita lika.

Od komičnih bakropisnih prikaza grimasa na početku karijere, preko samosvjesnih poziranja u raskošnim kostimima na vrhuncu slave i financijskog uspjeha, sve do svjedočenja propasti i bankrota – nižu se vizualni dnevnički zapisi, pa i primjeri marketinga. Naime, pojedini su radovi zamišljeni kao reklama vještine, kojom je pridobio pažnju naručitelja.

Osamdesetak grafika, slika i crteža predstavlja propitkivanje umjetničkog i osobnog identiteta, u odnosu na prethodnike poput Tiziana, kojega je citirao, kao i na sve one koji su se u kasnijim razdobljima bavili temom autoportreta. Pogled koji Rembrandt upućuje izvan područja slike, to jest prema promatraču, stvara priliku za dijalog, poistovjećivanje i razumijevanje – umjetnika i sebe samoga.

Prije nekoliko godina, u muzejima u Londonu, Glasgowu i Edinburghu, imala sam priliku u nekoliko dana suočiti se s Rembrandtovim izrazima lica, njegovim pogledima ispunjenima srećom, sumnjom, rezignacijom… Osim divljenja maestralnom građenju kompozicija i reduciranom korištenju kolorističke palete, doživjela sam i intenzivno emotivno iskustvo osvještavanja istovremene snage i krhkosti života.

Ernst Hans Gombrich u svojoj je kultnoj “Povijesti umjetnosti” zaključio kako je Rembrandt gotovo zastrašujuće poznavao ono što su Grci nazivali kretanjima duše. Svaki je autoportret sekvenca tih kretanja, odnosno rilkeovski “krug koji se širi”. Fragmenti su to očaravajuće iskrene autobiografije čija intimna i psihička previranja autentično odjekuju u našem vremenu.

“Zdenac života” Ivana Meštrovića (Petra Vugrinec)

Između tisuća likovnih remek-djela svjetske i domaće umjetnosti izdvojila bih poznatu Meštrovićevu skulpturu “Zdenac života” iz 1905. godine. Skulptura je kružnog oblika, pa se, da bi se obuhvatila kao cjelina, mora praktički fizički obilaziti, a kako bi se do nje dospjelo potrebno je promijeniti rakurs, spuštanjem do njezine razine, s obzirom na to da se nalazi ispod nivoa okolnog trga.

Te dvije činjenice – njen položaj i njen oblik, za onoga tko ima spontan osjećaj za spomeničku plastiku, neka su vrsta kadra koji djelo odvaja od vanjskog svijeta. Mene osobno u tom remek-djelu mladog Ivana Meštrovića fasciniraju dva elementa koja otkrivamo tek kombinacijom promatranja i razmišljanja. Promatranjem primarno figure muškaraca, žena i djeteta, kojih je ukupno 10, a koje usprkos statičnosti bronce u kojoj su salivene, djeluju krajnje dinamično, kao neka vrsta mentalnoga friza.

Što se tiče razmišljanja, analiza pokazuje da je struktura te skulpture izvanredno bogata simboličnim značenjem. Prije svega, u broju deset prepoznajemo tri gotova mistička tradicionalna broja: tetradu, dekadu i trijadu. Neće biti slučajno da je mladi Meštrović odabrao tu vrstu skrivene simbolizacije. Naime, u njegovo su doba Beč, i uopće centralna Europa, bili zadojeni ezoterizmom kojega je jedan od najglavnijih predstavnika bio Rudolf Steiner.

Meštrović je, kao što je poznato, premda je potekao iz tradicionalne katoličke sredine, imao neusporedivo raznovrsniji i dublji religijski doživljaj stvarnosti oko sebe nego što mu ga je nudila domaća tradicija, a što se odražava i na ovom djelu. Likovi žena i muškaraca, četiri para, sljubljeni su jedno s drugim ne u erotskom, nego u mističkom jedinstvu, dok lik starijeg čovjeka oslikava samog umjetnika koji promatra božansku silinu ljubavi koje je, što nije neočekivano, plod sitno djetešce u tom frizu.

“Zdenac života” primjer je integriteta umjetničko – emocionalne energije – tj. spontanosti i intelektualne simbolike, odnosno svjesnog planiranja. Najuzbudljiviji paradoks ovoga djela jest da se ono, za razliku od mnogih drugih skulptura koje možemo obuhvatiti jednim pogledom, konačno razumijeva na temelju kumulativnog djelovanja, tj. integracijom svih efekata koje smo iz njega primili, a od kojih ni jedan nema cjelovito značenje: cjelina se doživljava uvijek pri pogledu na to djelo u našem umu.

Majstorstvo Meštrovićeve tehnike, otvoren hermeneutički diskurs, koherencija stilskog eklekticizma u rasponu od simbolizma do impresionizma, a opet neka sasvim individualna emocija koju kroz djelo komunicira umjetnik, čine ovo djelo meni jednim od prijelomnih trenutaka domaće umjetnosti te upečatljivim prilogom svjetskoj likovnoj baštini.

“Buda iz Gandhare” (Feđa Gavrilović)

Jedno od meni najdražih umjetničkih djela je skulptura Bude iz 1. stoljeća, iz područja civilizacije Gandhare, u današnjem Pakistanu. Nakon osvajanja Aleksandra Makedonskog koja su dosegnula rub Indije, kultura antičke Grčke došla je u snažan kontakt s budističkom kulturom. U budističku su umjetnost tada prodrli helenski utjecaji: među njima je i antropomorfni prikaz Bude, veći realizam detalja i veća otvorenost skulptura.

Grčko-indijska kultura fascinira me zato što upućuje na filozofske i estetske veze koje su postojale u drevnom svijetu. Podsjeća nas na to kako za kreativan i plodan dijalog kultura nisu potrebni mediji masovne komunikacije i kako su ljudske civilizacije, ljudske misli, ideje, umjetnost i duh povezaniji nego što mislimo. Možda me privlači i humanistička, marloovska ideja jedinstva ljudske baštine, koja (vrlo tiho, ali ipak prisutno) nadživljava sve sukobe kojih je povijest puna.

Također, ta nas ideja odvaja od, nažalost sve glasnijeg, mita o zapadnoj superiornosti, za koji smo mislili da je ostao u kolonijalnim vremenima 19. i 20. stoljeća. Taj se mit ponovno vraća u ideologemima zapadne desnice kroz sveprisutnu, duboko rasističku, propagandu univerzalnosti takozvanih zapadnih vrijednosti.

“Buda iz Gandhare” podsjeća nas da stanje budne svijesti nadilazi kategorije pojedinačnih tradicija, uvjerenja, kultura i civilizacija, kao i na to da te kategorije ne bi trebale razdvajati, već spajati ljude

“Balada o slanom moru” Huga Pratta (Silva Kalčić)

Populistički se odlučujem za strip kako bih naglasila da je to medij umjetnosti – iako umnoživ masovni medij. Iz serijala albuma o Cortu Malteseu autora Huga Pratta, istaknula bih “Baladu o slanom moru” iz 1967. godine koja je obilježila moju ranu čitalačku dob.

Kako je napisao Umberto Eco – ako se želim zabaviti čitam Hegela, ako želim nešto naučiti čitam Corta Maltesea. Bilo je to vrijeme kad je Roland Barthes proglasio smrt čitatelja i rođenje aktivnog čitatelja-gledatelja. Strip o Cortu Malteseu je labirint “interkontekstualnosti”, odnosno temeljen je na ambigvitetnom kolonijalizmu ranog 20. stoljeća (naročito album “Uvijek malo dalje”) i njegovim povijesnim činjenicama, pa se čita kao roman.

To znači da ima linearnu narativnu priču definiranog društvenog, političkog okvira i ekonomskih okolnosti vremena u kojemu se kreću likovi snažne psihološke karakterizacije i individualizacije. Strip je bio temeljen na crtežu, no kasnije je koloriran. Hugo Pratt se danas smatra nasljednikom velikih topografskih slikara, mletačkih slikara veduta 18. stoljeća.

Dominantan je osjećaj nostalgije kao osjećaja da je prošlost zauvijek izgubljena; ironiziranja društveno-političkih događaja i slično. Robert LaPalme povodom izlaganja akvarela Huga Pratta na Venecijanskom bijenalu 2005., donosi njegov portret: “Kao pažljiv promatrač, on sve vidi (osjeća).

Kao pjesnik, sve pretvara u harmoničnu kompoziciju, u pokušaju da prepravi svijet tako da su svi dobri i lijepi. Čak i umiranje, u njegovim stripovima, čini se ugodnim: umiranje je ljupko, u punom technicoloru. Šarmantno je vidjeti krv koja kapa niz ratnikovu podlakticu. Nema morbidnosti na Prattovim crtežima, niti kad je na njima tvrđava urešena odrubljenim glavama…”

“Ana” Neli Ružić (Dragana Modrić)

U ovoj videoinstalaciji, spomeniku ženskom radu glavni je lik Ana Radović koja je cijeli svoj radni vijek provela radeći za strojem u tekstilnoj industriji – u privatizaciji uništenoj tvornici Dalmatinka u Sinju.

Ana je zbog iznimno teškog fizičkog posla – na normu – koji je podrazumijevao višesatno stajanje na nogama, postala invalid rada. Ružić je u videu “zabilježila” njenu tjelesnu memoriju u trenutku dok se Ana prisjeća vremena rada u tvornici, za strojem.

Unatoč svom teškom fizičkom stanju i činjenici što godinama nije u radnom odnosu, Ana uspijeva savršeno rekreirati pokrete koji su karakteristični za rad u tekstilnoj industriji – na kružnim predilicama.

Uz video, sastavni dio rada čine i tri tvornička sata koji prikazuju vrijeme kada je stao rad u tvornici Dalmatinka – 17 sati i 16 minuta. Zahvaljujući radu u tvornicama, žene su dobile priliku ne samo za ekonomsku, nego i društvenu emancipaciju te mogućnost političkog djelovanja i obrazovanja.

Plava kuta koju nosi Ana u ovom videu, osim što predstavlja simbol radništva (plavi ovratnik), ujedno predstavlja i žensku emancipaciju putem rada. U tom smislu rad Neli Ružić je iznimno relevantan jer predstavlja vizualni spomenik jednoj velikoj, danas nažalost zaboravljenoj povijesti – onoj ženskoga rada.