Veliki Braco Dimitrijević izdaje monumentalnu autobiografiju: ‘Moji radovi izloženi su u 90 svjetskih muzeja i o njima brinu tisuće ljudi’

Obiteljske priče isprepliću se s društvenim događajima

U knjizi se isprepliću obiteljske priče, društvena i umjetnička događanja, povijesna zbivanja, Dimitrijevićevo stvaralaštvo… To je istodobno ispovijed jednog umjetnika, ali i politička i društvena kronika suvremenog doba. Dimitrijević se prisjeća i najsitnijih detalja kad opisuje ljude, gradove, zbivanja.

“Nikada nisam vodio dnevnik, ali imam notese u koje sam na putovanjima skicirao projekte, bilježio ideje i zapažanja. Osim toga, imam dobru memoriju, a i talent za primijetiti običnu, ali i neobičnu stranu života. Mislim da sva djeca dobro pamte naročito emotivno nabijene situacije.”

U kasnijoj fazi života, priča, pamćenje je uvijek bilo osvježeno biografskim i ostalim podacima, odnosno kronologijom izložbi, ali i fotografijama različitih susreta i druženja. Ta impresivna biografija nastalo je za njegovih putovanja avionima i vlakovima, te prilikom presjedanja u zračnim lukama.

Dimitrijevićevo izmještanje umjetnosti na ulicu

Autobiografiju je naslovio Louvre je moj atelje, ulica moj muzej, jer je, objašnjava, vrlo rano težio demokratizaciji umjetnosti izmještanjem umjetničkog djelovanja u javni prostor, odnosno na ulicu. “Najraniji moj takav rad je Zastava svijeta kada sam kao petnaestogodišnjak nacionalnu zastavu, koja je obvezna na svakom plovilu, na svojoj jedrilici zamijenio krpom za čišćenje slikarskih kistova”.

Od 1968. Dimitrijević je radio situacije na ulicama Zagreba gdje neki slučajni događaj ili slučajni protagonist dovršava djelo. Tako su nastale glasovite Slučajna skulptura, Slučajni crtež i Slika Krešimira Klike. Među ostalim, prostro je platna po pločniku po kojima su ljudi gazili, onda ih je uokvirio i izložio jedan pored drugoga. Zatim je na cestu postavio jogurt u tetrapaku, potom je zaustavio vozača Krešimira Kliku koji ga je pregazio, te zatražio od njega da se pod tu bijelu tvorevinu potpiše.

Sve je to zabilježio svojom kamerom: tako je nastalo još jedno konceptualno umjetničko djelo koje je bilo početak njegovih intervencija u urbanim prostorima. “Gigantski portreti slučajnih prolaznika”, objašnjava Dimitrijević, “spomenici slučajnim prolaznicima na javnim mjestima, obelisk od 10 metara u Berlinu u čast rođendana slučajnog prolaznika, sve se to događalo praktično na ulici.”

Njegova djela otkupilo 90 top svjetskih muzeja i galerija

Drugi dio naslova autobiografije odnosi se na praksu Dimitrijevića kad je, od 1976., u brojnim muzejima po svijetu koristio originalna remek djela za svoje instalacije. “Među tim muzejima bio je i Louvre gdje sam napravio instalacije sa slikama Leonarda da Vincija i Sandra Boticcelija, pa otud taj iskaz. Dakle, mjesto na kojem nastaju umjetnički radovi je atelje”.

Izlagao je samostalno svoje radove i održao performanse na više od 160 izložbenih prostora širom svijeta. Među ostalim i u Institutu za moderne umjetnosti u Londonu, Muzeju modernih umjetnosti u Beču, Državnom ruskom muzeju u Sankt Peterburgu, Muzeju moderne umjetnosti u Torinu, Muzeju suvremene umjetnosti u Pekingu, u Musée d’Orsay i Louvreu u Parizu…

Njegova djela otkupilo je 90 najznačajnijih muzejsko-galerijskih institucija u svijetu, kao što su MoMa i Guggenheim u New Yorku, Musée Georges Pompidou u Parizu, Tate Modern u Londonu…

Rođen u Sarajevu, živio u Londonu i Parizu

Više puta nastupao je na Bijenalu u Veneciji te u Moskvi, Sao Paulu, Sydneyju, Havani… U Kasselu na čuvenim događanjima Documenta 5, 6 i 9 izlagao je sa skupinama umjetnika iz raznih država. O njegovom stvaralaštvu pisali su najznačajniji mediji u svijetu, od londonskog The Timesa do Guardiana, od Evening standarda do vodećih američkih, njemačkih i francuskih medija. Svi su suglasni da je Dimitrijević dao neizbrisiv pečat razvoju suvremene povijesti umjetnosti.

Premda je rođen u Sarajevu, a živio u Londonu i Parizu, veliki dio njegovog života i stvaralaštva vezan je uz Zagreb i Dubrovnik. “Sarajevo je grad najranijih uspomena iz djetinjstva, gimnazijskih ljubavi, druženja s prvim domaćim rokerima poput Echo 61, Indexa… Sarajevo ima čaroliju koja potječe od srdačnosti njegovih ljudi, od svih tih različitih kultura koje mu daju boju i miris. Ta magija veže svakoga tko mu priđe otvorena srca. Tako je od prve posjete vezalo i moju Nenu“.

Odrastao i u Dubrovniku, upijao tamošnju energiju

Ističe kako je na njega možda najviše utjecalo obilje povijesti Sarajeva i Dubrovnika u kojima je rastao. Zbog toga jedno poglavlje u autobiografiji nosi naslov Visak povijesti u mojoj glavi. U njegovom životu, priča, jednako važan kao i Sarajevo, bio je i Dubrovnik.

“U njemu ljetujem od rođenja, a od kraja 1950. moji su pokraj Grada imali vikendicu. Rastao sam paralelno u ta dva grada, upijao njihovu energiju i tradiciju, stvarao mladalačka, a često i životna prijateljstva pa sam jednom poglavlju u autobiografiji dao naslov Dubrovnik, moj drugi zavičaj“, napominje Dimitrijević.

Zagreb mu je također važan jer je u njemu 1969. održao svoju prvu samostalnu profesionalnu izložbu. “Naravno, za moju međunarodnu karijeru izuzetno je važan i London u koji odlazim na studij 1971., a već 1972 imam prvu samostalnu izložbu”.

Za apstrakciju i avangardnu umjetnost trebalo se boriti

Zagreb je Dimitrijeviću ostao u posebno lijepom sjećanju jer je stručna kritika izvrsno reagirala na njegovu na izložbu 1969. u Galeriji SC. “Žiri u sastavu Željka Ćorak, Božidar Gagro, Tonko Maroević i Zvonko Maković za tu izložbu dodijelio mi je nagradu u povodu 300. godina Sveučilišta u Zagrebu. Također za izložbu kojom je 1975. otvorena Galerija Nova u Teslinoj ulici, dobio sam nagradu 7 Sekretara SKOJ-a”.

U to doba, napominje, listovi poput Vjesnika ignorirali su i prešućivali takve pojave, ali u omladinskom tisku, likovni kritičari poput Guida Quiena ili pisci poput Pere Kvesića, pisali su pozitivno o mojim radovima. Tjednik Start bio je otvoren za tu vrst umjetnosti pa je Nena u Startu objavljivala tekstove o konceptualnoj umjetnosti, body artu.”

Objašnjava kako su u to vrijeme službeni mediji favorizirali figurativnu umjetnost, a za apstrakciju i avangardnu umjetnost trebalo se boriti. “Jedna od najzaslužnijih osoba za afirmaciju apstraktne i progresivne umjetnosti je Božo Bek, dugogodišnji ravnatelj MSU i osnivač Novih Tendencija. Bek je to radio po cijenu vlastite i egzistencije svoje obitelji”. Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, smatra Dimitrijević, trebao bi nositi njegovo ime jer je najvrjedniji dio njihove zbirke Op arta i kinetičke umjetnosti, nastao upravo zahvaljujući Beku.

S tri nacrtao prvo ulje na platnu, proglašen čudom

Otac Brace bio je Vojo Dimitrijević, veliki jugoslavenski i bosanskohercegovački slikar i intelektualac, začetnik moderne umjetnosti u BiH, a njegov umjetnički opus kretao se od socijalno angažiranog slikarstva, preko geometrijske apstrakcije sve do konceptualnih slikarskih praksi.

Zahvaljujući tome, Braco se odmalena kretao u ateljeu svoga oca pa je već u trećoj godini naslikao ulje na platnu. S nešto više od devet godina prvi puta je u Sarajevu javno izložio četrdeset ulja na platnu te isto toliko crteža i gvaševa. Odmah je proglašen likovnim čudom od djeteta, objavljeni su s njim i prvi intervjui, a redatelj Hajrudin Krvavac snimio je o njemu polusatni dokumentarni film.

Roditelji su ga odgovarali od bavljenja umjetnošću

Priča kako su ga roditelji nastojali odgovoriti bavljenja umjetnošću jer su znali koliko je to težak, često gorak poziv pun prepreka. “Kao dijete volio sam raditi fizičke i kemijske pokuse pa je možda i to utjecalo da se upišem na studij elektrotehnike. Vjerovao sam da mogu eksperimentirati u nekoj drugoj domeni od umjetničke. Dakako da je milje u kojem sam rastao, miris terpentina u očevom ateljeu, svi ti razgovori koje sam slušao između oca i drugih umjetnika i pisaca, poput Ive Andrića, Gustava Krkleca, Meše Selimovića, utjecali na moje formiranje.”

Kako mu je otac bio ilegalac i partizan, Dimitrijević je upoznao brojne revolucionare, ratnike, generale, među ostalim i Josipa Broza Tita. Također i brojne likovne umjetnike poput Vladimira Becića, Frane Kršinića, Vojina Bakića, Dušana Džamonje, Vlade Kristla, Ede Murtića, Aleksandra Srneca, Miljenka Stančića, Antuna Augustinčića, Julija Knifera…

‘Osnovni kriterij: da ljudi s kojima se družim nisu falš’

Od pjesnika, književnika i intelektualaca Dimitrijević u knjizi spominje Branka Ćopića, Tina Ujevića, nobelovca Vladimira Preloga, Maka Dizdara, Branka Gavellu, Ivu Maleca… Ispričao je kako je u smislu umjetničkih prethodnika, njegova konceptualna generacija ponovno otkrila Marcela Duchampa te ih zbog toga ponekad i zovu neo-dadaistima.

“Oduvijek sam se volio družiti s kreativnim ljudima iz različitih domena – od rokera do kazališnih i filmskih redatelja. Za njihova života bio sam prijatelj s Richard Hamiltonom, ocem i začetnikom Pop Arta, Josephom Beuysom, Malcolmom McLarenom, tvorcem punka i Sex Pistolsa.”

O tome da voli ljude, svjedoči i cijeli Dimitrijevićev umjetnički rad. “Volim se družiti s ljudima bez obzira na njihov položaj u društvu. Osnovni kriterij mi je da su ljudi s kojima se družim stvarni, da nisu falš. Što god čovjek radio i bio, ako je iskren, ako je ono što jest, meni je zanimljiv i drag. Znate li koja je definicija kitscha? Kitsch je laž, pretendira biti ono što nije. Među ljudima je puno kitsch osoba,” zaključuje pomalo rezignirano Dimitrijević.

Velikani koji su prošli kroz Dimitrijevićev život

Među ostalim u knjizi su objavljena imena ili slike ljudi iz svijeta koji su prošli kroz njegov život. Tako spominje Davida Bowieja, Giannija Angellija, Richarda Burtona, Yoko Ono, Alain Delona, Roberta de Nira, Jana Fabrea, Peggy Guggenheim, Micka Jaggera, Jaspera Johnsa, Jacka Langa, Roya Lichtensteina, Frasncoisea Mitterranda, Roberta Rauschenberga, Andyja Warhola…

“Najdraži su mi avangardni umjetnici iz bilo koje domene. Ako je jedan čovjek dao jedno dobro umjetničko djelo, stvorio nešto novo, zadužio me je za cijeli život. Tako u moj Olimp ulaze Tadeuz Kantor, Robert Wilson, Rimas Tuminas, Sasha Waltz, Andrej Tarkovski, Philip Glass.”

Pjevao je u rock bendu, izdao ploču…

U mladosti se Dimitrijević bavio skijanjem, atletikom, stolnim tenisom, pohađao je muzičku školu, pjevao u rock bendu, a na mjestu pjevača zamijenio ga je Željko Bebek. Izdao je i ploču Njegove olovke glas…

“Dok sam bio tinejdžer skijanje mi je bilo najvažnija stvar u životu. Nisam mogao dočekati prvi snijeg, da se zabijele planinski vrhovi oko Sarajeva. Putovao sam sa skijaškim timom na domaća i međunarodna natjecanja.”

To mu je, priča, pomoglo osloboditi se obiteljskog imena te da u jednoj, kronometrom mjerljivoj aktivnosti, dokaže koliko može i koliko vrijedi. “Našao sam se u drugom društvenom miljeu, među grubim dečkima iz planinskih sela, a samo je sportska vještina i osobna hrabrost odlučivala o mojem mjestu u tom društvu.”

Zašto je u jednom trenutku odustao od slikarstva

Na pitanje zašto je odustao od slikarstva kad je bio vrhunski slikar, Dimitrijević je rezolutno odgovorio: “Neke ideje ne mogu se izraziti slikom. Moja je definicija konceptualne umjetnosti da se umjetnik smije slobodno služiti svakim medijem po svojem izboru da bi izrazio određenu ideju, filozofiju, koncept.” No kad je radio instalacije sa životinjama shvatio je da se neke ideje mogu bolje izraziti kroz slikarstvo, pa je opet počeo slikati.

“Tako je nastao ciklus koji sam nazvao Kulturokrajolici (Culturescapes). Ta kovanica kombinira te dvije riječi, odnosno to je slikarstvo koje inspiraciju ne nalazi u prirodi već u nagomilanim znacima kulturne tradicije”. Jedan od grandioznijih radova iz tog ciklusa bio je slikarski ambijent Lascaux 3000 koji je napravio za svoju retrospektivu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2017. godine. Drži kako su inovativnost i originalnost bile važne za njegov uspjeh na međunarodnoj sceni.

“No, mislim da je kvaliteta moje umjetnosti odigrala ključnu ulogu. U Londonu sam, bez ikakve protekcije, između 360 kandidata, dobio Grand Prix Arts Councila Velike Britanije. Žiri je jednostavno odlučio da je moj rad najbolji i najzanimljiviji.” Do tada je bračni par Dimitrijević živio vrlo skromno, a kad je dobio i golemu novčanu nagradu, iskoristio ju je kako bi napravio radove za izložbe u ICA u Londonu, Van Abbemuseumu u Eindhovenu i u Kunsthalle Tübingen.

‘Bog mi je dao talent, a vrag mjesto rođenja’

“Tih se godina umjetnost,” napominje, “još uvijek vrednovala po originalnosti, pa sam uspio usprkos činjenici da u svojoj zemlji nisam imao niti jedan međunarodno priznati umjetnički časopis, niti jednog domaćeg kolekcionara za tu vrstu umjetnosti, niti domaćeg kustosa koji bi moju umjetnost branio na međunarodnoj sceni”, prisjeća se Dimitrijević.

Napominje da je dolazio iz zemlje bez kulturnog identiteta u svijetu, bez sustava koji bi podržavao suvremenu umjetnost. Iz tog vremena pamti se i njegova rečenica: “Bog mi je dao talent, a vrag mjesto rođenja”.

“U autobiografiji pričam da, kada sam prvi put bio u Tate Gallery u Londonu 1967., nije bilo niti jednog slavenskog imena, čak ni Kazimira Maljevića. Zarekao sam se da ću to promijeniti i uspio sam. Tate ima u zbirci 12 mojih radova od kojih je upravo jedan izložen u stalnom postavu Galerije: radi se o brončanim bistama J.W. Turnera i Johna Evansa, slučajnih prolaznika.”

Umjetnost je borba, nije za kukavice

Da bi se uspjelo u svijetu umjetnosti, Dimitrijević upozorava da treba puno rada, upornosti, žrtvovanja, ali i mnogo hrabrosti. Jedno poglavlje u autobiografiji zato nosi naslov Umjetnost nije za kukavice. “Valja riskirati, boriti se za ono u što vjeruješ, po cijenu vlastite udobnosti. Mnogo je lakše lamentirati nad nepravdama svijeta i ostati u udobnosti roditeljskog doma, nego se otisnuti bez novca u drugu kulturu.”

Posebno je bilo teško, priča, jer ne znaš jezik, a moraš se boriti za boravišne i radne dozvole, ukratko krenuti goloruk u borbu za opstanak. “To je ona vrsta hrabrosti potrebna da bi se vozio spust 120 km na sat, ali i da bi se ušlo u zabran živog krokodila, što sam učinio radeći instalacije u pariškom zoološkom vrtu”. Žao mu je što mediji često prikazuju samo glamur, kao da se uspjeh postiže preko noći, nekim trikovima, što u mladim ljudima stvara krivi sustav vrijednosti.

Neke ideje iz notesa realizira godinama kasnije

Važnu ulogu pri odabiru tema imaju notesi koje je već spominjao. “Zabilježim neku ideju, pa onda ponekad čekam godinama da se ukaže mogućnost za realizaciju. Dozvolu za samostalnu izložbu u prahistorijskoj spilji Lascaux čekao sam 20 godina. Tek kad mi je dodijeljen orden Viteza umjetnosti i književnosti, uspio sam nagovoriti francuskog ministra kulture da mi odobri tu izložbu.”

Izložba u Galeriji Umjetnina u Splitu Od kamena do videa, pod vodstvom kustosa Branka Franceschija, ponajbolje ilustrira Dimitrijevićev odnos prema umjetničkim materijalima. “Počeo sam se vrlo rano služiti fotografijom i videom, a moj prvi video-rad nastao je 1971. na St Martin’s School of Art u Londonu. Ali istodobno, potpuno suprotno pravilima konceptualne umjetnosti, počeo sam koristiti mramor i postavljati memorijalne ploče od bronce slučajnim prolaznicima u Londonu i drugdje po svijetu”.

Serija Slučajni prolaznik bila je umjetnička senzacija

Jedan je kritičar zapisao da je obelisk Brace Dimitrijevića u Berlinu u čast rođendana slučajnog prolaznika, unatoč tome što je načinjen od Carrara mramora, najveći spomenik konceptualne umjetnosti na svijetu.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Dimitrijević je stavio gigantske fotografije slučajnih prolaznika na fasade zgrada i billboarde u desecima europskih i američkih gradova. Kritika je to protumačila kao umjetnikovu želju da slučajne prolaznike iskoristi kao kreatore umjetnosti te da anonimne ljude tretira kao velike političke i javne ličnosti.

Serija Slučajni prolaznik bila prava umjetnička senzacija koja je Dimitrijevića uvrstila među najbolje svjetske konceptualne umjetnike. Jednog Slučajnog prolaznika u svoju je umjetničku zbirku uključio i jedan od najskupljih suvremenih slikara Gerhard Richter. Drugi veliki likovni umjetnik Beuyus pomogao mu je 1972. pripremiti izložbu u Düsseldorfu.

Instalacije od originala posuđenih iz muzejskih zbirki

U svoje instalacije Dimitrijević je ugrađivao originalne slike posuđene iz muzejskih zbirki. Izradio je više od 500 komada tog opusa Triptychos Post Historicus koji je predstavljen u muzejima i galerijama širom svijeta. Po ocjeni kritičara, Dimitrijević je svojim stvaralaštvom promovirao dvije bitne tendencije u umjetničkim diskursu današnjice – kritičke prakse u javnom prostoru i intervencije u muzejskim kolekcijama.

Ne želi dijeliti svoj rad na cikluse. “Mislim da su svi na različite načine odraz jedne umjetničke filozofije, kritičkog i dijalektičkog promišljanja umjetnosti i društva, koje proizlazi iz moje prirode i životnih okolnosti koje su me formirale. Upravo je to nit koja se dosljedno provlači kroz sav moj rad bez obzira na upotrijebljeni materijal i medij,” ističe Dimitrijević.

Važnost njegove knjige Tractatus Post Historicus

Tu svoju filozofiju i umjetničke radove objasnio je teorijskim djelom Tractatus Post Historicus objavljenim 1976. godine. Ta je knjiga prethodila pojmu Post Modernizam i imala je veliki utjecaj u svijetu, jer ga je distribuirala kompanija Printed Matter iz New Yorka.

“Kad naši stručnjaci intervjuiraju filozofe poput Arthura Dantoa ili Francisa Fukuyame, pravi izraz njihova provincijalizma očituje se u činjenici da ne spominju taj moj posthistorijski traktat. Iako je on bitno utjecao na te filozofe i za dvadesetak godina prethodio njihovim djelima. Velika američka umjetnica Jenny Holzer uvijek je naglašavala utjecaj mog Tractatus Post Historicusa na njezinu generaciju umjetnika,” napominje Dimitrijević.

Imućni su se smatrali dužnima učiniti nešto za umjetnost

Unatoč svim tim međunarodnim uspjesima, Braco Dimitrijević dijeli sudbinu mnogih uspješnih ljudi s ovih prostora. Dok u svijetu slave njihova ostvarenja, dotle kod kuće ni izdaleka ne uživaju takav status. No, Dimitrijevića takav odnos ne iznenađuje. “Od samih početaka znao sam da ću, ako se bavim umjetnošću, morati to raditi za cijeli svijet. U velikim kulturnim centrima postoji duga tradicija poštovanja umjetnosti i umjetnika, umjetnikov glas se sluša. U Italiji se i mladim umjetnicima konobari obraćaju s Maestro. Kad sam počinjao, mnogi imućni ljudi u svijetu smatrali su svojom građanskom dužnošću učiniti nešto za kulturu i umjetnost.”

U knjizi je Dimitrijević opisao kako su njegovi prijatelji, jedna kolekcionarska obitelj iz Pariza, 1980., kupili Maljevićev Crni križ za ondašnjih golemih pet milijuna dolara. I tu su sliku onda anonimno darovali muzeju Beaubourgu. Vlasnik jednog televizijskog kanala donirao je više milijuna dolara za izložbu Magiciens de la Terre.

“Mene je osobno dirnulo kada je Ingrid Dačić, supruga kolekcionara dr. Žike Dačića iz Tübingena, odlučila novac namijenjen za njezin rođendanski dar potrošiti na tiskanje mojeg manifesta Tractatusa Post Historicusa. Ili kad je Durand Ruel, iz legendarne francuske obitelji umjetničkih mecena, odlučio skinuti Renoirov portret sa zida svog salona i posuditi mi ga za moju instalaciju na jednoj međunarodnoj izložbi”.

Materijal ukupno vrijedan 7,9 milijardi dolara

Jedno od većih iznenađenja u autobiografiji svakako je njegova tvrdnja da je do sada za svoje radove upotrijebio materijal vrijedan nevjerojatnih 7,9 milijardi dolara. “Da, to je točno. To je zbroj aukcijskih vrijednosti svih slika koje sam koristio za svoje Post Historijske Triptihe, od Leonarda da Vincija, Henrija Matissea, Pabla Picassa, Marca Chagalla. To je pionirski ciklus mojih radova na području onog što teorija umjetnosti danas zove institucionalnom kritikom, institutional critique.”

Dimitrijević se nerijetko pita bi li takav rad bio moguć u današnjim uvjetima koji su puno konzervativniji nego onda, kad se umjetnost uglavnom promatra samo kao tržišna vrijednost. “Kad se danas to promatra možda izgleda jednostavno, ali to je do tada bila nikad viđena operacija. Mislite li da su u Parizu, Londonu i New Yorku samo čekali da im dođe neki dugokosi momak s Balkana i kaže: “Slika će se bolje vidjeti naslonjena na bicikl ili izložena u starom ormaru nego obješena na muzejskom zidu”?

‘Kad bi naišla razdoblja neimaštine stisnuo bih zube i radio’

U materijalnom smislu Dimitrijević je prošao razne faze u životu, od visokog standarda kao dijete i mladić, preko spavanja pod svakakvim uvjetima u Parizu do skupocjenih automobila i apartmana. “Mislim da je ipak najvažnije što sam odrastao okružen ljubavlju i razumijevanjem roditelja. Moji su bili dobro situirana obitelj, ali otac je bio slikar, što znači da su prihodi bili neizvjesni, izmjenjivala su se razdoblja kada smo lijepo živjeli, ali i kada se moralo štedjeti.”

Osnovno je bilo, priča Dimitrijević, da su to roditelji uvijek dijelili s djecom. “Rekli bi: tata odavno nije ništa prodao, morat ćete se odreći ovog ili onog. Tako da mi kasnije u životu te oscilacije nisu bile ništa strano. Kad bi naišla razdoblja neimaštine stisnuo bih zube i radio dalje. Imao sam sreću sto je i Nena dijelila taj moj stav”.

Imao je jedino sreće zbog vremena u kojem je stvarao

Uvijek naglašava da supruga Nena ima golemu ulogu u njegovom životu. “Ali ne i u nastajanju moje umjetnosti. Bila mi je uvijek moralna podrška u najtežim životnim situacijama, ima izuzetan ukus za novo i ekscentrično pa se veselila mojim najluđim idejama. Uvijek ih je dobro razumjela, pisala je izvrsne tekstove o meni, ali i o Beuysu, Hamiltonu, Kounellisu, Malcolmu Morleyu”. Za Nenu Dimitrijević jedan od najpoznatijih svjetskih kritičara Achile Bonito Oliva rekao je da je najtalentiraniji međunarodni kritičar svoje generacije.

Nikada nije dovodio u pitanje to što radi, jer je to, kaže, iskonski dio njega. Također, u njegovoj karijeri faktor sreće nije imao nikakvu ulogu. “To je pogrešan koncept, čovjek se ne može slučajno naći u pravo vrijeme na pravom mjestu, već samo ako ima petlju vlastitim izborom otići na pravo mjesto. Možda je jedina sreća što je u vrijeme kada sam počinjao svijet bio tolerantniji za nove ideje, bilo je neovisnih mladih kustosa, koji, ako su cijenili nečiji rad, nisu morali čekati odobrenje bogatih galerija i kolekcionara.”

Neke stvari se nitko prije njega nije usudio učiniti

Tijekom razgovora Dimitrijević je ostavio dojam iznimno zadovoljne osobe. “Ostvario sam svoje snove jer sam uspio realizirati radove za koje je i meni samom skoro nevjerojatno da sam dobio dozvolu: usred londonskog Mayfaira podigao sam spomenik potpuno nepoznatom čovjeku, usred najljepšeg berlinskog vrta dvorca Charlottenburg podigao sam obelisk slučajno izabranom datumu, objesio sam gigantske fotografije slučajnih prolaznika na Elizejskim poljima.”

Dimitrijević je potpuno u pravu: nitko prije njega nije se usudio ući u muzejsku zbirku i skinuti sa zidova remek djela sa statusom fetiša, izlagati ih kao mrtve prirode, unijeti desetine kilograma voća i povrća u Louvre, Tate Galery i Guggenheim, niti je itko napravio izložbu u zoološkom vrtu. Stoga je Dimitrijević s pravom, ali pretjerano skromno, zaključio: “Imati radove u zbirkama 90 muzeja na pet kontinenata, o kojima se brine više tisuća ljudi, ipak nije mala stvar.”