U karijeri koja je potrajala preko šezdeset godina, Godard je režirao preko stotinu različitih filmova i projekata, mijenjajući pristupe, metode, tehnike i intelektualne preokupacije, pri čemu je uvelike varirala recepcija publike i kritike, no redatelj je do kraja svog puta ostao vjeran svojoj mladenačkoj radikalnosti.
Svojim nekonformističkim pristupom filmu utjecao je na generacije značajnih redatelja; jedan od njih, Quentin Tarantino, jednom prilikom navodi: “Po meni je Godard učinio za film ono što je Bob Dylan učinio za glazbu. Obojica su revolucionalizirali formu.”
Rađanje francuskog novog vala
Novi val rađao se u prvoj polovici 1950-ih u pariškom časopisu Cahiers du cinéma, pokrenutog nekoliko godina ranije na inicijativu teoretičara Andréa Bazina. Oko časopisa okupio se krug mladih kritičara koji su zagovarali individualističku autorsku poetiku i koji će to kasnije demonstrirati i svojim filmovima.
Prvi će to sa svojim Lijepim Sergeom 1958. godine učiniti Claude Chabrol, potom su uslijedili još značajniji Četiristo udaraca (François Truffaut) i Hirošima, ljubavi moja (Alain Resnais), a kad je izašao Godardov Do posljednjeg daha, bilo je jasno da se u povijesti filma upravo dogodilo nešto veliko.
U manje od desetljeća, koliko je trajao vrhunac novovalne produkcije, francuski je film preporođen, a radovi njegovi vodećih autora imali su snažan utjecaj na kinematografska strujanja ostatka svijeta, između ostaloga i na ono u Jugoslaviji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zbog kleptomanije roditelji ga slali na liječenje
Sin bogatih roditelja francusko-švicarskog podrijetla, Godard je rođen krajem 1930. godine u Parizu, ali s obitelji rano u djetinjstvu odlazi u Ženevu, gdje mu je otac vodio kliniku. Majka je dolazila iz bankarske obitelji. Njegove ambicije nisu išle ni u jednom od tih smjerova. Bio je sportski tip, volio je nogomet, tenis i skijanje, a njegovi školski rezultati teško da su oduševljavali roditelje.
Nakon što je s dosta poteškoća završio srednjoškolsko obrazovanje, upisuje antropologiju na pariškoj Sorboni, ali nije previše mario za studij i ne pohađa predavanja. U to vrijeme, oko 1950. godine, u slavnoj Latinskoj četvrti nicali su filmski klubovi: tamo je upoznao i buduće velikane Truffauta, Chabrola i Jacquesa Rivettea, s kojima će se poslije u životu oštro razilaziti.
Godard je, treba reći, bio problematičan tip. Znalo se da je kleptoman: krao je od obitelji, po kafićima, kućama svojih prijatelja i poznanika. Kad mu je 1952. godine majka osigurala posao na švicarskoj televiziji, uhvaćen je u krađi i pritvoren. Roditelji su ga izvukli van, ali tek kad je pristao ići na liječenje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Debijem osvojio Zlatnog medvjeda u Berlina
Nije pomoglo. Nekoliko godina kasnije ukrao je novac iz ureda časopisa u kojem je surađivao sa svojim kolegama – iskoristio ga je za financiranje kratkog filma Operacija Beton. Poslije je navodio kako je od svoje obitelji krao novac i prosljeđivao ga drugim redateljima, primjerice Rivetteu za njegov prvijenac Pariz nam pripada (1961). Ne čudi da njegov odnos s obitelji nije bio posebno dobar. Tako mu je još 1954. zabranjeno prisustvovanje majčinom sprovodu.
Šest godina kasnije, u dvadeset devetoj godini život, za svoj film Do posljednjeg daha u Berlinu je osvojio Srebrnog medvjeda za najbolju režiju. Navodno snimljen na temelju ideje njegova kolege Truffauta, Godardov debi film je u suštini izrazito jednostavne radnje: sitni kriminalac Michel nakon krađe auta ubija policajca, a potom se skriva u Parizu kod američke studentice i novinarke koja ga u konačnici prijavi policiji, što će u konačnici dovesti do njegova ubojstva.
Posebnost filma treba tražiti na više razina. Jedna je dakako način snimanja, s dinamičnom, agilnom kamerom koja stvara specifičan ritam; druga leži u posve inovativnoj upotrebi naglih montažnih prijelaza; treća u odvažnim metafilmskim elementima; četvrta u gotovo dokumentarističkoj uvjerljivosti pojedinih scena, itd.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gotovo da nema čitanke o razvoju filmskog stila koja se posebno ne osvrće na Godardovu inovativnost u ovom filmu. Američka kritičarka Susan Sontag nekoliko godina kasnije utjecaj filma usporedila je s utjecajem kubizma na tradicionalno slikarstvo.
Od kasnih šezdesetih dijelom je radikalne ljevice
Godardov film, inače snimljen bez pravog scenarija, s brojnim improvizacijama koje je u hodu sugerirao glumcima, učinio je njega i mladog glumca Jean-Paula Belmondoa instant zvijezdama u filmskim krugovima, dok su konzervativniji elementi francuskog društva bili zgroženi nonšalantnošću i navodnom nemoralnošću prikazanoga.
Eksplicitniji politički komentar francuskog društva Godard donosi već sljedeće godine u filmu Le Petit Soldat, gdje se osvrće na postupanje Francuske vlade u Alžirskom ratu za nezavisnost, što će dovesti i do zabrane filma na dvije godine. Na istom je snimanju Godard upoznao i svoju buduću suprugu, Annu Karinu, zvijezdu sjajnih Godardovih filmova kao što su Žena je žena i Svoj život živjeti, snimljenih do 1962. godine. Sljedeće godine redatelj je na temelju romana talijanskog pisca Alberta Moravije snimio film Prijezir: u njemu je naslovnu ulogu odigrala Brigitte Bardot.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon još nekoliko uspješnih filmova, sredinom 1960-ih dobio je priliku režirati budući američki hit Bonnie and Clyde, ali Godard je bio suspektan prema tadašnjoj holivudskoj produkciji, što je stav koji je načelno zadržao do kraja života.
U međuvremenu se rastavio s Annom Karinom i oženio glumicu Annu Wiazemsky, a u to vrijeme, 1967. godine, počinje snimati izrazito lijevo politički orijentirane filmove kojima će otuđiti dobar dio svoje publike; sljedećih godina žestoko se obarao na niz pojava iz suvremenog života, između ostaloga, francuskog predsjednika de Gaullea, Vijetnamski rat, kapitalizam i dakako, svoje kolege redatelje.
Ostao razočaran svojim kolegama iz novog vala
Osim prijezira prema holivudskom filmu, Godard je iskazao i razočaranje smjerom u kojem su otišli njegovi nekadašnji istomišljenici iz novog vala. U jednom intervjuu iz 1978. godine za Truffauta je rekao da nema pojma raditi filmove. Doduše, ovaj mu nije ostao dužan, poručivši mu kasnije da se fokusira na svoj sljedeći autobiografski film koji treba nazvati “Govno je govno”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osamdesetih je njegov opus izrazito razgranat, a ističe se trilogija filmova relativno konvencionalne narativne strukture, u kojima se bavi temama ženstvenosti (Strast), prirode (Ime: Carmen) i kršćanstva (Zdravo, Marijo) Posljednji među njima, izazvao je snažnu reakciju Katoličke crkve. Godine 1988. započeo je veliki desetogodišnji projekt, Histoire(s) du Cinéma, višedijelnu povijest filma u kojoj kombinira vlastite komentare o naravi filma s kolažima mnogobrojnih filmskih isječaka koji variraju od klasičnog Hollywooda do tvrde pornografije.
Nastavio je raditi i u 21. stoljeću. S Pohvalom ljubavi (2001) ponovno je udario po Hollywoodu, što je posebno popratio i u medijima s kritičkim komentarima o slabostima režije Stevena Spielberga, kojeg je opisao kao “ne posebno inteligentnog”. Prema Godardovom filmu kritika je ostala uvelike podijeljena.
“Za mene je život samo dio filmova”
Jedan od njegovih velikih poštovatelja, Richard Brody, kritičar The New Yorkera, koji je o Pohvali ljubavi pisao izrazito afirmativno, 2008. godine napisao je biografiju Everything is Cinema: The Working Life of Jean-Luc Godard, gdje je uz postojeće, razotkrio dotad nepoznate antisemitske ispade slavnog redatelja. To je u većoj mjeri isplivalo u javnost kad je Godardu 2010. godine dodijeljen počasni Oskar (uz objašnjenje: “Za strast. Za konfrontaciju. Za novu vrstu filma.”)
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne iznenađuje previše da se Godard na dodjeli nije pojavio, iako je odbio ikakve optužbe za antisemitizam. Kasnije u životu općenito je bio manje sklon davati intervjue ili sudjelovati na javnim događanjima. U svakom slučaju, čini se da ova epizoda nije naštetila njegovoj karijeri: njegovi filmovi Zbogom jeziku (2014) i Knjiga slika (2018) donijeli su mu, u devetom desetljeću života, prve nagrade u Cannesu.
Gotovo opsjednut filmom, Godard se, i sam priznaje, često nije najbolje snalazio u svijetu. “Problem kod razgovaranja s drugim ljudima je u tom što sam uvijek brkao film sa životom. Za mene je život samo dio filmova“, rekao je jednom prilikom.
Odlazak briljantnog kleptomana koji je jedva završio srednju, a zatim za film napravio ono što je Dylan za glazbu
Danas je umro Jean-Luc Godard, zadnji pripadnik originalnog francuskog novog vala
Sin bogatih roditelja francusko-švicarskog podrijetla, Godard je rođen u Parizu, ali s obitelji rano u djetinjstvu odlazi u Ženevu, gdje mu je otac vodio kliniku. Majka je dolazila iz bankarske obitelji. Nakon što je s dosta poteškoća završio srednjoškolsko obrazovanje, upisuje antropologiju na pariškoj Sorboni, ali nije previše mario za studij i ne pohađa predavanja. U to vrijeme, oko 1950. godine, u slavnoj Latinskoj četvrti nicali su filmski klubovi: tamo je upoznao i buduće velikane Truffauta, Chabrola i Jacquesa Rivettea
Jean- Luc Godard bio je – da se poslužimo naslovom njegova vjerojatno najvažnijeg filma – radikalan i kontroverzan do posljednjeg daha. S njegovom smrću, otišao je zadnji pripadnik originalnog francuskog novog vala, filmskog pravca koji je obilježio šezdesete godine prošlog stoljeća, i koji je do danas, kao i njegov najpoznatiji predstavnik, ostao sinonimom filmskog modernizma.
U karijeri koja je potrajala preko šezdeset godina, Godard je režirao preko stotinu različitih filmova i projekata, mijenjajući pristupe, metode, tehnike i intelektualne preokupacije, pri čemu je uvelike varirala recepcija publike i kritike, no redatelj je do kraja svog puta ostao vjeran svojoj mladenačkoj radikalnosti.
Svojim nekonformističkim pristupom filmu utjecao je na generacije značajnih redatelja; jedan od njih, Quentin Tarantino, jednom prilikom navodi: “Po meni je Godard učinio za film ono što je Bob Dylan učinio za glazbu. Obojica su revolucionalizirali formu.”
Rađanje francuskog novog vala
Novi val rađao se u prvoj polovici 1950-ih u pariškom časopisu Cahiers du cinéma, pokrenutog nekoliko godina ranije na inicijativu teoretičara Andréa Bazina. Oko časopisa okupio se krug mladih kritičara koji su zagovarali individualističku autorsku poetiku i koji će to kasnije demonstrirati i svojim filmovima.
Prvi će to sa svojim Lijepim Sergeom 1958. godine učiniti Claude Chabrol, potom su uslijedili još značajniji Četiristo udaraca (François Truffaut) i Hirošima, ljubavi moja (Alain Resnais), a kad je izašao Godardov Do posljednjeg daha, bilo je jasno da se u povijesti filma upravo dogodilo nešto veliko.
U manje od desetljeća, koliko je trajao vrhunac novovalne produkcije, francuski je film preporođen, a radovi njegovi vodećih autora imali su snažan utjecaj na kinematografska strujanja ostatka svijeta, između ostaloga i na ono u Jugoslaviji.
Zbog kleptomanije roditelji ga slali na liječenje
Sin bogatih roditelja francusko-švicarskog podrijetla, Godard je rođen krajem 1930. godine u Parizu, ali s obitelji rano u djetinjstvu odlazi u Ženevu, gdje mu je otac vodio kliniku. Majka je dolazila iz bankarske obitelji. Njegove ambicije nisu išle ni u jednom od tih smjerova. Bio je sportski tip, volio je nogomet, tenis i skijanje, a njegovi školski rezultati teško da su oduševljavali roditelje.
Nakon što je s dosta poteškoća završio srednjoškolsko obrazovanje, upisuje antropologiju na pariškoj Sorboni, ali nije previše mario za studij i ne pohađa predavanja. U to vrijeme, oko 1950. godine, u slavnoj Latinskoj četvrti nicali su filmski klubovi: tamo je upoznao i buduće velikane Truffauta, Chabrola i Jacquesa Rivettea, s kojima će se poslije u životu oštro razilaziti.
Godard je, treba reći, bio problematičan tip. Znalo se da je kleptoman: krao je od obitelji, po kafićima, kućama svojih prijatelja i poznanika. Kad mu je 1952. godine majka osigurala posao na švicarskoj televiziji, uhvaćen je u krađi i pritvoren. Roditelji su ga izvukli van, ali tek kad je pristao ići na liječenje.
Debijem osvojio Zlatnog medvjeda u Berlina
Nije pomoglo. Nekoliko godina kasnije ukrao je novac iz ureda časopisa u kojem je surađivao sa svojim kolegama – iskoristio ga je za financiranje kratkog filma Operacija Beton. Poslije je navodio kako je od svoje obitelji krao novac i prosljeđivao ga drugim redateljima, primjerice Rivetteu za njegov prvijenac Pariz nam pripada (1961). Ne čudi da njegov odnos s obitelji nije bio posebno dobar. Tako mu je još 1954. zabranjeno prisustvovanje majčinom sprovodu.
Šest godina kasnije, u dvadeset devetoj godini život, za svoj film Do posljednjeg daha u Berlinu je osvojio Srebrnog medvjeda za najbolju režiju. Navodno snimljen na temelju ideje njegova kolege Truffauta, Godardov debi film je u suštini izrazito jednostavne radnje: sitni kriminalac Michel nakon krađe auta ubija policajca, a potom se skriva u Parizu kod američke studentice i novinarke koja ga u konačnici prijavi policiji, što će u konačnici dovesti do njegova ubojstva.
Posebnost filma treba tražiti na više razina. Jedna je dakako način snimanja, s dinamičnom, agilnom kamerom koja stvara specifičan ritam; druga leži u posve inovativnoj upotrebi naglih montažnih prijelaza; treća u odvažnim metafilmskim elementima; četvrta u gotovo dokumentarističkoj uvjerljivosti pojedinih scena, itd.
Gotovo da nema čitanke o razvoju filmskog stila koja se posebno ne osvrće na Godardovu inovativnost u ovom filmu. Američka kritičarka Susan Sontag nekoliko godina kasnije utjecaj filma usporedila je s utjecajem kubizma na tradicionalno slikarstvo.
Od kasnih šezdesetih dijelom je radikalne ljevice
Godardov film, inače snimljen bez pravog scenarija, s brojnim improvizacijama koje je u hodu sugerirao glumcima, učinio je njega i mladog glumca Jean-Paula Belmondoa instant zvijezdama u filmskim krugovima, dok su konzervativniji elementi francuskog društva bili zgroženi nonšalantnošću i navodnom nemoralnošću prikazanoga.
Eksplicitniji politički komentar francuskog društva Godard donosi već sljedeće godine u filmu Le Petit Soldat, gdje se osvrće na postupanje Francuske vlade u Alžirskom ratu za nezavisnost, što će dovesti i do zabrane filma na dvije godine. Na istom je snimanju Godard upoznao i svoju buduću suprugu, Annu Karinu, zvijezdu sjajnih Godardovih filmova kao što su Žena je žena i Svoj život živjeti, snimljenih do 1962. godine. Sljedeće godine redatelj je na temelju romana talijanskog pisca Alberta Moravije snimio film Prijezir: u njemu je naslovnu ulogu odigrala Brigitte Bardot.
Nakon još nekoliko uspješnih filmova, sredinom 1960-ih dobio je priliku režirati budući američki hit Bonnie and Clyde, ali Godard je bio suspektan prema tadašnjoj holivudskoj produkciji, što je stav koji je načelno zadržao do kraja života.
U međuvremenu se rastavio s Annom Karinom i oženio glumicu Annu Wiazemsky, a u to vrijeme, 1967. godine, počinje snimati izrazito lijevo politički orijentirane filmove kojima će otuđiti dobar dio svoje publike; sljedećih godina žestoko se obarao na niz pojava iz suvremenog života, između ostaloga, francuskog predsjednika de Gaullea, Vijetnamski rat, kapitalizam i dakako, svoje kolege redatelje.
Ostao razočaran svojim kolegama iz novog vala
Osim prijezira prema holivudskom filmu, Godard je iskazao i razočaranje smjerom u kojem su otišli njegovi nekadašnji istomišljenici iz novog vala. U jednom intervjuu iz 1978. godine za Truffauta je rekao da nema pojma raditi filmove. Doduše, ovaj mu nije ostao dužan, poručivši mu kasnije da se fokusira na svoj sljedeći autobiografski film koji treba nazvati “Govno je govno”.
Osamdesetih je njegov opus izrazito razgranat, a ističe se trilogija filmova relativno konvencionalne narativne strukture, u kojima se bavi temama ženstvenosti (Strast), prirode (Ime: Carmen) i kršćanstva (Zdravo, Marijo) Posljednji među njima, izazvao je snažnu reakciju Katoličke crkve. Godine 1988. započeo je veliki desetogodišnji projekt, Histoire(s) du Cinéma, višedijelnu povijest filma u kojoj kombinira vlastite komentare o naravi filma s kolažima mnogobrojnih filmskih isječaka koji variraju od klasičnog Hollywooda do tvrde pornografije.
Nastavio je raditi i u 21. stoljeću. S Pohvalom ljubavi (2001) ponovno je udario po Hollywoodu, što je posebno popratio i u medijima s kritičkim komentarima o slabostima režije Stevena Spielberga, kojeg je opisao kao “ne posebno inteligentnog”. Prema Godardovom filmu kritika je ostala uvelike podijeljena.
“Za mene je život samo dio filmova”
Jedan od njegovih velikih poštovatelja, Richard Brody, kritičar The New Yorkera, koji je o Pohvali ljubavi pisao izrazito afirmativno, 2008. godine napisao je biografiju Everything is Cinema: The Working Life of Jean-Luc Godard, gdje je uz postojeće, razotkrio dotad nepoznate antisemitske ispade slavnog redatelja. To je u većoj mjeri isplivalo u javnost kad je Godardu 2010. godine dodijeljen počasni Oskar (uz objašnjenje: “Za strast. Za konfrontaciju. Za novu vrstu filma.”)
Ne iznenađuje previše da se Godard na dodjeli nije pojavio, iako je odbio ikakve optužbe za antisemitizam. Kasnije u životu općenito je bio manje sklon davati intervjue ili sudjelovati na javnim događanjima. U svakom slučaju, čini se da ova epizoda nije naštetila njegovoj karijeri: njegovi filmovi Zbogom jeziku (2014) i Knjiga slika (2018) donijeli su mu, u devetom desetljeću života, prve nagrade u Cannesu.
Gotovo opsjednut filmom, Godard se, i sam priznaje, često nije najbolje snalazio u svijetu. “Problem kod razgovaranja s drugim ljudima je u tom što sam uvijek brkao film sa životom. Za mene je život samo dio filmova“, rekao je jednom prilikom.