Osamdeseta je obljetnica 'Staklene menažerije' Tennesseeja Williamsa. Donosimo priču o drami koja je autora spasila od gladi
Praizvedbu je pogledao mali broj ljudi, pa su producenti razmišljali o povlačenju
Dramska predstava Tennesseeja Williamsa “Staklena menažerija” praizvedena je prije osamdeset godina, u prosincu 1944., a odmah ju je pratilo oduševljene kritike. Već sljedeće godine, osvojila je nagradu Kruga kritičara njujorške drame.
Priča je to o bratu i sestri, Tomu i Lauri, te njihovoj razočaranoj i rigidnoj majci Amandi, koja u sebi nosi svu težinu američkog južnjačkog karaktera. Riječ je o tipičnom Williamsovom tekstu koji se bavi složenim obiteljskim odnosima, unoseći u radnju i život američkog Juga sredinom 20. stoljeća. Glavni likovi ove drame su obitelj Wingfield; samohrana majka Amanda koja život doživljava isključivo kroz svoju djecu, njezina hiperosjetljiva i psihički nestabilna kći Laura – koja većinu vremena provodi zadubljena u svoju kolekciju staklene menažerije – kao i sin Tom koji sanja o tome da postane uspješan pisac, dok svakoga dana odlazi raditi u tvornicu. Jedini lik koji može unijeti pozitivnu atmosferu u obitelj je Jim O’Connor, Tomov prijatelj kojeg njegova majka vidi kao muža svoje kćeri.
Amanda je odlučna da Laura stupi u brak, i kada uvjeri Toma da dovede prijatelja Jima u posjet Lauri, večer završava loše. Fokusirajući se na nemogućnost bijega, odnos između iluzije i stvarnosti te moć sjećanja, drama još uvijek ima snagu za dirnuti publiku i čitatelje. Kao rezultat toga, “Staklena menažerija” je kroz godine na raznim kazališnim daskama bila postavljana bezbroj puta, a adaptirana je i za film, televiziju i radio.
Inače, velik dio drame temelji se na životu autora Williamsa. Postoje itekako vidljivi elementi u “Staklenoj menažeriji” koji odražavaju stvarnost njegova života. Pripovjedač se zove Tom, što je bilo pravo ime Tennesseeja Williamsa, dok je lik majke temeljen na njegovoj vlastitoj majci. A ona, treba li reći, nije bila nimalo zadovoljna time kako je prikazana. Njezin suprug bio je često odsutan od kuće, a Edwina Williams je – baš poput Amande – reagirala neprekidnim razgovorima i upravljanjem životima svoje djece. K tome, Williamsova sestra Rose imala je shizofreniju, a njeni su je roditelji na kraju – lobotomizirali. Njezina mentalna bolest dramski je preoblikovana, međutim, u kronično šepanje lika Laure.
‘To nije uzbudljiv posao’
Williams se, prema vlastitom priznanju, jako mučio dok je pisao tu dramu. Naravno, ponajviše zbog autobiografske prirode teksta. U vrijeme nastajanja drame, u jednom pismu kolegi se požalio: “Danas sam se osjećao kao da ću eksplodirati, pa sam odustao. Što ću učiniti s tom tihom malom predstavom, ne znam. To što radim nije vrlo uzbudljiv posao, ali me drži zauzetim dok čekam energiju za nešto važnije.”
Prvi put predstava je igrala u Chicagu, dan nakon Božića 1944. godine, i to tijekom snježne oluje. Zbog iznimnih vremenskih okolnosti, malo ljudi ju je pogledalo, a producenti su čak razmišljali o njenom povlačenju. Ipak, kritičari su voljeli predstavu, koja je zatim otišla na Broadway. Na dan premijere na Broadwayu, 31. ožujka 1945., odigrana je pred punom dvoranom, a ekipa predstave bila je pozivana na aplauz čak 25 puta. Publika je inzistirala da se i sam autor pojavi na pozornici, a predstava je doživjela 561 izvedbu u New Yorku.
U vrijeme kada je drama prvi put izvedena u Chicagu, Tennessee Williams bio je nepoznati autor, koji se borio da se ostvari kao (dramski) pisac. Upravo je bio napustio posao u Los Angelesu gdje je pisao scenarije za filmski studio MGM; to iskustvo nije smatrao pozitivnim. Zahvaljujući naporima svoje vjerne agentice, čuvene Audrey Wood, drama je bila prihvaćena od strane Eddieja Dowlina, glumca, redatelja i producenta. Dowling je preuzeo ulogu Toma na sebe, a nagovorio je i Laurette Taylor da prihvati ulogu Amande.
Rizik producenta
Taylor, koja je postala miljenica američke pozornice nakon svoje izvedbe u naslovnoj ulozi hvaljene brodvejske predstave “Peg o’ My Heart” iz 1912. godine, živjela je u poluosami od smrti svog supruga 1928. godine. Dovesti je u tu predstavu bila je velika pobjeda za producenta, ali i značajan rizik. Legenda kaže da probe za predstavu nisu ulijevale optimizam; Taylor je često izgledala kao da stalno zaboravlja svoje replike, barem ako je vjerovati pričama.
Ipak, “Staklena menažerija” ispala je prva uspješna drama Tennesseeja Williamsa. Nakon neuspjelog prvog postavljanja u Chicagu, dva čikaška kritičara, koji su ipak bili oduševljeni predstavom, počeli su je promovirati i pisati o njoj u svojim osvrtima. Uskoro su im se pridružili i ostali kritičari, a do trećeg tjedna izvedbi, predstava je pred punim dvoranama igrala i u tom gradu. Williams je ubrzo nakon toga primio ček od 1.000 dolara; bio je to prvi značajan novac koji je ikada zaradio.
Nakon uspjeha predstave, nije se dugo čekalo i na filmsku adaptaciju. Ipak, Williams – kako se to često dogodi s piscima – nije bio zadovoljan. Smatrao je da je filmska verzija iz 1950. godine – koju je režirao Irving Rapper, a u kojoj su glavne uloge igrali Gertrude Lawrence, Jane Wyman i Kirk Douglas – “strašno iskrivljena.”
Inače, i sam Williams je bio uključen u pisanje scenarija, ali ni to mu nije bilo dovoljno da bude zadovoljan rezultatom. U jednom intervjuu je tim povodom oštro izjavio:
‘Najstrašnije iskrivljenje drame’
“Taj film je najstrašnije iskrivljenje drame koje sam ikada vidio. Molim se bogu da više nikad ne bude prikazan. Nadam se da će to biti napravljeno ponovno, kao neki novi film. Priča je strašno izmijenjena od strane ljudi koji su radili na filmskom scenariju. Gertrude Lawrence nije smjela dobiti tu ulogu. Pokušala je igrati, jadnica. Talent ima, ali nije imala pravo vodstvo.”
Zanimljivo, “Staklena menažerija” započela je kao kratka priča. 1943. godine, Williams je napisao priču pod nazivom “Portret djevojke u staklu”. Uključivala je i likove iz predstave: Toma, Lauru, njihovu majku… Jedan je kritičar te priče primijetio: “Williams priča priču, ali je i ne priča; tekst ostaje bez strasti, bez dubine.”
Williams je, međutim, uspio pronaći tu dubinu koja nedostaje u priči – kad ju je prepravio u svoju nagrađivanu dramu.
‘The Gentleman Caller’
Originalni naslov “Staklene menažerije” bio je “The Gentleman Caller”. Godine 1943., nestrpljivi Williams poslao je scenarij s tim naslovom filmskom studiju MGM. Studio ga je odbio, navodno zato što su smatrali da je film “Prohujalo s vihorom” već adekvatno prikazao južnjačke žene i njihov mentalitet u tom vremenu. Williams je napisao i raniju verziju tog teksta, ovaj put također za kazališno izvođenje, kao i nekoliko jednočinki temeljenih na događajima iz scenarija. Međutim, nijedna od tih verzija nije imala dramatičnu moć kakvu je imala puna verzija drame “Staklena menažerija” – koja je autoru donijela svjetsku slavu.
Williams, međutim, u tome nije uživao. Nimalo. Kada je “Staklena menažerija” postala ogroman hit u New Yorku, o “uspjehu preko noći” je u jednom intervjuu izjavio:
“Oh, to je bilo strašno! Jednostavno mi se nije svidjelo. Ako proučite fotografije mene, koje su snimljene jutro nakon tog sjajnog prijema koji je predstava dobila u New Yorku, vidjet ćete da sam bio vrlo depresivan.”
Ipak, primijetio je da mu je financijski uspjeh stigao kao olakšanje: “Da se nije dogodila ta predstava, umro bih bez novca.”