Otišao je Bane Bumbar: 'I pored najveće slave, do kraja je ostao netipično brižan. Riječ samozatajan izmišljena je za njega'

“Pa kako te mlade cure znaju za Banu Bumbara, za njihove roditelje je razumljivo, ali za njih”, čudio se Cvejić. No, to ipak nije bilo ništa čudno. Gdje god se, naime, pojavio na prostoru bivše Jugoslavije Cvejića su često prepoznavali i po tomu je bio jedinstvena pojava glumačka pojava. Postao je nezaobilazan dio mladosti više generacija s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća.

‘Poznatost je verifikacija vašeg rada’

Branko Cvejić znao je reći da je samo u životu igrao u seriji Grlom u jagode bilo bi dovoljno. “Premda sam glumio u četrdesetak filmova i televizijskih serija, premda samo bio upravnik Jugoslavenskog dramskog pozorišta, od Baneta ne mogu pobjeći i da hoću.“ I režiser Rako Grlić koji je radio seriju Grlom u jagode i u čijem je filmu Bravo Maestro Cvejić glumio predsjednika savjeta, kaže kako je uvijek izbjegavao da ga se doživljava kao Bane Bumbara te da to nikada nije koristio za svoju promociju.

Cvejić je pak smatrao da je pokraj toliko televizija, serija, filmova, normalno da budete poznati. “Ako niste poznati, onda kao da ništa niste ni napravili. Ako dođete na neki šalter i nitko vas ne prepozna, pitanje je jeste li dobro odradili svoj posao.“Popularnost je pak definirao kao poznatost. “Jer, popularnost je trenutna, traje godinu, dvije… Znam glumce koji su bili mega popularni, pa to prođe. No, kad vas znaju, prepoznaju, i to traje jako dugo, to je znak da ste dobro radili. I to onda osjetite, gdje god da idete. Poznatost je verifikacija vašeg rada u kazalištu, na televiziji i filmu.“

‘Nisam ja igrao tu ulogu, ja sam živio tu ulogu’

Tamara Vučković Manojlović i Gorčin Stojanović, rukovoditelji Jugoslavenskog dramskog pozorišta, napisali su kako je Branko Cvejić dao golem doprinos glumačkoj revoluciji ulogom u seriji Grlom u jagode. “Fina gluma nijansi u nevjerojatno zahtjevnom zadatku davanja karaktera takozvanom običnom mladiću bit će nositelj dramskog zapleta cijele serije, uz zahtjev da to ne bude samo generacijski znak, nego i presjek cjeline doba. A u tome je serija, a posebno Cvejićeva glavna uloga, u potpunosti uspjela. Učinila je Branka Cvejića jednim od vodećih dramskih umjetnika njegove generacije i tadašnje Jugoslavije.“

Pričao je kako je serija govorila o vremenu dok se rađao rock and roll, kupovale traperice, nosila duža kosa, kad je zapadna kultura osvajala socijalističku Jugoslaviju. “Uspjeh te serije bio je u tome što je čitava ekipa bila točno na onim mjestima koja su im pripadala. Da citiram kolegu Bogdana Diklića: ‘Nisam ja igrao tu ulogu, ja sam živio tu ulogu’”, zaključio je Cvejić.

Zanimljivo je da Cvejić ime Bane Bumbar nije dobio u seriji već ga je donio u nju.“ Taj nadimak dao mi je Bojan Stupica, čuveni slovenski kazališni režiser, arhitekt, osnivač Jugoslovenskog dramskog pozorišta, kad sam, još kao student, došao u kazalište. A taj nadimak sam, svojom voljom, uz suglasnost Srđana Karanovića, zadržao i u seriji Grlom u jagode.“

Igrao u filmovima, predstavama, režirao…

Igrao je u više od 40 cjelovečernjih igranih filmova, ostvario niz značajnih uloga u kazalištu, TV serijama i filmovima, a bio je i ravnatelj Jugoslavenskog dramskog pozorišta. Kao producent i redatelj vodio je veliki broj samostalnih projekata i koprodukcija. Pod njegovim vodstvom održano je čak 60 premijera pa je tako JDP ponovno izraslo u jedno od vodećih europskih kazališta.

Filmski redatelj, scenarist i publicist Rajko Grlić kaže da je Cvejić za njega bio više od glumca. „Bio mi je prijatelj, netko tko je odigrao dio mog djetinjstva kroz ulogu Baneta u seriji Grlom u jagode. Njegov odlazak za mene je veliki udarac jer je dio mene otišao s njim. Mene je sve manje, jer sve veći dijelovi mene odlazi s mojim prijateljima.“ Grlić se prisjeća kako je u predstavi u Agoniji u Zagrebu za gostovanja JDP-a bio veličanstven te još jednom dokazao kako je bio ozbiljan, briljantan glumac. “Nije ni čudo što ga je veliki redatelj Bojan Stupica od samog početka njegove karijere uzeo pod svoje”, istaknuo je Grlić.

Nevjerojatno skroman i pošten čovjek

Cvejić je, objašnjava Grlić, glumac koji je rano doživio slavu, pa mu je ego bio nahranjen za ostatak života. Bio je nevjerojatno brižan za druge ljude što nije karakteristika glumaca. “Znao je svoju mjeru, uvijek se držao sa strane, a riječ samozatajan kao da je izmišljena za njega”. Imao je poseban sentiment prema Istri, ne samo što je ljetovao kod Grlića već i stoga što su zadnje dvije epizode serije Grlom u jagode, snimljene u Motovunu. Zbog toga će na Motovunskom festivalu u četvrtak Grlić pustiti na ekran završne scene serije, a o Cvejiću će tom prilikom govoriti i izvanredni beogradski filmski režiser Goran Marković.

Svi koji su poznavali Cvejića suglasni su da je on bio nevjerojatno skroman i pošten čovjek, tih, povučen, a istodobno i vrlo duhovit. Dakako, na svoj, specifičan način. Uvijek je sjedio nekako sa strane i kad nitko nije očekivao odjednom je nešto dobacio ledenog lica što bi razveselilo i nasmijalo cijelo društvo.

Čovjek iz sjene u srpskoj kinematografiji

Goran Marković priča kako je Cvejić paralelno vodio nekoliko života. “Bio je glumac, upravitelj kazališta, a uz to bio je i čovjek iz sjene u srpskoj kinematografiji. Radio je u tandemu s filmskim redateljem Srđanom Karanovićem, njih dvojica puno su radili zajedno, a rezultat te suradnje bili su filmovi. Bio je iznimno važan ne samo za Srđana nego za sve nas iz filmske branše jer je imao sjajan ukus.”

I Marković ističe kako je Cvejić bio vrlo skroman čovjek. “Što nije baš karakteristika glumaca. Oni su narcisoidno poremećeni, ja to mogu reći jer su moji roditelji Olivera i Rade Marković bili glumci. S obzirom na njegove sposobnosti i vlastite mogućnosti bio je, bez sumnje, pretjerano skroman.”

Potkraj života dobio glavnu ulogu u kazalištu

U finalu Cvejićeve tragedije, priča Marković, dogodilo se da je pred smrt prvi puta u životu dobio glavnu ulogu u jednoj kazališnoj predstavi. “Život je doista ponekad ciničan. Cvejić je dobio glavnu ulogu premda se starijim ljudima rijetko ukazuje takva šansa, ali u slučaju Branka Cvejića to nikako nije bilo slučajno.

Cvejić trebao je igrati u predstavi Sitnice koje život znače, po tekstu jednog od najpopularnijih talijanskih pisaca današnjice Lorenza Maronea u režiji Andreja Nosova. Premijera se trebala održati 12. kolovoza, a u tom komadu o ljubavi i prijateljstvu Cvejić je trebao igrati umirovljenog knjigovođu Cesarea, koji je pred kraj života želio promijeniti svoj karakter.

Još kao dijete se ‘inficirao’ mirisima kazališta

Svoju 60 godina dugu glumačku karijeru započeo je početkom šezdesetih, dok je još išao u gimnaziju, kad je sudjelovao u snimanju filma Prozvan je i V-3. No presudnu ulogu u odabiru glumačkog poziva imalo je obiteljsko okruženje, posebno njegov otac Žarko Cvejić, veliki operni pjevač. Branka su još kao bebu nosili u kazalište, a kad je prohodao šuljao se po kazalištu, od tavana do podruma. Tada se inficirao mirisima od šminke i lijepila za bradu i brkove… “A taj se miris zauvijek pamti”, prisjećao se u svojim pričama Cvejić.

Znao je pričati kao su jedne večeri prije predstave u garderobu njegova oca ušli Laurence Olivier i Vivien Leigh. Imali su predstavu u Beogradu i željeli su vidjeti pjevača kojega je beskrajno hvalio najveći baritom svijeta tog vremena, slavni Fjodor Šaljapin.

I Brankova teta Biserka Cvejić, rođena Katušić iz Krila Jesenica pokraj Splita, ostvarila je briljantnu opernu karijeru. Ostvarila je 77 mezzosopranskih uloga u blizu 1800 predstava na scenama širom svijeta, u Metropolitanu, Scali, Areni u Veroni, napuljskom San Carlu, Covent Gardenu, Boljšoj teatru u Moskvi, Teatru Colon u Buenos Airesu, Tokiju. Bila je i članica Zagrebačke opere, u kojoj je ostvarila antologijske kreacije Verdijevih Amneris, Azucene i Eboli u Don Carlosu, i Bizetove Carmen.

Kroz dvije uloge sva raskoš glumačkog talenta

Veliku ulogu Cvejić je ostvario igrajući ženski lik Petrunjele, u Dundu Maroju Marina Držića koju je u Jugoslavenskom dramskom pozorištu režirao Miroslav Belović. Kritika je zapisala da je Cvejićev scenski šarm, moderan dar, dobro izučeno umijeće gotovo glazbena forma predstave, te ukus koji je izbjegao zamke mogućeg karikatura, korištena tako da je ova predstava ujedno i ova uloga ostao jedan od najznačajnijih iskoraka naše scenske tradicije, pretežito ukorijenjen u realizmu i naturalizmu prethodnih kazališta epoha.”

Tako su uloge Bana Bumbara i Petrunjele, u potpuno suprotnim medijskim i scenskim platformama, pokazale svu raskoš Cvejićeva talenta.

Kritičari su također pisali kako je Branko Cvejić “utjelovljenje modernog glumca, spreman radikalnim pristupima tradiciji i klasičnom repertoaru, a istodobno duboko medijski osviješten u mediju filma i televizije. Suveren je u filmu kadru kao i na pozornici, spreman poštedjeti vlastiti habitus oštrom oku kamere, omogućiti intimu, a da je ne ugrozi umjetničko-estetsko posredovanje, čineći da televizijska serija postane trajno dobro ne samo jedne generacije ili epohe, nego cijele kulture.”

Gluma kao svakodnevna borba za istinu

U srpskoj televizijskoj seriji Aleksandar od Jugoslavije koja je emitirana 2021. Cvejić je igrao hrvatskog političara Vlatka Mačeka. Dio kritičara međutim nije bio zadovoljan kako je odigrao tu ulogu. Cvejić je odgovorio kako je on glumeći Mačeka, govorio kralju Aleksandru točno što je ostalo zapisano u dokumentima. “Koliko god to nije možda bilo prihvatljivo za kralja i Srbiju meni je bilo zanimljivo govoriti iz njegova kuta gledanja. On je, naime, smatrao da je bio potpuno u pravu za to što je tražio. Volio bih da su me tako shvatili, kao Mačeka, i to je onda prava igra.“

Gluma je, prema Cvejiću, svakodnevna borba za istinu. „Tumačeći neku ulogu, bio on pozitivac ili negativac, vi tražite njegov stav, opravdavate ga, tražite njegov ugao gledanja, njegovu istinu.“ Smatrao je da je netko glumac sve dok god je živ. “Netko želi prekinuti ranije, a netko igra do kraja, ako naravno postoji zanimanje za njega. Potrebno je da glumac uživa u tome što radi. Dok uživa u glumi, glumac i traje. Naravno, mora se dokazivati kroz svaku novu ulogu. A, mora, dakako, imati i malo sreće.

Život završio na simboličan način – na pozornici

Cvejić je znao objašnjavati kako kod mladih glumaca postoji potreba da se dokazuju, kako bi ih primijetila kritika, publika i kolege. “Poslije toga, sve više je prisutna odgovornost da to što radite napravite na najbolji mogući način, jer se to i očekuje od vas, s obzirom na renome koji ste izgradili.“ Tvrdio je također da svi koji se žele baviti glumom, moraju imati ozbiljan zanat u rukama. “A, ako se hoćete baviti umjetnošću na visokoj razini, onda morate imati još nešto, i još nešto, i još nešto… Na kraju, postoji ono nešto posebno, što se ne može definirati.“

Znao je pričati i zanimljivu anegdotu vezanu za snimanje filma Maratonac, odnosno razgovor između Laurence Oliviera i Dustina Hoffmana. Hoffman je svaki dan od hotela do studija dolazio na snimanje trčeći, nije išao automobilom. I naravno, ulazi sav zadihan. Olivier ga je tako jedan dan pitao: „Kolega, zašto toliko trčite i zamarate se prije snimanja?“ Hoffman mu je na to odgovorio: „Moram doći spreman za ovaj film. Film se zove ‘Maratonac‘, i ja zato trčim.“ Olivier ga malo pogleda i upita: “A što ne probate malo s glumom?“

Prije dvije godine Cvejić je počeo imati prve zdravstvene probleme. Govorio je kako je uvijek svaki problem sa srcem ozbiljan problem. Život i karijeru završio je na simboličan način, na pozornici. Tijekom jedne probe mu je pozlilo, pao je u komu, prebačen je u bolnicu, ali je nakon dva tjedna preminuo.