Slijeva nadesno; Živko Zalar, Goran Marković, Vesna Marković, Vera Machiedo, Srđan Karanović, Branko Cvejić, Vesna Cvejić, sasvim naprijed Jagoda Kaloper i Rajko Grlić (Foto- Pavle Grzinčić)
U jesen 1970. snimao sam u Oprtlju diplomski film. Spavali smo u Motovunu, na brijegu preko puta, u tada tek otvorenom hotelu Kaštel. Tako je nekako Motovun ušao u moj, a ubrzo i u život mojih prijatelja.
Idućeg ljeta došlo nas je desetak da u tom gotovo napuštenom gradu provedemo nekoliko tjedana. Hotel nam je ustupio pola kuhinje, bili smo manje-više jedini gosti, po hranu smo spačekima odlazili u Trst a ponekad i u Pazin, a po teran i malvaziju dolje ispod grada, na Kanal, u veliku Zadružnu vinariju. Ručavali smo i večeravali, što se često odvijalo u jednom komadu, za velikim stolom ispod stare murve sa stražnje strane hotela, odakle se širio pogled na pola Istre.
Opijanje i rad na scenarijima
Bili smo bezobrazno mladi i bezobrazno slobodni. Završili smo studije i Motovun nam se, kao gradskoj djeci odrasloj na pločnicima Zagreba, Beograda i Ljubljane, dakle onima koji nemaju pravog zavičaja, učinio idealnim “izbornim zavičajem”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uz ljeta, i sve duže boravke i sve veće društvo, tu su se slavile Nove godine, radilo na scenarijima, dolazilo opuštati, čitaj: opijati, nakon završetka snimanja, slavile pulske premijere. Tako se rodila ideja da bi jednoga dana, negdje daleko u budućnosti, pri kraju životnog puta, tu ponovno trebali biti zajedno. Za tu utopijsku ideju morali smo naći kuću koju ćemo polagano, kad zaradimo neki novac, obnoviti i pretvoriti u taj sanjani starački dom.
Tako je hladne zime 1973., na licitaciji u Motovunu, nakon kratkog nadmetanja s jednim konkurentom, a za vrlo mali novac, kupljena kuća u Petretićima, ispod Kaldira, točno nasuprot Motovuna.
Vlasnici prvog automobila u Istri
Bila je to velika kuća. Mi smo je zvali “Dvorac”, a naš prijatelj Mihajlo Arsovski “Željezničkom stanicom”. Bila je 21m na 17m, imala ogroman podrum u kojem su još uvijek bile gorostasne vinske bačve, dva kata i prostrani tavan. Pamtim da je u radnoj sobi na prvom katu na plafonu bila okrugla fresku Motovuna s okolnim vinogradima u četiri godišnja doba. Uz glavnu zgradu bila je prislonjena i manja čiji je podrum nekada služio kao smočnica, a prvi kat kao kuhinja. Kuća je bila gotovo useljiva. Imala je struju i bunar s vodom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No glavni čar kuće, uz božanstven pogled na Motovun, bio je vrt, točnije rečeno; botanički vrt. Kuću je, negdje početkom dvadesetog stoljeća, sagradila tršćanska obitelj Petretich, vlasnici velikih vinograda oko Motovuna, kao svoju ljetnu rezidenciju. Kako su puno putovali po svijetu, tako su za vrt donosili nevjerojatne biljke i stabla – od libanonskog cedra do egzotičnih fikusa. Uz to, da mit o kući bude do kraja ispoštovan, treba reći da su bili i vlasnici prvog automobila u Istri. Selo Kaldir, par stotina metara iznad kuće, živjelo je u to doba radeći za i opslužujući obitelj Petretich.
Najbezbrižnije razdoblje života
Zaljubili smo se u taj potpuno zarasli vrt tako da smo naredna dva ljeta gotovo svaki dan iz Motovuna odlazili u Petretiće i čistili ga po nekoliko sati.
Nekako u to vrijeme počeli smo raditi i svoje prve profesionalne projekte i polako shvaćali da uskoro više nećemo imati toliko vremena jedni za druge, kao ni za naš budući starački dom. U Pazinu smo od Riječke banke uzeli zajam i s njim postavili novi krov, prozore i vrata, uvjereni da smo kuću tako zaštitili od propadanja i da će nas takva čekati do trenutka kada dođe vrijeme za njezinu kompletnu obnovu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tog je ljeta i snimljena ova fotografija. Ona je danas jedini dokaz naše utopijske vjere u budućnost. Ona nam je jedan od rijetkih tragova najbezbrižnijeg, a možda i najsretnijeg razdoblja naših života.
Utopije su lijepe dok su utopije
Gledajući je, razmišljajući o Cveji, Jagodi i Pavlu, autoru fotografije i dokumentaristu koji je s nama studirao u Pragu, a koji više nisu među nama, vjerujem da je dobro da nam se mladenačka utopija o staračkom domu, o vječnom zajedništvu, na kraju nije dogodila. Da je realnošću svakodnevice nismo zagadili i da je ostala nevina kakva je i tada bila. Utopije su lijepe samo kad se ne dogode. To je vjerojatno i jedan od razloga da smo svi s te fotografije čitav život ostali i više no dobri prijatelji.
Nekoliko godina nakon što je snimljena, došao sam da provjerim u kojem je stanju kuća. Pola krova je bilo ukradeno, ulazna vrata i većina prozora su nestali. Kuća se počela urušavati. U nekoliko narednih godina iz nje su odnijeli sve što se odnijeti moglo, od kamenog balkona i brojnih erti, pa sve do kupaonskih pločica. Ta kuća je danas na jednoj strani velika rupa nad kojom još uvijek stoji samo jedan zid, a na drugoj, onoj za nas puno važnijoj, dokaz da se sve može otuđiti, ali da nam veselje koje smo tada imali, i koje je zauvijek ostalo u nama, nitko ne može ukrasti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rajko Grlić o mitskoj fotografiji: kako smo, bezobrazno mladi i slobodni, utopijski vjerovali u bolju budućnost
Ona nam je jedan od rijetkih tragova najbezbrižnijeg, a možda i najsretnijeg razdoblja naših života
Gledajući ovu fotografiju, razmišljajući o Cveji, Jagodi i Pavlu, vjerujem da je dobro da nam se mladenačka utopija o staračkom domu, o vječnom zajedništvu, na kraju nije dogodila. Da je realnošću svakodnevice nismo zagadili i da je ostala nevina kakva je i tada bila. Utopije su lijepe samo kad se ne dogode
Prošlog ljeta umro je Cveja, Branko Cvejić, prijatelj, glumac, nekadašnji Upravitelj Jugoslovenskog Dramskog Pozorišta u Beogradu. Starijim ljudima znan i kao Bane Bumbar iz serije „Grlom u Jagode“. Ovih dana zamolili su me da za monografiju koju mu pripremaju napišem nešto o fotografiji koja je krasila zid njegovog stana. Tako sam posegnuo u džep crnog sakoa i našao dva teksta; skicu za govor koji sam održao na njegovoj komemoraciji i bilješku o ovoj fotografiji.
Slijeva nadesno; Živko Zalar, Goran Marković, Vesna Marković, Vera Machiedo, Srđan Karanović, Branko Cvejić, Vesna Cvejić, sasvim naprijed Jagoda Kaloper i Rajko Grlić (Foto- Pavle Grzinčić)
U jesen 1970. snimao sam u Oprtlju diplomski film. Spavali smo u Motovunu, na brijegu preko puta, u tada tek otvorenom hotelu Kaštel. Tako je nekako Motovun ušao u moj, a ubrzo i u život mojih prijatelja.
Idućeg ljeta došlo nas je desetak da u tom gotovo napuštenom gradu provedemo nekoliko tjedana. Hotel nam je ustupio pola kuhinje, bili smo manje-više jedini gosti, po hranu smo spačekima odlazili u Trst a ponekad i u Pazin, a po teran i malvaziju dolje ispod grada, na Kanal, u veliku Zadružnu vinariju. Ručavali smo i večeravali, što se često odvijalo u jednom komadu, za velikim stolom ispod stare murve sa stražnje strane hotela, odakle se širio pogled na pola Istre.
Opijanje i rad na scenarijima
Bili smo bezobrazno mladi i bezobrazno slobodni. Završili smo studije i Motovun nam se, kao gradskoj djeci odrasloj na pločnicima Zagreba, Beograda i Ljubljane, dakle onima koji nemaju pravog zavičaja, učinio idealnim “izbornim zavičajem”.
Uz ljeta, i sve duže boravke i sve veće društvo, tu su se slavile Nove godine, radilo na scenarijima, dolazilo opuštati, čitaj: opijati, nakon završetka snimanja, slavile pulske premijere. Tako se rodila ideja da bi jednoga dana, negdje daleko u budućnosti, pri kraju životnog puta, tu ponovno trebali biti zajedno. Za tu utopijsku ideju morali smo naći kuću koju ćemo polagano, kad zaradimo neki novac, obnoviti i pretvoriti u taj sanjani starački dom.
Tako je hladne zime 1973., na licitaciji u Motovunu, nakon kratkog nadmetanja s jednim konkurentom, a za vrlo mali novac, kupljena kuća u Petretićima, ispod Kaldira, točno nasuprot Motovuna.
Vlasnici prvog automobila u Istri
Bila je to velika kuća. Mi smo je zvali “Dvorac”, a naš prijatelj Mihajlo Arsovski “Željezničkom stanicom”. Bila je 21m na 17m, imala ogroman podrum u kojem su još uvijek bile gorostasne vinske bačve, dva kata i prostrani tavan. Pamtim da je u radnoj sobi na prvom katu na plafonu bila okrugla fresku Motovuna s okolnim vinogradima u četiri godišnja doba. Uz glavnu zgradu bila je prislonjena i manja čiji je podrum nekada služio kao smočnica, a prvi kat kao kuhinja. Kuća je bila gotovo useljiva. Imala je struju i bunar s vodom.
No glavni čar kuće, uz božanstven pogled na Motovun, bio je vrt, točnije rečeno; botanički vrt. Kuću je, negdje početkom dvadesetog stoljeća, sagradila tršćanska obitelj Petretich, vlasnici velikih vinograda oko Motovuna, kao svoju ljetnu rezidenciju. Kako su puno putovali po svijetu, tako su za vrt donosili nevjerojatne biljke i stabla – od libanonskog cedra do egzotičnih fikusa. Uz to, da mit o kući bude do kraja ispoštovan, treba reći da su bili i vlasnici prvog automobila u Istri. Selo Kaldir, par stotina metara iznad kuće, živjelo je u to doba radeći za i opslužujući obitelj Petretich.
Najbezbrižnije razdoblje života
Zaljubili smo se u taj potpuno zarasli vrt tako da smo naredna dva ljeta gotovo svaki dan iz Motovuna odlazili u Petretiće i čistili ga po nekoliko sati.
Nekako u to vrijeme počeli smo raditi i svoje prve profesionalne projekte i polako shvaćali da uskoro više nećemo imati toliko vremena jedni za druge, kao ni za naš budući starački dom. U Pazinu smo od Riječke banke uzeli zajam i s njim postavili novi krov, prozore i vrata, uvjereni da smo kuću tako zaštitili od propadanja i da će nas takva čekati do trenutka kada dođe vrijeme za njezinu kompletnu obnovu.
Tog je ljeta i snimljena ova fotografija. Ona je danas jedini dokaz naše utopijske vjere u budućnost. Ona nam je jedan od rijetkih tragova najbezbrižnijeg, a možda i najsretnijeg razdoblja naših života.
Utopije su lijepe dok su utopije
Gledajući je, razmišljajući o Cveji, Jagodi i Pavlu, autoru fotografije i dokumentaristu koji je s nama studirao u Pragu, a koji više nisu među nama, vjerujem da je dobro da nam se mladenačka utopija o staračkom domu, o vječnom zajedništvu, na kraju nije dogodila. Da je realnošću svakodnevice nismo zagadili i da je ostala nevina kakva je i tada bila. Utopije su lijepe samo kad se ne dogode. To je vjerojatno i jedan od razloga da smo svi s te fotografije čitav život ostali i više no dobri prijatelji.
Nekoliko godina nakon što je snimljena, došao sam da provjerim u kojem je stanju kuća. Pola krova je bilo ukradeno, ulazna vrata i većina prozora su nestali. Kuća se počela urušavati. U nekoliko narednih godina iz nje su odnijeli sve što se odnijeti moglo, od kamenog balkona i brojnih erti, pa sve do kupaonskih pločica. Ta kuća je danas na jednoj strani velika rupa nad kojom još uvijek stoji samo jedan zid, a na drugoj, onoj za nas puno važnijoj, dokaz da se sve može otuđiti, ali da nam veselje koje smo tada imali, i koje je zauvijek ostalo u nama, nitko ne može ukrasti.