Otišao je legendarni Oficir s ružom. Životnu priču poput njegove ne bi smislila ni vojska scenarista
Telegramov Davor Špišić oprašta se od velikog Žarka Lauševića
Dalje je krenula hajka. Pomahnitale nacionalističke bagre počele su sijati svoje trule zube, Žarkova je staromodna vjera u čojstvo bila idealna za odstrel u novom dobu mraka. O slobodi više nije imao tko da pjeva. Jedne noći 1993., Žarko je do posljednjeg daha branio svoju izmrcvarenu čast i slobodu, i u toj obrani postao ubojica.
Nema tome mjesec dana. Sjedili smo u kultnoj bašti Šumatovca u Beogradu, u društvu je bilo i nas pisaca, pa redatelja, glumaca, producenata… Poveo se razgovor o Žarku Lauševiću, o njegovom posljednjem izlasku pred publiku (na premijeri filma “Heroji Halijarda”), prije negoli mu je Bard Pera Božović poljubio ruku i zapečatio sudbinu svih naših dugova koje Laušu nećemo moći vratiti.
I kako te večeri reče jedna kolegica scenaristkinja: “Nema šanse da mi pisci izmislimo priču kao što je Žarkova. Ili, kad bismo i mogli, svaki bi nas producent oladio da pretjerujemo…” Nema toga što se u njegovom žitiju nije dogodilo, i nema toga što se iz tog njegovog raskošnog srca ne ruga i najneobuzdanijoj mašti da je kratkoga daha. Lauš je u 63 godine svoga meteorstva uspio biti princ, zvijezda, pop ikona, prehrabra žrtva pred kukavičjom linčevskom hordom, ubojica, kažnjenik, preobraćenik, stoik i opet žrtva galopirajuće bolesti…
Nije fer
Svi sve znamo o njemu, a ne znamo baš ništa. Jer, Lauš je bio od one mikronski izolirane sorte preživjelih a tako običnih Titana. To što smo ga voljeli i ljubomorno privijali na sebe kroz njegova izvanserijska pozorišna, filmska i televizijska lica, samo je bijedan pokušaj da kupimo svoj alibi i kažemo: znali smo tog čovjeka. Život Žarka Lauševića esencija je, rekli bismo, svetačkog martirija, kada bismo u svece još uvijek vjerovali. NIJE FER – jedine su dvije riječi što nad Žarkovim počivalištem možemo i smijemo generacijski procijediti, mi rođeni početkom šezdesetih u Jugoslaviji.
On je bio naš jedini Brando i James Dean, čisti rock ‘n’ roll u izvedbi a tako klasičan, arhaičan i heroičan kao najčišći narodni ep. Nije fer da je jedan takav vulkan umjetnosti i doživotni robijaš dobrote (kažu svi koji su ga pobliže poznavali da je bio beskrajno dobar čovjek) ponio na licu sve naše grijehe prosječnosti, kompromiserstva, neusuđivanja i ušićarenih mrvica slobode. Žarka smo kao poster smjeli zakucati na zid i jeftino se švercati uz njega. Nadajući se da ćemo se i mi jednom naći s prave strane zida. I historije.
A onda legendarni Oficir s ružom…
Možda zato što u filmu “Oficir s ružom” Dejana Šorka igra moj dragi drug i brat Vicko Ruić, i Žarka sam nekako smatrao bratom. Svi smo te 1987. bili zaljubljeni u vilinske glumice Kseniju Pajić i Draganu Mrkić, a njih dva su kao u Dostojevskom igrali surogatne Karamazove, u bolnoj sceni isljeđivanja gdje Vickov komesarski lik s nekom pragmatičnom grižnjom savjesti lomi antičku zanesenost čistoće Žarkove pobune.
U milijardama zauvijek memoriranih Lauševih lica meni je jedno od najdražih ono Bajre iz filma “Dogodilo se na današnji dan”, rađenog po žestokoj drami Deane Leskovar “Tri čekića (o srpu da i ne govorimo)”. Bajra je pali kvartovski heroj, tvrdokuhani vitez bijede kojemu je nagonski izlaz u zločin ono što mu je bestidna društvena mašinerija namijenila a on joj stoički ide ususret.
Čovek koji je ubio ne može biti slobodan
Jedna od najporaznijih i najveličanstvenijih postaja Lauševog, što bi stari Grci rekli, hibrisa, dogodila se dok je vasionskom pozlatom glumirućeg bića skidao pozlatu sa Svetog Save (predstava “Sveti Sava” Siniše Kovačevića, u režiji Vladimira Milčina i produkciji Narodnog pozorišta u Zenici) i iznova ga rađao u čovjeka od krvi i mesa. Gledao sam predstavu u maju 1990., na Sterijinom pozorju, i posramljeno plakao u mraku, zgranut tolikom karizmom jednog umjetničkog poštenja.
Dalje je krenula hajka. Pomahnitale nacionalističke bagre počele su sijati svoje trule zube, Žarkova je staromodna vjera u čojstvo bila idealna za odstrel u novom dobu mraka. O slobodi više nije imao tko da pjeva. Jedne noći 1993., Žarko je do posljednjeg daha branio svoju izmrcvarenu čast i slobodu, i u toj obrani postao ubojica.
“Naravno, ja nisam slobodan čovek. Čovek koji je ubio nikada više ne može biti slobodan. Sloboda više nikada ne može biti moja reč…”, zapisao je u u dnevniku jedne robije, knjizi “Godina prođe, dan nikad”. Zbogom Junače, blagoslovljeni smo što smo te živjeli.