Više od 65 godina djelovala je kao kostimografkinja, scenografkinja, kiparica, slikarica, kazališna redateljica. Radila je kostime i scenografiju za više od 150 dramskih predstava, opera i baleta, nekoliko filmova i televizijskih emisija.
Imala je stotinjak samostalnih izložbi na kojima je predstavila svoje crteže, gvaševe, kolaže, instalacije, skulpture od željeza… No najveće uspjehe postigla je sa svojim slavnim ambijentalnim monumentalnih tapiserijama koje je izlagala u Helsinkiju, Oslu, Kopenhagenu, Bologni, Montrealu, Laussani, New Yorku, Buenos Aresu, Amsterdamu, Madridu, Sao Paolu, Washingtonu.
Do kuće uz pomoć buketa ruža
Trodimenzionalne tapiserije predstavila je na Bijenalu u Veneciji… Dobitnica je nagrada Grand Prix Itamaraty na 14. Biennalu u Sao Paolu, Herderove nagrade u Beču, nagrade UNESCO-a za zasluge na području suvremenog stvaralaštva te nagrade Vladimir Nazor za životno djelo za likovnu umjetnost.
Iako je imala prekrasne vile u Dubrovniku i Provansi te stan u Parizu posljednje dan života provela je u palači Veneciji. U tu vilu, pričala je, zaljubila se dok je s drugim suprugom, Hansom Wuttkeom, izvršnim predsjednikom Međunarodne financijske korporacije IFC i potpredsjednikom Svjetske banke, šetala Venecijom.
U to vrijeme prodala je neko zemljište pa je predložila suprugu da skupe sve novce koje imaju i pokušaju kupiti tu kuću. Ubrzo su saznali da je vila već dugo na prodaju, ali da je vlasnica teška za pregovore. Tada je Hans upitao Jagodu kako će pregovarati s njom. „Predložila sam mu da joj kupi veliki buket crvenih ruža te da ode pregovarati. I taj je štos upalio, žena je bez puno pogađanja prodala tu kuću s predivnim vrtom u centru Venecije. Eto to je jedan mali kamenčić u mozaiku i priči o meni.“
Članak se nastavlja ispod oglasa
Život koji nije bio idila
Za intervju koji smo vodili krajem prošlog ljeta u Dubrovniku Jagoda Buić se povjerila da ne može reći gdje najradije provodi vrijeme. „Na to vam pitanje ne mogu odgovoriti, jer ne znam. Na svim tim mjestima provela sam predivne dane, upoznala sam puno krasnih ljudi, mnogo toga naučila.“
No, dodala je, da je zapravo od kako se rodila živjela u raskoši, najprije u rodnoj kući u Splitu, na Matejuški, na rivi. „No unatoč toga moj život nije bio idila, bio je serija katastrofa koje su me oduvijek pratile”, rezignirano je zaključila.
Otac je bio gradonačelnik i ban
Jagoda Buić rođena je 1930. u Splitu, otac Mirko Buić, bio je doktor pravnih znanosti, splitski gradonačelnik, ministar i posljednji ban Primorske banovine. Kuća u kojoj su živjeli bila je prava umjetnička galerija, prepuna vrijednih slika, na zidovima je visjelo 14 radova Miroslava Kraljevića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedne slike Milivoja Uzelca Jagoda se toliko bojala, da ju je majka morala odnijeti u podrum. Kuća Buićevih bila je poznata po raskošnim prijemima, biblioteci s knjigama na više jezika, a Jagoda je imala dvije guvernante te poduku iz baleta i klavira.
Prisjećala se kako je njen otac pričao da je bio na sastanku s princom Pavlom i banom Ivanom Šubašićem te da su zajedno na Bledu konstituirali banovinu Hrvatsku. „No, otac nam je strogo zabranio pričati o tomu“, prisjeća se Buić.
Brat je poginuo u ratu
Kad je već bilo očito da će doći do rata, majka je htjela da se sve umjetnine sklone u bakinu kuću, no otac je odbio pa je, nakon što su njemačke štuke bombardirale Split, sve nestalo u plamenu, zajedno s vilom u kojoj su živjeli. Ostali su bez svega, a otac je morao pobjeći iz Splita preko Visa u Rim.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Od tada su uvijek živjeli sa spakiranim koferom kako bi u svakom trenutku bili spremni na bijeg. Ubrzo je, pričala je Buić, uslijedila nova katastrofa. Njen stariji brat Đorđe, koji je bio osobni prevoditelj Randolpha Churchilla, sina engleskog premijera, poginuo je tijekom ratnih operacija. Bio je to strašan udarac za obitelj jer je bio iznimno obrazovan, bio je poliglota te talentirani umjetnik, svirao je Bacha, Scarlattija i cool jazz.
Izbačena iz škole
Po završetku rata, Buić se s majkom i sestrama vratila u Split kod bake, dok je otac ostao u Rimu. Jednog dana 1945., na razgovor ju je pozvala direktorica gimnazije Flego. „Nosila je čizme i opasač te me strogo upitala zašto nisam jedina članica udruženja omladine. Odgovorila sam da to nije točno, kako može zna da jedino ja nisam učlanjena i kako će to dokazati.“ Zbog tako drskog odgovora odmah je izbačena iz škole.
Tada je preselila kod mamine sestre u Dubrovnik. „To je bilo kao da se otvorilo nebo, a ja ušla u raj. Dok je pola Splita bilo spaljeno, a oko mene doslovce su padale bombe te ginuli meni bliski ljudi, u prekrasnom gradu Dubrovniku rat nije ostavio ozbiljnije tragove.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predavali su joj veliki umjetnici
Već 1949. kao maturantica izradila je prve nacrte kostima za HNK u Splitu te je upisala Akademiju za primijenjenu umjetnost u Zagrebu. Tu su joj predavali elitni profesori poput Koste Angeli Radovanija, Ernesta Tomaševića, Vjenceslava Richtera, s kojim je bila neko vrijeme u vrlo prisnim odnosima…
„Studenti i profesori bili su bili puni entuzijazma, no ubrzo smo se suočili s činjenicom da primijenjena umjetnost nikoga nije zanimala. Stoga sam odlučila otići u inozemstvo na studij. Profesor Đuka Kavurić, jedan od slavne braće po kojoj se nekoć zvala Hebrangova ulica, mi je rekao: Idi, ne bojim se za tebe, ti si lijepa, pametna, i talentirana pa ćeš se lako snaći.“
Odlazak u Rim
Ubrzo je, 1952., otputovala ocu u Rim gdje je upisala Studij kostimografije i scenografije na Eksperimentalnom centru Cinecitta. U to doba Italija se nastojala osloboditi nasljeđa fašističke diktature, pa se živjelo dosta raskalašeno, a Jagoda je upoznala cijeli niz poznatih ljudi iz umjetničkih krugova, posebice iz filma.
Članak se nastavlja ispod oglasa
„Vratila sam se s jednog putovanja, te otišla kod prijatelja koji su imali kuću pokraj Rima. Bila sam toliko umorna da sam zaspala na krilu jednog mladića. Kad sam na povratku pitala gdje mogu sresti tog lijepog mladog čovjeka, rečeno mi je da je to slavni modernistički redatelj i najutjecajniji filmski estetičar Michelangelo Antonioni.“
Strašna ozljeda u Beču
Potom u Beču upisuje Akademie fur Angewandte Kunst, za unutrašnju arhitekturu i scenografiju. Tada je Jagodu Buić sustigla nova katastrofa. „Pala sam i razrezala trbuh tako da su mi se vidjela crijeva. Morali su me operirati, primila sam puno krvi, a danas neki doktori misle da je oduzetost mojih nogu posljedica te ozljede.“ Zbog toga nije mogla 1954. osobno primiti prvu nagradu Ehren Preis na Akademiji za diplomski rad.
No, kad joj je rektor magnifizenz Univerziteta u Beču Kurt Komarek svečano uručio diplomu dogodilo se nešto posve neočekivano. „Dugo mi nije puštao ruku, imala sam osjećaj da ju nikada neće pustiti. Ubrzo se pokazalo da sam bila u pravu, taj stisak ruke trajao je decenijama. Između nas se razvila simpatija, a da ni sama ne znam kako, naša neobična veza na daljinu bila je puna nježnosti,“ prisjećala se Buić.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ljubav života srela u Washingtonu
Po povratku u Split od 1955. do 1958, napravila je 11 koreografija i 3 scenografija u HNK-a, potom je na Dubrovačkim ljetnim igrama na poziv redatelja Branka Gavelle radila Dubravku Ivana Gundulića. Od tada surađuje s našim najboljim kazališnim kućama i redateljima Kostom Spajićem, Dino Radojevićem, Božidarom Violićem, Vladom Habunekom, Markom Fotezom, a za film Carevo novo ruho Ante Babaje napravila je kostime. Sa slavnim arhitektima Bernardom Bernardijem i Vjenceslavom Richterom osnovala je Studij industrijskog oblikovanja.
Pripremajući izložbu u Washingtonu 1981. dogodila joj se ljubav života. Veleposlanik u SAD Budimir Lončar priredio je večeru u njenu čast, a jedan od gostiju bio je i Hans Wuttke, izvršni predsjednik Međunarodne financijske korporacije IFC i potpredsjednik Svjetske banke. „Tada nisam znala tko je, ali sam ga odmah zapazila jer je bio visok, naočit, prekrasan muškarac.“
Duboka mržnja prema nacizmu
Počeli su se družiti i nakon dva mjeseca Wuttke je nazvao Lončara i rekao da moraju razgovarati. Iznenađenom Lončaru kazao je da želi oženiti Jagodu pa ga je zanimalo što on o tomu misli. Lončar mu je odgovorio: „Kad ne bih imao svoju Janu, ja bih Jagodu odmah oženio.“ Nakon toga je Wuttke, poslije svega tri mjeseca poznanstva, zaprosio Jagodu. Sad je na njoj bio red da razgovara s Lončarom.
„U 2 sata u noći nazvala sam Leku i kazala mu da mora biti iskren prema meni. O tomu, naime, ovisi hoću li se udati za Hansa ili neću. Kad mi je to obećao, upitala sam ga, je li možda Hans bio član nacističke stranke ili je kao dijete bio član Hitlerjugenda. Kazala sam mu ako je bio samo jedan dan neću se udati za njega.“
No, kad je Lončar odgovorio da koliko zna Wuttke nikada nije bio član niti jedne nacističke organizacije, Buić se udala za Wuttkea. I, kaže, nije pogriješila. „ U meni je duboko usađena mržnja prema nacistima i fašistima pa nisam mogla zamisliti da bi živjela s nekim tko je podržavao tu ideologiju. Preko toga nikada ne bih mogla prijeći,“ zaključila je odlučno Buić.
Prvi brak, velika pogreška
Bio je to njen drugi brak, posve različit od prvoga. „Kao mlada zaljubila sam se u inženjera Niku Bonettija, godinama smo hodali i pet godina bili u braku. To nije bila velika ljubav nego moja velika pogreška. Dok se on kurvao, ja sam radila, ali sam ipak bila nesretna kad smo se rastali.“
Nakon što je Hans Wuttke preminuo, Jagoda Buić potpuno se odvojila od svijeta. Zatvorila se u vilu u Veneciji sve dok ju Rade Šerbedžija nije pozvao da napravi kostime za predstavu Kralj Lear. „Tada sam se vratila normalnom životu,“ kazala je Buić.
Druženje s dva francuska predsjednika
Ako je u životu imala bilo kakve privilegije onda je to bila, istaknula je Buić, mogućnost upoznati brojne domaće i svjetske intelektualce i umjetnike. Tako ju je bivši francuski predsjednik Jacques Chirac impresionirao privlačnim osmjehom, lijepom kožom i velikim poznavanjem svjetske kulture.
S njim su, suprug i Jagoda, proveli nezaboravno ljeto na jahti princa i multimilijardera Age Khana. Bivši predsjednik Françoise Mitterrand također je bio veliki intelektualac, a njen suprug Hans govorio je kako je on puno sadržajniji čovjek od Chiraca.
Poseban odnos prema partizanima
I dok Jagoda Buić fašistima nije mogla ništa oprostiti, odnos spram partizana i komunista bio je potpuno drugačiji. „Bila sam dijete buržuja, izbačena sam iz škole s 15 godina, pa nisam mogla dobiti stipendiju i atelje, čak ni točkice za kruh. Ipak moram priznati da danas žalim za tim dobom velikih nada, planova i etičkih principa. Upoznala sam cijeli niz sjajnih intelektualaca partizana, poput Leke Lončara, Koče Popovića, Ede Murtića koji su me uvelike odredili.“
Kaže kako su svi oni bili jedna duša koja se borila protiv zajedničkog neprijatelja. „Nikada neću zaboraviti niti mog brata niti puno prijatelja koji su poginuli u borbama protiv njemačkih okupatora.“
Najviše su je pogodili gubici puno velikih prijatelja: književnika Predraga Matvejevića, kipara Dušana Džamonje, slikara Ede Murtića, glumca Predraga Vušovića, likovnog kritičara i pjesnika Tonka Maroevića, filmskog redatelja Bogdana Žižića, slikara Vladimira Veličkovića….“
Velik broj slavnih prijatelja
Dok je nabrajala imena niz lice Jagode Buić spustile su se prve suze. Da bismo pobjegli od te, za nju očito teške teme, pitao sam ju zašto kao prijatelje spominje uglavnom muškarce, a rijetko žene. „U pravu ste. Doista sam se družila puno više s muškarcima nego sa ženama, premda sam imala puno prijateljica iz rane mladosti. No one su se uglavnom negdje izgubile.“
Objasnila je kako se radije družila muškarcima, ali ne samo iz razloga muško ženskih odnosa jer nikada nije razmišljala je li lijepa ili nije. Premda je ispričala u šali kako joj je žao što se s muškarcima puno više družila, a manje ljubovala, njeni prijatelji tvrde da je imala više ozbiljnih veza.
„Voljela sam biti s muškarcima zato što su bili inteligentni, obrazovani, zanimljivi sugovornici. Moji su prijatelji, među ostalim bili, Predrag Matvejević, Zlatko Dizdarević, Rade Šerbedžija, Vjekoslav Šutej, Edo Murtić, Dušan Džamonja… Oni su pak bili sa mnom jer sam bila zgodna žena, pa su mi možda htjeli imponirati, a osim toga bila sam kao sugovornik dovoljno pažljiva što žene često nisu.“
Piše prozu i poeziju
Buić je najčešće spominjala Leku Lončara za kojega kaže da je briljantan intelektualac, široke kulture, te, što se u nas malo zna, čovjek od velikog ugleda i utjecaja u svjetskoj politici. „On je i dan danas toliko pažljiv da me svaki da zove i brine za moje zdravlje. Stariji od mene, ali on će postojati sve dok god bude htio, a ne onoliko koliko će neki drugi htjeti.“
Prisjećala se kako ju je filmska i kazališna glumica Marija Crnobori znala nazvati te se požaliti: “Jagoda, ove subote, što smo starije, sve češće dolaze. I bila je u pravu“, kaže Buić, a kako ne bi razmišljala o ružnim stvarima, pa i smrti, sada piše prozu i pjesme. Pročitala nam je više tekstova koje je zapisala urednim rukopisom u bilježnicu.
Predstava zabranjena zbog Tuđmana
Za razgovora se pokazalo da, unatoč godinama, memorija besprijekorno služi Jagodu Buić. Često je citirala svjetske pjesnike i misli velikih književnika, a po tomu što je pročitala ovisilo je njeno raspoloženje. Kretalo se od smijeha i zanosa, do tuge i pokoje suze.
Buić se 1997. okušala i kao kazališna redateljica. U zagrebačkoj Gavelli postavila je Shakespeareova Richarda III, a uz režiju bila je i scenografkinja i kostimografkinja. Glumci su bili Predrag Vušović i Dubravka Miletić. No predstava je nakon samo 4 izvedbe skinuta s repertoara. „Obrazloženje je bilo da sam s Richardom III. aludirala na predsjednika Tuđmana i to je bila velika kulturna sramota.“
Otišla je Jagoda Buić: nagrađivana umjetnica koja se družila sa svjetskim uglednicima, a Tuđman joj je zabranio predstavu
Preminula je u 93. godini, u svojoj palači u Veneciji
Bivši francuski predsjednik Jacques Chirac impresionirao ju je privlačnim osmjehom, lijepom kožom i velikim poznavanjem svjetske kulture. S njim su, suprug i Jagoda, proveli nezaboravno ljeto na jahti princa i multimilijardera Age Khana
U 93-godini, u svojoj palači u Veneciji, preminula je Jagoda Buić Wuttke, umjetnica koja se proslavila u svijetu kao jedna od najvećih majstorica tapiserija te vrhunska kostimografkinja.
Više od 65 godina djelovala je kao kostimografkinja, scenografkinja, kiparica, slikarica, kazališna redateljica. Radila je kostime i scenografiju za više od 150 dramskih predstava, opera i baleta, nekoliko filmova i televizijskih emisija.
Imala je stotinjak samostalnih izložbi na kojima je predstavila svoje crteže, gvaševe, kolaže, instalacije, skulpture od željeza… No najveće uspjehe postigla je sa svojim slavnim ambijentalnim monumentalnih tapiserijama koje je izlagala u Helsinkiju, Oslu, Kopenhagenu, Bologni, Montrealu, Laussani, New Yorku, Buenos Aresu, Amsterdamu, Madridu, Sao Paolu, Washingtonu.
Do kuće uz pomoć buketa ruža
Trodimenzionalne tapiserije predstavila je na Bijenalu u Veneciji… Dobitnica je nagrada Grand Prix Itamaraty na 14. Biennalu u Sao Paolu, Herderove nagrade u Beču, nagrade UNESCO-a za zasluge na području suvremenog stvaralaštva te nagrade Vladimir Nazor za životno djelo za likovnu umjetnost.
Iako je imala prekrasne vile u Dubrovniku i Provansi te stan u Parizu posljednje dan života provela je u palači Veneciji. U tu vilu, pričala je, zaljubila se dok je s drugim suprugom, Hansom Wuttkeom, izvršnim predsjednikom Međunarodne financijske korporacije IFC i potpredsjednikom Svjetske banke, šetala Venecijom.
U to vrijeme prodala je neko zemljište pa je predložila suprugu da skupe sve novce koje imaju i pokušaju kupiti tu kuću. Ubrzo su saznali da je vila već dugo na prodaju, ali da je vlasnica teška za pregovore. Tada je Hans upitao Jagodu kako će pregovarati s njom. „Predložila sam mu da joj kupi veliki buket crvenih ruža te da ode pregovarati. I taj je štos upalio, žena je bez puno pogađanja prodala tu kuću s predivnim vrtom u centru Venecije. Eto to je jedan mali kamenčić u mozaiku i priči o meni.“
Život koji nije bio idila
Za intervju koji smo vodili krajem prošlog ljeta u Dubrovniku Jagoda Buić se povjerila da ne može reći gdje najradije provodi vrijeme. „Na to vam pitanje ne mogu odgovoriti, jer ne znam. Na svim tim mjestima provela sam predivne dane, upoznala sam puno krasnih ljudi, mnogo toga naučila.“
No, dodala je, da je zapravo od kako se rodila živjela u raskoši, najprije u rodnoj kući u Splitu, na Matejuški, na rivi. „No unatoč toga moj život nije bio idila, bio je serija katastrofa koje su me oduvijek pratile”, rezignirano je zaključila.
Otac je bio gradonačelnik i ban
Jagoda Buić rođena je 1930. u Splitu, otac Mirko Buić, bio je doktor pravnih znanosti, splitski gradonačelnik, ministar i posljednji ban Primorske banovine. Kuća u kojoj su živjeli bila je prava umjetnička galerija, prepuna vrijednih slika, na zidovima je visjelo 14 radova Miroslava Kraljevića.
Jedne slike Milivoja Uzelca Jagoda se toliko bojala, da ju je majka morala odnijeti u podrum. Kuća Buićevih bila je poznata po raskošnim prijemima, biblioteci s knjigama na više jezika, a Jagoda je imala dvije guvernante te poduku iz baleta i klavira.
Prisjećala se kako je njen otac pričao da je bio na sastanku s princom Pavlom i banom Ivanom Šubašićem te da su zajedno na Bledu konstituirali banovinu Hrvatsku. „No, otac nam je strogo zabranio pričati o tomu“, prisjeća se Buić.
Brat je poginuo u ratu
Kad je već bilo očito da će doći do rata, majka je htjela da se sve umjetnine sklone u bakinu kuću, no otac je odbio pa je, nakon što su njemačke štuke bombardirale Split, sve nestalo u plamenu, zajedno s vilom u kojoj su živjeli. Ostali su bez svega, a otac je morao pobjeći iz Splita preko Visa u Rim.
Od tada su uvijek živjeli sa spakiranim koferom kako bi u svakom trenutku bili spremni na bijeg. Ubrzo je, pričala je Buić, uslijedila nova katastrofa. Njen stariji brat Đorđe, koji je bio osobni prevoditelj Randolpha Churchilla, sina engleskog premijera, poginuo je tijekom ratnih operacija. Bio je to strašan udarac za obitelj jer je bio iznimno obrazovan, bio je poliglota te talentirani umjetnik, svirao je Bacha, Scarlattija i cool jazz.
Izbačena iz škole
Po završetku rata, Buić se s majkom i sestrama vratila u Split kod bake, dok je otac ostao u Rimu. Jednog dana 1945., na razgovor ju je pozvala direktorica gimnazije Flego. „Nosila je čizme i opasač te me strogo upitala zašto nisam jedina članica udruženja omladine. Odgovorila sam da to nije točno, kako može zna da jedino ja nisam učlanjena i kako će to dokazati.“ Zbog tako drskog odgovora odmah je izbačena iz škole.
Tada je preselila kod mamine sestre u Dubrovnik. „To je bilo kao da se otvorilo nebo, a ja ušla u raj. Dok je pola Splita bilo spaljeno, a oko mene doslovce su padale bombe te ginuli meni bliski ljudi, u prekrasnom gradu Dubrovniku rat nije ostavio ozbiljnije tragove.
Predavali su joj veliki umjetnici
Već 1949. kao maturantica izradila je prve nacrte kostima za HNK u Splitu te je upisala Akademiju za primijenjenu umjetnost u Zagrebu. Tu su joj predavali elitni profesori poput Koste Angeli Radovanija, Ernesta Tomaševića, Vjenceslava Richtera, s kojim je bila neko vrijeme u vrlo prisnim odnosima…
„Studenti i profesori bili su bili puni entuzijazma, no ubrzo smo se suočili s činjenicom da primijenjena umjetnost nikoga nije zanimala. Stoga sam odlučila otići u inozemstvo na studij. Profesor Đuka Kavurić, jedan od slavne braće po kojoj se nekoć zvala Hebrangova ulica, mi je rekao: Idi, ne bojim se za tebe, ti si lijepa, pametna, i talentirana pa ćeš se lako snaći.“
Odlazak u Rim
Ubrzo je, 1952., otputovala ocu u Rim gdje je upisala Studij kostimografije i scenografije na Eksperimentalnom centru Cinecitta. U to doba Italija se nastojala osloboditi nasljeđa fašističke diktature, pa se živjelo dosta raskalašeno, a Jagoda je upoznala cijeli niz poznatih ljudi iz umjetničkih krugova, posebice iz filma.
„Vratila sam se s jednog putovanja, te otišla kod prijatelja koji su imali kuću pokraj Rima. Bila sam toliko umorna da sam zaspala na krilu jednog mladića. Kad sam na povratku pitala gdje mogu sresti tog lijepog mladog čovjeka, rečeno mi je da je to slavni modernistički redatelj i najutjecajniji filmski estetičar Michelangelo Antonioni.“
Strašna ozljeda u Beču
Potom u Beču upisuje Akademie fur Angewandte Kunst, za unutrašnju arhitekturu i scenografiju. Tada je Jagodu Buić sustigla nova katastrofa. „Pala sam i razrezala trbuh tako da su mi se vidjela crijeva. Morali su me operirati, primila sam puno krvi, a danas neki doktori misle da je oduzetost mojih nogu posljedica te ozljede.“ Zbog toga nije mogla 1954. osobno primiti prvu nagradu Ehren Preis na Akademiji za diplomski rad.
No, kad joj je rektor magnifizenz Univerziteta u Beču Kurt Komarek svečano uručio diplomu dogodilo se nešto posve neočekivano. „Dugo mi nije puštao ruku, imala sam osjećaj da ju nikada neće pustiti. Ubrzo se pokazalo da sam bila u pravu, taj stisak ruke trajao je decenijama. Između nas se razvila simpatija, a da ni sama ne znam kako, naša neobična veza na daljinu bila je puna nježnosti,“ prisjećala se Buić.
Ljubav života srela u Washingtonu
Po povratku u Split od 1955. do 1958, napravila je 11 koreografija i 3 scenografija u HNK-a, potom je na Dubrovačkim ljetnim igrama na poziv redatelja Branka Gavelle radila Dubravku Ivana Gundulića. Od tada surađuje s našim najboljim kazališnim kućama i redateljima Kostom Spajićem, Dino Radojevićem, Božidarom Violićem, Vladom Habunekom, Markom Fotezom, a za film Carevo novo ruho Ante Babaje napravila je kostime. Sa slavnim arhitektima Bernardom Bernardijem i Vjenceslavom Richterom osnovala je Studij industrijskog oblikovanja.
Pripremajući izložbu u Washingtonu 1981. dogodila joj se ljubav života. Veleposlanik u SAD Budimir Lončar priredio je večeru u njenu čast, a jedan od gostiju bio je i Hans Wuttke, izvršni predsjednik Međunarodne financijske korporacije IFC i potpredsjednik Svjetske banke. „Tada nisam znala tko je, ali sam ga odmah zapazila jer je bio visok, naočit, prekrasan muškarac.“
Duboka mržnja prema nacizmu
Počeli su se družiti i nakon dva mjeseca Wuttke je nazvao Lončara i rekao da moraju razgovarati. Iznenađenom Lončaru kazao je da želi oženiti Jagodu pa ga je zanimalo što on o tomu misli. Lončar mu je odgovorio: „Kad ne bih imao svoju Janu, ja bih Jagodu odmah oženio.“ Nakon toga je Wuttke, poslije svega tri mjeseca poznanstva, zaprosio Jagodu. Sad je na njoj bio red da razgovara s Lončarom.
„U 2 sata u noći nazvala sam Leku i kazala mu da mora biti iskren prema meni. O tomu, naime, ovisi hoću li se udati za Hansa ili neću. Kad mi je to obećao, upitala sam ga, je li možda Hans bio član nacističke stranke ili je kao dijete bio član Hitlerjugenda. Kazala sam mu ako je bio samo jedan dan neću se udati za njega.“
No, kad je Lončar odgovorio da koliko zna Wuttke nikada nije bio član niti jedne nacističke organizacije, Buić se udala za Wuttkea. I, kaže, nije pogriješila. „ U meni je duboko usađena mržnja prema nacistima i fašistima pa nisam mogla zamisliti da bi živjela s nekim tko je podržavao tu ideologiju. Preko toga nikada ne bih mogla prijeći,“ zaključila je odlučno Buić.
Prvi brak, velika pogreška
Bio je to njen drugi brak, posve različit od prvoga. „Kao mlada zaljubila sam se u inženjera Niku Bonettija, godinama smo hodali i pet godina bili u braku. To nije bila velika ljubav nego moja velika pogreška. Dok se on kurvao, ja sam radila, ali sam ipak bila nesretna kad smo se rastali.“
Nakon što je Hans Wuttke preminuo, Jagoda Buić potpuno se odvojila od svijeta. Zatvorila se u vilu u Veneciji sve dok ju Rade Šerbedžija nije pozvao da napravi kostime za predstavu Kralj Lear. „Tada sam se vratila normalnom životu,“ kazala je Buić.
Druženje s dva francuska predsjednika
Ako je u životu imala bilo kakve privilegije onda je to bila, istaknula je Buić, mogućnost upoznati brojne domaće i svjetske intelektualce i umjetnike. Tako ju je bivši francuski predsjednik Jacques Chirac impresionirao privlačnim osmjehom, lijepom kožom i velikim poznavanjem svjetske kulture.
S njim su, suprug i Jagoda, proveli nezaboravno ljeto na jahti princa i multimilijardera Age Khana. Bivši predsjednik Françoise Mitterrand također je bio veliki intelektualac, a njen suprug Hans govorio je kako je on puno sadržajniji čovjek od Chiraca.
Poseban odnos prema partizanima
I dok Jagoda Buić fašistima nije mogla ništa oprostiti, odnos spram partizana i komunista bio je potpuno drugačiji. „Bila sam dijete buržuja, izbačena sam iz škole s 15 godina, pa nisam mogla dobiti stipendiju i atelje, čak ni točkice za kruh. Ipak moram priznati da danas žalim za tim dobom velikih nada, planova i etičkih principa. Upoznala sam cijeli niz sjajnih intelektualaca partizana, poput Leke Lončara, Koče Popovića, Ede Murtića koji su me uvelike odredili.“
Kaže kako su svi oni bili jedna duša koja se borila protiv zajedničkog neprijatelja. „Nikada neću zaboraviti niti mog brata niti puno prijatelja koji su poginuli u borbama protiv njemačkih okupatora.“
Najviše su je pogodili gubici puno velikih prijatelja: književnika Predraga Matvejevića, kipara Dušana Džamonje, slikara Ede Murtića, glumca Predraga Vušovića, likovnog kritičara i pjesnika Tonka Maroevića, filmskog redatelja Bogdana Žižića, slikara Vladimira Veličkovića….“
Velik broj slavnih prijatelja
Dok je nabrajala imena niz lice Jagode Buić spustile su se prve suze. Da bismo pobjegli od te, za nju očito teške teme, pitao sam ju zašto kao prijatelje spominje uglavnom muškarce, a rijetko žene. „U pravu ste. Doista sam se družila puno više s muškarcima nego sa ženama, premda sam imala puno prijateljica iz rane mladosti. No one su se uglavnom negdje izgubile.“
Objasnila je kako se radije družila muškarcima, ali ne samo iz razloga muško ženskih odnosa jer nikada nije razmišljala je li lijepa ili nije. Premda je ispričala u šali kako joj je žao što se s muškarcima puno više družila, a manje ljubovala, njeni prijatelji tvrde da je imala više ozbiljnih veza.
„Voljela sam biti s muškarcima zato što su bili inteligentni, obrazovani, zanimljivi sugovornici. Moji su prijatelji, među ostalim bili, Predrag Matvejević, Zlatko Dizdarević, Rade Šerbedžija, Vjekoslav Šutej, Edo Murtić, Dušan Džamonja… Oni su pak bili sa mnom jer sam bila zgodna žena, pa su mi možda htjeli imponirati, a osim toga bila sam kao sugovornik dovoljno pažljiva što žene često nisu.“
Piše prozu i poeziju
Buić je najčešće spominjala Leku Lončara za kojega kaže da je briljantan intelektualac, široke kulture, te, što se u nas malo zna, čovjek od velikog ugleda i utjecaja u svjetskoj politici. „On je i dan danas toliko pažljiv da me svaki da zove i brine za moje zdravlje. Stariji od mene, ali on će postojati sve dok god bude htio, a ne onoliko koliko će neki drugi htjeti.“
Prisjećala se kako ju je filmska i kazališna glumica Marija Crnobori znala nazvati te se požaliti: “Jagoda, ove subote, što smo starije, sve češće dolaze. I bila je u pravu“, kaže Buić, a kako ne bi razmišljala o ružnim stvarima, pa i smrti, sada piše prozu i pjesme. Pročitala nam je više tekstova koje je zapisala urednim rukopisom u bilježnicu.
Predstava zabranjena zbog Tuđmana
Za razgovora se pokazalo da, unatoč godinama, memorija besprijekorno služi Jagodu Buić. Često je citirala svjetske pjesnike i misli velikih književnika, a po tomu što je pročitala ovisilo je njeno raspoloženje. Kretalo se od smijeha i zanosa, do tuge i pokoje suze.
Buić se 1997. okušala i kao kazališna redateljica. U zagrebačkoj Gavelli postavila je Shakespeareova Richarda III, a uz režiju bila je i scenografkinja i kostimografkinja. Glumci su bili Predrag Vušović i Dubravka Miletić. No predstava je nakon samo 4 izvedbe skinuta s repertoara. „Obrazloženje je bilo da sam s Richardom III. aludirala na predsjednika Tuđmana i to je bila velika kulturna sramota.“