1) Don Jose Ruiz y Blasco, Picassov otac koji je prvi primijetio njegov talent

Pablo Picasso rođen je u andaluzijskom obalnom gradu Malagi, od oca Don Josea Ruiza y Blasca (David Wilmot)i majke Maríje Picasso y Lopez (Maria Jose Bavio) Picassov je otac bio ne baš pretjerano uspješan umjetnik i učitelj crtanja u lokalnoj školi primijenjene umjetnosti. Roditelji Jose Ruiza bili su sitni aristokrati, i obitelj je živjela životom građanske srednje klase. Ruiz je bio akademski obrazovan umjetnik, stilski tradicionalist, opčinjen španjolskim klasicima, Goyom i Velazquezom. Sam je, doduše, bio relativno skromnih ambicija, i bio je najpoznatiji po slikama golubova i drugih životinja.

Mladi je Pablo tako zapravo od početka bio izložen likovnoj umjetnosti. Picassova prva riječ je, navodno bila “lapiz”, što na španjolskom znači olovka. Otac, koji je zarađivao podučavanjem crtanja, sina je učio crtati golubove, a mali Pablo je u svojim crtkarijama kasnije postao opčinjen borbama bikova. Ruizu je, kao učitelju, prilično brzo postalo jasno da ima klinca s pomalo nesvakidašnjim talentom. Želio ga je obrazovati u velikog slikara pa je Pabla još kao dječaka vodio u Madrid da vidi djela španjolskih majstora, uvjeren da se veličina postiže kopiranjem uzora. Picasso je, doduše, još kao dijete pokazivao sklonost odmicanju od tradicije. Prema legendi, kada je Picasso imao 13 godina, Ruiz je negdje pronašao Pablovu nedovršenu crtkariju goluba. I na tom malom primjeru bilo mu je jasno da ga je sin vještinom nadišao. Prema nekim verzijama te priče, Ruiz se nakon toga zakleo da više neće slikati.

2) Carlos Casagemas, prijatelj čija je smrt inicirala “plavu fazu”

Barcelona je potkraj 19. stoljeća bila prilično uzbudljivo mjesto. Gaudi je radio apsolutno neviđene svari na polju arhitekture, umjetnička scena je bila vibrantna, a po gradu su se muvali kojekakvi politički smutljivci. Pablo Picasso u Barceloni se našao u kasnim tinejdžerskim godinama. Visio je, kao uostalom i drugi slični klinci, u kafiću Els Quatre Gats (Četiri mačke). Bilo je to ne pretjerano ugledno, zadimljeno mjesto u kojem su se, u pripitim raspravama umjetnika miješali mladenački entuzijazmi, providni filozofski nihilizmi, i radikalne političke ideje. Picassov najbolji prijatelj iz tog vremena bio je Carlos Casagemas (Robert Sheehan), Picassov vršnjak, slikar i pjesnik.

Casagemas je ključna osoba Picassove mladosti iz dva osnovna razloga. Zajedno s Casagemasom, Picasso je odlučio otići iz Barcelone u Pariz, a Casagemasova tragična sudbina u Parizu kasnije je, barem djelomično, pokrenula Picassovu plavu fazu Naime, Picasso i Casagemas, s idejom da će postati veliki umjetnici, zajedno dolaze u Pariz s 19 godina. Ne govore baš francuski, a većinu vremena provode na ulici, u kafićima, švercajući se po muzejima i muvajući se po bordelima. Casagemas, nažalost, nije bio čovjek toliko sretan da se rodi s Picassovim talentom, i u Parizu je dočekan mnogo hladnije od svog kolege. Umjesto u umjetničku slavu, upada u vrtlog alkohola i opijuma, a u jednoj okrutnoj točki tog košmara, ubija se zbog neuzvraćene ljubavi. Picassa je gubitak prijatelja strašno pogodio, toliko da je do neke mjere pokrenuo njegovu melankoličnu “plavu fazu”, u kojoj su dominirali hladni plavi tonovi, boležljivo zelene i pepeljasto sive nijanse.

3) Max Jacob, najbliži Picassov prijatelj

Jednu od svojih prvih pariških izložbi Picasso je imao u ljeto 1901. godine. Izložba je bila relativno uspješna, ali još važnije, piše Atlantic u svom velikom tekstu o slavnom slikaru, za život Pabla Picassa bila je posebno značajna jer ga je spojila s jednim od najboljih i najdugovječnijih prijatelja. Max Jacob (U seriji ga glumi T.R. Knight) imao je 25 godina kada je upoznao Pabla, a u Pariz je, iz sličnih pobuda kao i Picasso, došao nekoliko godina ranije. Danas je Jacob poznatiji kao pjesnik, pisac i kritičar, ali u to se vrijeme bavio i slikarstvom.

Prema priči, Jacob je prepoznao Picassov talent, i poželio ga upoznati. “Drži se pjesništva”, navodno mu je savjetovao Picasso, nakon što mu je pokazao svoje slikarske pokušaje. Jacob ga je očito poslušao, etabliravši se kasnije kao pjesnik i pisac, duboko uronjen u ondašnju umjetničku scenu. Jacob i Picasso godinama su održavali blisko prijateljstvo. Jacob je bio Picassov prvi pariški prijatelj, i zajedno su istraživali noćni život i boemsku zajednicu Montmartrea, a Jacob je imao važnu ulogu u širenju glasa o mladom Picassu u pariškim umjetničkim krugovima. Židovskog podrijetla, umro je za vrijeme Drugog svjetskog rata u deportacijskom logoru Drancyju.

4) Fernande Olivier, prva žena s kojom je ušao u ozbiljnu vezu

Picasso, inače legendaran ljubavnik, do Pariza se nije vezao za jednu ženu. Zapravo, sve do Fernande Olivier (Aisling Franciosi). Prema legendi, upoznali su se usred neočekivane ljetne oluje. Picasso je hodao prema svom studiju, u rukama noseći mačića kojeg je spasio od kiše. Fernande se praktički zabila u njega mokra do kože, a Picasso joj je, iznenađen, gurnuo mačića u ruke. Olivier je bila Picassova vršnjakinja, koja nije imala previše sreće s muškarcima. Svoju je osobnu povijest kasnije svjesno mijenjala u biografijama, ali je, prema nekim zapisima, prije Picassa imala dva propala braka.

U trenutku kada su se upoznali, često je bila model i ljubavnica slikarima s Montmartrea. Picasso i Fernande upustili su se u prilično strastvenu vezu, zapravo, u njegov prvi pravi duboki odnos s nekom ženom. Fernande je bila prilično inteligentna i nedvojbeno lijena, a njih dvoje vrlo su brzo počeli živjeti zajedno. U BBC-jevu dokumentarcu Picasso Love, Sex and Art, Fernande je opisala njihovu svakodnevicu. “Nije volio da ga se smeta po danu. Ljudi su svejedno konstantno dolazili na vrata, pa je radio noću. Ustao bi oko četiri ili pet sati popodne, obavio što je trebao, večerao, a onda radio od osam navečer do 6 ujutro. Nije imao puno novca, pa je stara platna prekrivao novim slikama. Neka su platna imala po dva ili tri sloja boje. Bila bih tužna kada bi ih prekrio. Bila su prelijepa”.

5) Guillaume Apollinaire, veliki prijatelj i Picassov promotor

Osim, naravno, odnosa sa ženama, tri su prijateljska odnosa bitnije odredila Pabla Picassa prije nego što je njegovo ime dobilo značenje koje ima danas. Osim Carlosa Casagemasa i Maxa Jacoba, treći Picassov važan prijatelj bio je Guillaume Apollinaire (Seth Gabel). On je, inače, rođen kao Wilhelm Albert Włodzimierz Apolinary Kostrowicki, i zapravo je poljskog podrijetla. Poput Picassa, kao mladić je emigrirao u Francusku gdje je preuzeo ime po kojem je danas poznat. Apollinairea danas znamo kao jednog od važnijih francuskih pjesnika s početka dvadesetog stoljeća i vrlo važnog likovnog kritičara kojem se pripisuje kovanje termina kubizam. Kada ga je Picasso upoznao oko 1904., Apollinaire je bio neafirmirani pisac koji se još nije odlučio za konkretan medij, a do tada nije imao posebnih veza sa slikarstvom.

To što u to vrijeme nije bio afirmiran, niti pretjerano upoznat s vizualnim umjetnostima, nije značilo da nije bio talentiran. Nakon što je upoznao Picassa i njegov rad, postao je njegov veliki promicatelj i propagator. Na primjer, u već spomenutom velikom tekstu Atlantica, koristi se figura koja kaže da je Apollinaire jednu svoju svoju priču smjestio u Prag, u kojem nije nikada bio, toliko ga dobro opisavši da su čitatelji bili uvjereni da je tamo proveo djetinjstvo, a slično je napravio pišući o Picassovoj plavoj fazi. Inače, prijateljstvo s Apollinaireom, čovjekom opčinjenim misticizmom, harlekinima i cirkuskim figurama, očito je utjecalo i na Picassov rad iz njegove ružičaste faze.

6) Olga Koklova, ruska balerina, supruga i majka prvog djeteta

Olga Koklova (Sofia Doniants) je prva Picassova zakonita žena i majka njegova prvog djeteta, Paula, iako je upitno koliko je ta ljubav bila velika i koliko je dubok njezin utjecaj u Picassovu životu. U trenutku kada su se upoznali, Pablo Picasso je bio poznat umjetnik, koji iza sebe ima određene financijske resurse i, za Kolkovu možda i važnije, društveni ugled. Nakon mladosti proživljene u kreativnim groznicama, opijumskim podrumima i boemskim lutanjima, Picasso se, valjda, jednostavno htio smiriti. Kasnije je govorio kako je Olgu oženio jer je bila lijepa i jer je bila povezana s ruskom aristokracijom.

Kolkova je bila kći pukovnika ruske carske vojske, pripadnica više društvene klase, balerina s aristokratskom aurom. Pripadala je, da se tako izrazimo, pravim krugovima i bila je prikladna supruga jednog etabliranog umjetnika. Kada su se upoznali, bila je u srednjim dvadesetima, a osim svog podrijetla nije imala očitih dodirnih točaka s Picassom. Slikarstvo je doživljavala, u najbolju ruku, kao nešto što se objesi na zid. Brak im je brzo prestao biti pretjerano uzbudljiv, a Picasso je o Kolkovoj znao govoriti prilično podozrivo, izrugujući se njezinoj navici da konstantno pije kavu.

7) Marie-Therese Walter, možda najstrastvenija Picassova ljubav

Ako je Picassov odnos s Kolkovom bio u najbolju ruku mlak, Marie-Therese Walter (Poppy Delevingne) bila je njezina potpuna suprotnost. Prema priči, u hladno poslijepodne 8. siječnja 1927. godine, Picasso je zamišljen lutao Parizom. Među svjetinom koja je izlazila iz metroa vidio je prekrasnu plavu djevojku. Nešto u toj djevojci dotaknulo je Picassovu divlju žicu, uspavanu pod patinom godina, braka, vremena i odgovornosti. Prema legendi, gledao ju je kako ulazi u robnu kuću i pričekao ispred. Dok je izlazila, zgrabio joj je ruku i rekao: “Ja sam Picasso. Radit ćemo velike stvari zajedno”.

Marie-Therese je tada imala samo 17 godina. Picasso ju je zamolio da mu bude model, i ubrzo su postali ljubavnici. Bila je to vjerojatno najstrastvenija Picassova veza, tijekom koje je u crtežima sebe često prikazivao kao minotaura, koji uzima mladu djevojku.

Marie-Therese je potajno putovala na ljetovanja na mjesta gdje je Picasso ljetovao s obitelji, a 1930. preselio ju je u zgradu nasuprot stana u kojem je živio. Nakon dugogodišnje afere, Walter mu je rodila kćer Mariju de la Concepción, nakon čega se brak između Kolkove i Picassa konačno rasplinuo.

8) Dora Maar, ljubavnica, muza i intelektualni rival

Negdje u vrijeme kada se rodila Maria de la Concepción, Picasso je upoznao ženu koja će naposljetku zamijeniti njezinu majku u njegovu životu. Doru Maar (Samantha Colley) je upoznao u zrelim pedesetim godinama. U jednom od omiljenih okupljališta nadrealista tog vremena upoznao ih je pjesnik Paul Eluard. Inače, pravo ime Dore Maar je Henrietta Theodora Marković, a rođena je u francuskom Toursu 1907., samo za kontekst, iste godine kada je nastalo remek-djelo ranog Picassovog stvaralaštva, Gospođice iz Avignona.

Majka joj je bila Francuskinja, a otac arhitekt iz Jugoslavije. Maar je bila slikarica i fotografkinja, intelektualna muza nadrealizma. Dugo je živjela u Buenos Airesu i tečno govorila španjolski, bila je uvjerena ljevičarka i uspješna komercijalna fotografkinja.

Bila je, ukratko, moderni intelektualac i potpuna suprotnost Picassovoj tadašnjoj ljubavnici Marie-Therese koja je u odnosu na Picassa bila poslušna i pritom nedorasla djevojka. Dora Maar ne samo da je bila dorasla partnerica, nego je dobila intimniji pristup Picassu nego možda itko drugi. Kako je često gledala Picassa kako radi, Maar se pripisuje fotografiranje nastajanja Picassove “Guernice”, što je prvi put da je moderna slika dokumentirana od početka do kraja.

9) Françoise Gilot, ljubavnica koja ga je održala aktualnim

U svibnju 1943. godine Picasso je, za vrijeme večere s Dorom Maar i njezinom prijateljicom, primijetio dvije mlade žene kako sjede za stolom s glumcem Alainom Cunyjem (Johnny Flynn), inače Picassovim poznanikom. Jedna od njih, ispostavilo se kasnije, bila je Françoise Gilot (Clémence Poésy), nova velika Picassova ljubav. Françoise je bila nekoliko mjeseci mlađa od Picassova sina Paula. Njezin otac, Emile Gilot (Sebastian Roche), bio je uspješan poslovnjak i zapravo je želio dobiti sina, a kada nije, odlučio je kako nema potrebe da ta sitnica utječe na način na koji će odgajati dijete. Odgajana je iznimno strogo, sa snažnim naglaskom na obrazovanje. Navodno je već sa četiri godine pisala i čitala.

Otac ju je gurao ka studiju međunarodnog prava, no njezino studiranje poklopilo se s najvećim ratom u povijesti čovječanstva, u kojem je međunarodni pravni poredak potpuno razrušen. Ne vidjevši previše smisla da u takvom svijetu nastavi studirati međunarodno pravo, djevojka se okreće umjetnosti. Tijekom večeri u kojoj su se sreli, Picasso je, prema legendi, namjerno govorio glasno, dovoljno glasno da se njegove opaske čuju za stolom za kojim je sjedila Françoise. Nakon što ih je Cuny upoznao, Picasso i Gilot započeli su vezu koja je Picassa držala u epicentru umjetničke zajednice. Gilot je živa i danas. Ima 96 godina i uspješna je umjetnica.