Počinje 60. Venecijanski bijenale. Rusije opet nema, Izraelski paviljon je prosvjedno zatvoren. Donosimo kratak pregled glavnih kontroverzi

“Primarni fokus Biennalea Arte 2024. stoga su umjetnici koji su i sami stranci, imigranti, iseljenici, emigranti, prognanici ili izbjeglice – osobito oni koji su se kretali između globalnog juga i globalnog sjevera. Migracija i dekolonizacija ovdje su ključne teme”.

Hrvatski predstavnici

Upravo zbog toga, Hrvatska će se u svom paviljonu predstaviti umjetničkim projektom Vlatke Horvat “Priručnim sredstvima – By the Means at Hand”. Umjetnica Horvat zamolila je prijatelje i umjetnike koji kao i ona žive u inozemstvu da joj pošalju crtež ili dvodimenzionalni rad koji odražava njihovo iskustvo života u dijaspori. U zamjenu će im dati svoj rad nastao u Veneciji za trajanja bijenala. Kako će dolaziti novi radovi, tako će se postav izložbe stalno mijenjati.

Istodobno, Europski kulturni centar priredio je izložbe u Palazzu Bembo, Palazzu Mora i vrtovima Marinaressa. Tu će svoje radove izložiti i dvoje hrvatskih umjetnika, Nikola Vudrag i Tatjana Kostanjević.

U najavi je zapisano da “na intimnom ulazu ECC-ovog Palazza Mora stoje dva kolosalna titana Atlasa i Prometeja od Corten čelika”. To su dva skulpturalna čuvara koje je izradio hrvatski umjetnik Nikola Vudrag, koji predstavljaju mitske pobunjene Titane. Njihova monumentalna prisutnost bdije nad ovom graničnom pozornicom, postavljajući kontemplativan, zagonetan i provokativan dijalog s posjetiteljima koji prijeđu Palazzov put.

Duga tradicija

“Oni prikazuju moćnu interpretaciju mita i bezvremenske ljudske borbe za slobodu i napredak. Povlačeći paralele između mitoloških prokletstava Prometeja i Atlasa i suvremenih izazova, ove visoke skulpture simbolično prikazuju sukobljene pritiske koji oblikuju naše živote i ustrajnost u suočavanju s njima.”

Tatjana Kostanjević diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a svojim umjetničkim radovima predstavila se na pedesetak samostalnih izložbi te je isto toliko njenih skulptura postavljeno na javne površine.

La Biennale di Venezia utemeljen je 1895. i bio je prva međunarodna umjetnička izložba. Imao je uspona i padova, prolazio je razne faze, i sve ih je preživio. Od 1942. do 1968. na bijenalu su se, primjerice, mogli kupovati radovi s deset posto popusta. No, trgovci umjetninama i galeristi ipak su se snašli, pa sada iznajmljuju venecijanske palače u kojima prikazuju radove umjetnika kojega favoriziraju. Kao opravdanje navode da je to prezentacija umjetnikovih radova, a zapravo je riječ o prodajnoj izložbi.

Vlada izvanredno stanje

Kako je državno financiranje nacionalnih paviljona postalo sve manje izdašno, aukcijske kuće i druge tvrtke uskočile su u pomoć pa tako britanski paviljon ove godine po drugi put sponzorira modna marka Burberry, kao što se kao sponzor pojavljuje i modni brand Louis Vuitton.

Ove godine oko 800 tisuća posjetitelja moći će obići više od 55 nacionalnih paviljona, uključujući po prvi put one Etiopije, Tanzanije i Istočnog Timora. Na glavnoj izložbi svoje će radove predstaviti čak 331 umjetnik iz cijeloga svijeta, trećinu više nego 2022. Većina ih je iz Afrike, Latinske Amerike, Azije i s Bliskog istoka, potpuno nepoznata čak i iskusnim umjetničkim snobovima.

Rusiji po drugi put zaredom nije dopušteno predstaviti svoje umjetnike zbog agresije na Ukrajinu, dok je ove godine oko 15 tisuća umjetnika potpisalo peticiju protiv sudjelovanja Izraela na Biennnalu. No, talijanski ministar kulture Gennaro Sangiuliano odbio je taj prijedlog, kao i inicijativu da svoju izložbu u Veneciji održe i Palestinci. Međutim u posljednji trenutak došlo je do obrata: zbog velikog pritiska, izraelski nacionalni paviljon ostaje zatvoren sve dok se, objašnjavaju organizatori, ne oslobode svi taoci.

Više od polovice umjetnika – mrtvo

Nakon saznanja da je izdanje Biennala 2022. uključivalo 95 mrtvih umjetnika, što je činilo 44 posto sudionika, Artnews je statistiku proglasio zapanjujućom. Unatoč tome, ove godine udio mrtvih umjetnika na izložbi još je i veći te iznosi 55 posto. Stoga je Adriano Pedrosa, glavni kustos Biennala i umjetnički direktor Museu de Arte de São Paulo Assis Chateaubriand (MASP), morao odgovoriti na pitanje – što znači napraviti izložbu suvremene umjetnosti kad više od polovice umjetnika nije živo?

“Umjetnost mrtvih umjetnika itekako je živa”, kazao je Pedrosa, te napomenuo kako mnogi kustosi i kritičari otkrivaju umjetnike iz 20. stoljeća koji su u svoje vrijeme bili zanemareni. Osim toga, dodao je, suvremeni umjetnici sa svojim su djelima puno više zastupljeni, jer imaju više radova. Ponovio je kako je ovogodišnjim bijenalom želio pokazati da je suvremena umjetnost u određenoj mjeri dekolonizirana, što se još nije dogodilo tijekom 20. stoljeća.

Dean Kissick, kritičar iz New Yorka, smatra kako je šteta da je gotovo 50 umjetnika na aktualnom bijenalu rođeno u 19 stoljeću. “Živimo u ovom beznadnom vremenu s toliko pesimizma. Ne postoji vjera u budućnost kao ni njena vizija, kad bi kultura mogla barem nešto izraziti o tome što znači biti sada živ. Vraćanje u prošlost je odbijanje da se sadašnjost dogodi.”

Čemu uopće služi Biennale?

Većina kritičara i povjesničara umjetnosti upozorava da će radovi mrtvih umjetnika s globalnog juga teško ikada biti priznati kao vrhunska umjetnost. Istodobno međutim priznaju da će biti korisnije vidjeti njihova djela nego najnovije radove tek diplomiranih umjetnika, koje su njujorške i berlinske komercijalne galerije razgrabile i pretjerano promovirale.

I ove godine, Biennale prate razne kontroverze. Među ostalim, opet se postavlja staro pitanje treba li se Venecijanski bijenale iz temelja promijeniti? Je li nacionalnim paviljonima istekao rok trajanja i zašto se odustalo od umjetničko-povijesnih pregleda i velikih nagrada? Ili, krucijalno pitanje, čemu uopće služi Biennale?

Takve rasprave odvijaju se pred svako izdanje bijenala i na njima se uvijek protura teza kako je baš taj bijenale promašen. No, nakon nekog vremena ipak se pokazuje – jer otvara nove horizonte – koliko je Biennale zapravo važan i utjecajan. Claire Bishop, profesorica povijesti umjetnosti na Graduate Centre of the City UN, kaže kako je grintanje oko bijenala jedan od omiljenih hobija u svijetu umjetnosti. “Premalo mladih umjetnika, previše mladih umjetnika; nedovoljno lokalnih umjetnika, previše lokalnih umjetnika. Ne možete ugoditi svima cijelo vrijeme.”

Posrednik novih priča

Dio kritičara boji se da će se skretanjem talijanske politike udesno nakon izbora Giorgie Meloni za premijerku Italije 2022. suziti prostor umjetničkih sloboda na Biennalu. Posebno su zabrinuti zbog imenovanja kontradiktornog novinara Pietrangela Buttafuoca novim predsjednikom Venecijanskog bijenala.

No, oni neće moći promijeniti temeljno poslanje bijenala u Veneciji, a to je suprotstaviti se statusu quo spajanjem različitih umjetnika i umjetničkih djela koji zajedno pokreću pitanja i uspostavljaju nove veze. “Biennale bi trebao kovati nove priče u javnom diskursu, posredujući nastanak složenije i nijansiranije povijesti umjetnosti nego ikada”, kaže Maria Balshaw, direktorica londonskog Tate Gallery.

Biennale će također, što je možda i najvažnije, i dalje ostati brana od sve agresivnijih nastojanja raznih galerija i kolekcionara da diktiraju trendove i određuje vrijednosti umjetnina. Umjesto toga, Biennale će, vjeruje se, ostati usmjeren na kvalitetu i originalnost umjetnina.