Pogledali smo 'Air' s Mattom Damonom i Benom Affleckom, nostalgično-euforičnu priču o usponu jednog od suvremenih mitova

Ono što je iz te kocke proizašlo nepovratno će promijeniti način poslovanja velikih sportskih korporacija, hijerarhiju odnosa u sportskoj industriji i opću percepciju sportaša. Gledajući globalni Nikeov uspjeh i neponovljivu Jordanovu karijeru, otprilike znamo u kojem je smjeru ta priča otišla. Od ovog tjedna na velikim ekranima možemo gledati i kako je počela, barem iz perspektive Bena Afflecka i njegovih suradnika.

Igre uvjeravanja, nadmetanja i pregovaranja

Kad je Sonny naumio privući Jordana, situacija nije išla u njegovu korist. Ne samo da je Nike tada po pitanju košarkaških tenisica debelo zaostajao za Converseom (čije su tenisice nosile najveće zvijezde Magic Johnson i Larry Bird) i njemačkim gigantom Adidasom, nego je trebalo uvjeriti i dvadesetjednogodišnjeg Jordana da uopće razmotri ponudu Nikea (Nijemci su bili spremni u ugovor ubaciti i crveni Mercedes Benz 380SL koji je Michael priželjkivao).

Osim toga, Sonny je ponajprije morao uvjeriti voditelja marketinga Roba Strassera (Jason Bateman) i direktora te suosnivača tvrtke, Phila Knighta (Ben Affleck), da odobre investiciju u Jordana. Sonny je, naime, na mladog šutera odlučio spiskati sav budžet za akviziciju mladih košarkaških zvijezda, predviđen za trojicu ili četvoricu igrača. Naposljetku, tu je bio i Jordanov agent, tvrdi pregovarač David Falk (Chris Messina), također nenaklonjen Nikeu.

Međutim, Falk je Sonnyju usputno ukazao da je Michaelova majka Deloris (uobičajeno impresivna Viola Davis koja je mogla dobiti i koju minutu više) osoba koja ima zadnju riječ kod donošenja odluka u obitelji Jordan, pri čemu ga upozorava da je ni slučajno ne pokuša nazvati. I nije to učinio. Sjeo je u automobil, odvezao se iz Oregona do Wilmingtona u Sjevernoj Karolini i ušetao ravno u dvorište Jordanovih. Kreću igre uvjeravanja, nadmetanja i pregovaranja.

Priča o podizanju jednog od mitova našeg doba

U izvrsno osmišljenom, dinamičnom scenariju debitanta Alexa Converyja – s jedne strane protkanim humorom, a s druge, nadahnutim dionicama kakve bi mogli očekivati u sportskoj drami – najveći teret suvereno nosi Damon, bilo da se radi o momentima kad ga pratimo samog, dok premotava stare snimke koledž košarke i traži svoje čudo, ili o njegovu upornom i urgentnom posredovanju između raznih involviranih strana (posebno su zabavne scene s povratnikom Chrisom Tuckerom, koji igra aktualnog potpredsjednika Nikea, Howarda Whitea).

Ovdje se otvara nekoliko razina tumačenja. Nema sumnje, Air je priča o ambicioznosti, kompetitivnosti i uspjehu, priča o izuzetnoj poduzetničkoj intuiciji i sklonosti riziku koje su često u pozadini najvećih poslovnih pothvata, te priča o strašnom bogaćenju ljudi koji su podigli jedan od mitova suvremenog doba. Taj je moment posebno naglašen u završnim dokumentarnim kadrovima koji ukratko navode daljnje financijske i karijerne uspjehe protagonista, zaobilazeći pritom manje lijepe epizode.

U drugačijoj interpretaciji, film bi se dalo iščitati i kao studiju slučaja opsesije poslom koja će onda skupinu sredovječnih muškaraca dovesti u situaciju da i nemaju s kim podijeliti trenutak trijumfa.

Svi su oni svoj život posvetili Nikeu

Od Sonnyja koji svoju večeru kupuje na obližnjoj benzinskoj crpki, do Roba koji kćer viđa jednom tjedno (pokušavajući tenisicima kupiti njezinu ljubav), preko dizajnera tenisica Petera koji dolazi na posao skejtom (otvoreno se pravdajući krizom srednjih godina), pa do direktora Phila (koji iluzorno pokušava pomiriti paralelne sklonosti budističkoj duhovnosti i razmetanju ljubičastim Porscheom) – svi su oni svoj život podredili Nikeu, pri čemu, čini se, ni za što drugo nije ostalo mjesta.

Jedan aspekt svakako se bavi osnaživanjem položaja profesionalnih sportaša, što je u mnogočemu krenulo s Nikeovim pristankom na progresivne zahtjeve Jordanovih da se Michaelu ugovorno garantira postotak od prodaje tenisica, u čemu je, iz ove vizure, glavnu ulogu odigrala njegova majka, vjerujući da će njezin sin višestruko isplatiti ulaganje. Zaštitnička uloga majke isprepletena je s također fanatičnom vjerom u sinovu izuzetnost.

To nas vodi do tretmana Michaela Jordana, nesumnjivo najvećeg košarkaša (a vjerojatno i sportaša općenito) koji je ikad trčao sportskim terenom (ili bolje rečeno: letio nad njim), koji ovdje ne odudara od dobro uhodanih staza. Priča o nastajanju tenisica Air Jordan vrlo lako postaje i svojevrsna apoteoza čovjeka koji ih je proslavio, čak i kad se ovaj u filmu praktički ne pojavljuje (nekoliko scena u kojima je involviran njegov lik snimljene su s leđa).

Može biti prilično ugodno gledateljsko iskustvo

Ako je Air dobar PR za Jordana, to u još većoj mjeri vrijedi za Nike, koji je ovim dobio fantastičnu reklamu od gotovo 120 minuta. Iako je u javnosti znao (neupućeno) moralizirati o društvenim problemima, Affleck ovdje uglavnom zaobilazi nezgodna pitanja rase, nejednakosti ili prekarnog rada onih koji se nalaze na dnu tog čudesno lukrativnog biznisa, sve one koji nikad neće biti adekvatno plaćeni za svoj rad. Ta ga dimenzija priče ne zanima.

Puno više nego kakvom značajnom porukom, nostalgično-euforična vizura Bena Afflecka ističe se kvalitetnim scenarijem i izvrsnim izvedbama čitavog glumačkog ansambla, odnosno generalnoj solidnosti zanatskih elemenata filma. Možda ne donosi čitavu, do kraja točnu verziju događaja, i možda se olako odriče kritičke distance od manje blještavih strana biznisa, ali Afflecku se ne može osporiti redateljsko umijeće i sjajan smisao za produkciju.

Ako se svemu tome pristupi sa zrnom soli, Air može biti prilično ugodno gledateljsko iskustvo.