Pogledali smo Oscarom nagrađeni anime 'Dječak i čaplja'. Nije to Miyazaki na vrhuncu, ali još uvijek je stvaralački potentan
Najvjerojatnije posljednji film slavnog japanskog redatelja stigao je u hrvatska kina
Koliko je samo majstorije ucrtano već u ranu scenu dječakova plamtećeg trka prema pogođenoj bolnici, ekspresnog nagovještaja umijeća koje će u tih nešto više od dva sata zabljesnuti svakih nekoliko kadrova. A tek detalji: briljantnost načina na koji zrake sunca prodiru kroz prozor, mjestimično gotova tangibilna prostornost nalik teksturi slikarskog platna.
Već prvi kadrovi “Dječaka i čaplje” sugeriraju da se Hayao Miyazaki u svom posljednjem filmu više nego uobičajeno nadahnuo vlastitom biografijom. Poput slavnog animatora, protagonist Mahito sin je proizvođača dijelova za zrakoplovnu vojnu industriju, poput njega, još važnije, iz opasnog japanskog grada, mete savezničkih bombardiranja za Drugog svjetskog rata, poslan je u sigurnije ruralno područje.
Neke od najranijih stvari koje pamti, spominjao je znatno kasnije Miyazaki, odnose se upravo na goruće japanske gradove, mučnu atmosferu nesigurnosti i konstantnog straha. Autor tada možda jest izbjegao ono najgore, ali njegov najnoviji protagonist nije – u jednom od savezničkih napada pogođena je bolnica u kojoj je ležala njegova majka.
Sve ono što će se poslije odvijati u ovom filmu, a bit će to prepoznatljiva receptura nevjerojatnih izleta u oniričko i fantastično, odvijat će se u sjeni te goleme traume.
Kako nastaviti živjeti?
Treba reći, američki prijevod izvornika, preuzet onda i u hrvatskoj inačici, u suštini nema neku težinu. Moglo bi se reći da je donekle i promašen: čaplja iz naslova tek je jedan od suputnika na putu prema srži problematike, kako radnja odmiče, sve manje važan. Na tragu originalnog naziva filma, pravo pitanje glasilo bi – kako nakon svega nastaviti živjeti?
Miyazaki, dakako, ne daje jednoznačan odgovor. Takvog odgovora, očito, ne može ni biti. Ono što nam redatelj umjesto toga nudi jest još jedno putovanje u predjele neobuzdane mašte, pomalo i eskapističku avanturu koja na kraju, gotovo inercijski, za protagonista ipak izrodi način. Tren po tren, sat po sat, događaj po događaj, život ide dalje. Izgubljeni dječak nauči nositi teret gubitka. Tren po tren, sat po sat, događaj po događaj, život ide dalje. Izgubljeni dječak postane ponajveći majstor animacije ikad rođen.
Nekoliko godina nakon što je izgubio majku, još uvijek usred rata koji će zauvijek osakatiti Japan, dječak Mahito suočen je s teško shvatljivim vijestima. Njegov otac Shoichi, u dobroj mjeri odsutan zbog logističke potpore ratnim naporima, za ženu uzima djevojku Satsuko, mlađu sestru svoje preminule supruge, Mahitove obožavane majke.
Misteriozni toranj
Dječakova dobronamjerna teta, saznajemo brzo, nosi i Shoichijevo dijete. Iako iz poštovanja prema ocu ne govori ništa, očigledno je da se Mahito ne uspijeva nositi s novonastalom situacijom. U trenucima samoće proganjaju ga vizije majke u plamenu.
Njegovo raspoloženje ne popravljaju ni idilično okruženje njihova novog doma ni komična prisutnost brojnih vremešnih sluškinja, a kad se susret s ostalim dječacima u školi prilično predvidljivo pokaže izazovnim, razina narušenosti Mahitove emocionalne i psihičke stabilnosti u cijelosti postane jasna tek u brutalnoj sceni samoozljeđivanja, svojevrsnog uvoda u nadrealnu dimenziju priče. Siva čaplja koja za njega pokaže interes, dakako, nije obična siva čaplja, no proći će još neko vrijeme dok ptica u potpunosti ne razotkrije svoje uistinu bizarno obličje.
Mahitove neuspješne pokušaje da čudnovatom biću skrati glavu prekinut će iznenadni postupak njegove pomajke, a to će ga, sasvim očekivano, odvesti ravno u misteriozni toranj smješten nedaleko od kuće. Jednom davno, na tom je mjestu neobjašnjivo iščeznuo i njegov prapraujak.
Prepoznatljiva poetika
Kad usprkos upozorenjima i pokušajima sprječavanja Mahito ipak odluči slijediti čaplju u zabranjenu građevinu, pred njima se otvara začudna alternativna dimenzija moćnog oceana, sveproždirućih izgladnjelih pelikana, ljudožderskih papiga, plamenih žena i drugih šarmantnih i manje šarmantnih stvorenja od kojih neka strahovito podsjećaju na likove redateljevih ranijih filmova.
U nizu neobičnih epizoda kojima će svjedočiti – a ovdje je na djelu prepoznatljivi Miyazakijev svijet pretapanja realnog i nadrealnog iskustva prožet elementarnim egzistencijalističkim momentima i etičkim nedoumicama – Mahito će postupno otkrivati i spektakularne detalje iz obiteljske prošlosti.
Pred potencijalnom odgovornošću koja iz toga proizlazi, činjenica da je teta Satsuko postala njegova pomajka zbilja ne izgleda kao velika stvar. Ponovno smo na poznatom terenu očuvanja ravnoteže svemira. Detalje ipak valja sačuvati za gledatelje.
Estetska bomba
Kao i inače, za Miyazakijev pripovjedni univerzum vrijede razmjerno drugačija pravila i konvencionalna logika nije od prevelike pomoći. Povremeno će ta kaotičnost voditi i do nekoherentnosti u nizanju motiva i izlaganju narativa, ali tako valjda treba biti kad se čovjek nađe u nepredvidivim predjelima snova. U Mahitovoj priči isprepliće se nekoliko razina fantazmi – ponekad je dovoljno trepnuti da propustite bitnu sekvencu.
Koliko će vam to biti simpatično u određenoj mjeri ovisit će i o tome kako generalno prihvaćate takvu poetiku, ne nužno samo Miyazakijevu. Primjerice, karakterizacija likova definitivno ne doseže značajniju razinu slojevitosti, a motivacija zna biti nedorečena. Za moj ukus simbolika je odveć generička, u načelu relativno banalna. Osim toga, ima dijelova koji su, da oprostite, pomalo dosadnjikavi.
U nekim drugim aspektima, da se razumijemo, riječ je o izuzetnom filmskom postignuću, uratku koji na čisto vizualnoj razini nema previše pandana u svijetu animacije. U tom smislu “Dječak i čaplja” na mene je ostavio estetski snažniji dojam no ijedan drugi Miyazakijev film.
Šarmantna mješavina
Koliko je samo majstorije ucrtano već u ranu scenu dječakova plamtećeg trka prema pogođenoj bolnici, ekspresnog nagovještaja umijeća koje će u tih nešto više od dva sata zabljesnuti svakih nekoliko kadrova. A tek detalji: briljantnost načina na koji zrake sunca prodiru kroz prozor, mjestimično gotova tangibilna prostornost nalik teksturi slikarskog platna.
Klasičnija anime crtačka rješenja čine šarmantnu cjelinu s eklekticizmom likovnih nadahnuća (barok, impresionizam, simbolizam) koja ponekad naginju svojevrsnim citatima (primjerice, jedan od upečatljivijih Miyazakijevih lokaliteta podsjeća na “Otok mrtvih” Arnolda Böcklina). Relativna jednostavnost kompozicije Joea Hisaishija, njegova vječnog suradnika, funkcionalna je i uspjela dopuna redateljevom višesvjetovnom vatrometu.
Ako i nije nekakvo kasno remek-djelo, “Dječak i čaplja” redateljskog veterana još je jedna potvrda njegove stvaralačke vitalnosti, možda nedovoljna da preobrati okorjele skeptike ali vjerojatno sasvim zadovoljavajuća brojnim ljubiteljima žanra, svima onima koji s nelagodom gledaju na relativno blisku budućnost u kojoj Miyazaki više neće oslikavati alternativne vizije čovječanstva.
