Pogledali smo čileanski dokumentarac nominiran za Oscara. 'Beskrajno sjećanje' je dirljiv dnevnik suočavanja s Alzheimerom
Film nagrađivane redateljice Maite Alberdi u nezavisna kina diljem Hrvatske kreće 15. veljače u distribuciji Restart Labela
Ovo je ponajviše priča o ljubavi, o preživljavanju u ljubavi koja više nije ono što jest. Suzdržana kamera odražava izvanredno kontrolirane emocije, kojima ovaj film kipi, ali bez erupcije, bez katarze. Sve se odvija polako, onako kakvom tuga već jest.
Oni me jako vole, oni me jako vole, oni me jako vole. Mantra koju ponavlja Augusto Góngora, poznati čileanski novinar i pisac, u dokumentarnom filmu “Beskrajno sjećanje” koji je uvršten u nominacije za ovogodišnje Oscare, dolazi tek pred kraj ovog beskrajno dirljivog filma – kronike rasapa njegova svijeta od trenutka kad mu je dijagnosticirana Alzheimerova bolest.
“Oni me jako vole”, ponavlja si Augusto, u tad već rijetkim trenucima lucidnosti, očajnički posežući za strategijom pamćenja koju je godinama usvajao zajedno sa suprugom, glumicom i političarkom Paulinom Urrutia.
Njegovo postupno zapadanje u bolest okom kamere deset je godina pratila Maite Alberdi, nagrađivana čileanska redateljica kojoj je ovo druga nominacija za Oscara – prethodno je u utrci za kipić bio njezin dokumentarac “Agent krtica” (El agente topo, 2021.).
Svijet nepoznatih lica
“Beskrajno sjećanje” (La memoria infinita) potresno je svjedočanstvo rušilačke snage degenerativnog procesa koji je nemoguće zaustaviti, tim potresnije jer njegove protagoniste upoznajemo negdje na početku razorne putanje bolesti, posve svjesne izvjesnog ishoda borbe za život i sjećanje koja im tek predstoji.
Augusto je u Čileu istaknuto televizijsko lice, pisac, novinar i redatelj, kroničar zločina Pinochetova režima. Pauli, kako od milja zove svoju suprugu, također je javna ličnost, glumica, aktivistkinja, bivša ministrica kulture.
Góngora mora zapamtiti da ga “oni jako vole” jer pamćenje je sve kraće – traje svega nekoliko minuta ili je, u kasnijim fazama bolesti, odsutno satima, tijekom kojih su mu sva lica koja ga okružuju nepoznata, ne zna gdje se nalazi i zašto se tu nalazi, povremeno ne zna ni tko je on sam. I, strašno se boji. Taj strah izaziva agresiju jer, prirodno, aktivira mehanizme samoobrane.
Pastiš sjećanja
Oni koji ga vole njegovi su prijatelji, djeca, ali ponajprije supruga Pauli, čija je nevjerojatna snaga i požrtvovnost središnja za Augustovo održavanje na površini, ali i za ovaj film, koji bi bez toga bio tek još jedna (umjetnički obrađena) priča o bolesti i umiranju. Ovako, “Beskrajno sjećanje” ponajviše je priča o ljubavi, o preživljavanju u ljubavi koja više nije ono što jest – jer gubitak neuronskih veza podrazumijeva puno više od zaboravljanja pukih činjenica.
To je prvo što shvatite gledajući ovaj film. Kako, kad vas prestanu prepoznavati najbliže osobe, one koje najviše volite, polako prestaje i ona povezanost koju ste prethodno imali. “Beskrajno sjećanje” je svjedočanstvo očajničke borbe dvoje ljudi koji se bezuvjetno vole da zadrže sebe.
Alberdin film zapravo je pastiš, sačinjen od dokumentarističkih prizora, obiteljskih snimaka koje sežu unatrag desetljećima i otkrivaju pojedinosti Augustova obiteljskog života, te dokumentarnog televizijskog materijala vezanog uz njegov profesionalni put.
Važnost sjećanja
Tako je ovaj film zapravo svojevrsna društvena kronika, koja nudi presjek recentne povijesti Čilea prateći povijest jedne obitelji. Taj dokumentaristički rukavac nelinearno je pomiješan s dnevnikom Augustove borbe s mentalnim i fizičkim propadanjem. Propitujući mehanizme individualnog sjećanja, Alberdi ukazuje na mehanizme kolektivnog sjećanja i važnost pamćenja.
Bez pamćenja smo nitko, govori Augusto u filmu. Moramo se sjećati da bismo znali tko smo. Čovjek koji se čitav život borio za pravo jedne nacije na sjećanje, i pravo mrtvih da napokon umru – jer, kako kaže u jednom svom ranijem televizijskom prilogu koji vidimo, Čile je zemlja koja to svojim mrtvima, time što ih negira, ne dopušta – bori se, u ratu koji je unaprijed izgubljen, za svoje pravo na sjećanje na samoga sebe.
Tu sam da ti pomognem da se sjetiš tko je bio Augusto Góngora, govori Pauli. “Ja sam Augusto”, poslušno ponavlja Augusto. I ponavljat će to sve dok više neće moći prepoznati sebe u ogledalu. Put do tog duboko uznemirujućeg trenutka popločan je čitavom paletom emocija, događaja, ljudi – u tom pačvorku života ima svega onoga čega obično u životu ima.
Bez katarze
Zato što život nije pravocrtan, redateljica izbjegava kontinuitet, uniformnost. Kamera je povremeno nefokusirana, vrluda; taj život koji gledamo odvija se pod raznim kutovima, jer takav je i život sam, odbija definicije i okvire. Suzdržana kamera odražava izvanredno kontrolirane emocije, kojima ovaj film kipi, ali bez erupcije, bez katarze. Sve se odvija polako, onako kakvom tuga već jest.
Premijerno prikazan na Sundance Film Festivalu 2023., gdje je osvojio Veliku nagradu žirija, film “Beskrajno sjećanje” dosad je osvojio niz nominacija i brojne nagrade. Na Berlinaleu je bio drugi po glasovima publike u programu Panorama.
Film u nezavisna kina diljem Hrvatske kreće 15. veljače u distribuciji Restart Labela.