Pogledali smo live-action verziju slavne animirane serije. 'Avatar: The Last Airbender' prava je epska priča za cijelu obitelj

Iako nastavak nikada nije dosegao kultni status poput priče o Aangu, riječ je o vrlo kvalitetnom uratku koji su postojeći obožavatelji objeručke prihvatili.

Tajna u storytellingu

Serijal koji su kreirali Michael DiMartino i Bryan Konietzko isprva se trebao zvati jednostavno “Avatar”, no zbog zabrane odvjetnika Jamesa Camerona, koji je već tada – četiri godine prije snimanja – zaštitio ime svog budućeg 3D kino-hita, morali su u naziv dodati pomalo nezgrapan nastavak. Sudeći po onome što se događalo kasnije, cijela zavrzlama s imenom nimalo im nije zasmetala jer je animirani serijal o avataru Aangu svakom novom epizodom potvrđivao status klasika.

Razlog tome je izvanredno koncipirana priča o životnom putu mladog Aanga i njegovih prijatelja, pri čemu su autori osmislili vrlo uvjerljiv i lako shvatljiv svijet u kojemu se radnja događa na malo drukčiji način nego onaj na koji smo navikli.

Naime, u “Avataru: The Last Airbenderu” nema bijelaca, već su likovi koncipirani prema narodima u Aziji i Arktici, njihovim običajima i ogromnoj kulturnoj ostavštini, pa se u seriji lako mogu uočiti sjajno uklopljeni utjecaji hinduizma, taoizma i budizma, kao i cijeli niz borilačkih vještina i pripadajućih filozofija života. Još važnije je da priča njeguje arhetipove svojstvene azijskom storytellingu, što je prije gotovo dvadeset godina bilo, i još uvijek je, osvježenje za gledatelje odrasle na bajkama koje završavaju s onom izlizanom frazom “… i živjeli su sretno do kraja života”.

Carstvo četiriju naroda

Sama postavka zamišljenog svijeta jednostavna je – u njemu su četiri naroda i svaki baštini jedan od osnovnih elemenata: vatru, zemlju, vodu ili zrak, a u svakom od tih naroda postoje vješti majstori koji telekinezom mogu ovladati pripadajućim elementom. To carstvo četiriju različitih naroda uglavnom živi u miru zahvaljujući jednom nad-majstoru, avataru, koji vlada sa sva četiri elementa i unosi ravnotežu u taj svijet u kojemu ne nedostaje ambicioznih i krvoločnih vladara koji žele zavladati carstvom.

Avatari se izmjenjuju ciklično, pa je svaki idući iz drugog naroda. Mladi Aang se iz leda budi u svijetu kojim vlada rat pokrenut od naroda vatre, a njegovi zračni nomadi, narod iz kojeg potječe, pobijeni su u bitki koju je, gotovo slučajno, za dlaku izbjegao a koja se odigrala, shvatit će, punih 100 godina prije njegova buđenja.

Tako se Aang suočava sa sudbinom koju nije želio i koja se čini preteškom za njegova tinejdžerska ramena: ostao je posljednji od svog naroda, a ujedno je i avatar, dakle, jedini koji vlada sa sva četiri elementa – što tek mora naučiti – i koji pritom mora donijeti ravnotežu u duboko podijeljeni svijet.

Izbjegnuta holivudizacija

Nickoleodeonov serijal je imao tri sezone i 61 epizodu, tako da su neke priče – kao i životi likova – ispričane na drugačiji način nego u live-action verziji, uz sporiji ritam, koji doživljavamo puno uvjerljivijim. Zbog toga je Netflixova serija dočekana uz dozu nepovjerenja, čemu je najviše kumovala loša i neuspjela filmska adaptacija iz 2010. koju je režirao M. Night Shyamalan.

Ta verzija je toliko osakatila i iskompromitirala priču na tipičan glupavi holivudski način (u glumački casting ubačeni su bijeli glumci!?), pa se stvorila sumnja u dobru verziju onog kultnog, animiranog “Avatara: The Last Airbendera”. No, pogledavši epizode na Netflixu, mogu reći da straha nema.

Nova verzija je vrlo solidna i poštuje predložak onoliko koliko je to moguće u drugačijem mediju serije u osam jednosatnih epizoda. Definitivno nije ponovljena Shyamalanova glupost i nisu ponovljene greške, kao što je bio slučaj s uprizorenjem kultne mange “BeBop Cowboys”. Dapače, “Avatar: The Last Airbender” na tragu je prošlogodišnje, vrlo solidne adaptacije legendarne mange i animea “One Piece Puzzle”.

Kritike zasad pomiješane

Iluzorno je očekivati da će se velike priče poput navedenih – koje smo čitali na tisuće stranica manga stripa ili gledali u tri sezone, svakoj s 20 epizoda – preseliti u drukčiji format kraćeg trajanja potpuno vjerno i identično. No, bitna stvar je poštovanje prema originalu, kao i ono što se ne da izmjeriti okom ali se osjeća prilikom gledanja, a to je količina ljubavi autora i glumaca prema onome što se adaptira.

Nešto slično se događalo s filmskim adaptacijama, recimo, Batmana ili Tolkienovih epova, pa kod onih uspjelih nitko nije mogao osporiti da Tim Burton ili Christopher Nolan “kuže” Batmana iz stripova, ili da Peter Jackson obožava Tolkienove knjige. Slično je i s “Avatarom: The Last Airbenderom”, koji po mom sudu prolazi taj test.

Nakon što je Netflix stavio seriju, kritike u svjetskim medijima su, ovisno o očekivanju naspram originala, bile različite i zapravo predvidljive – mainstream mediji uglavnom je hvale i preporučuju gledanje, dok geekovski portali uobičajeno gruntaju, pobrojavajući ono što je različito ili izostavljeno.

Punokrvna epska priča

Animirani serijal svojevremeno me opčinio odličnom i na trenutke vrlo potresnom strukturom priče u njemu – serijal se bavio temama poput genocida i rata, lošeg odnosa prema ženama ili tretmana osoba s invaliditetom.

Svaki roditelj, pa i ja, ima problema s tajmingom i načinom razgovora s djecom o temama koje su mučne i otkrivaju mračnu stranu svijeta, i u tome mi je doista pomogao animirani “Avatar: The The Last Airbender”, koji je na najbolji mogući način progovarao o njima, afirmirajući prave vrijednosti na pametan način.

Preneseno je to i u Netflixov uradak koji zaista može gledati cijela obitelj i koji garantira dobru zabavu, pri čemu ne vrijeđa dobar ukus i ne podilazi suviše gledatelju. Riječ je o pravoj epskoj priči koja ima dovoljno potrebne ironije prema vlastitoj fabuli da ostane u sjećanju kao odlična priča za koju se ostaje nadati da će dobiti još nastavaka jer, ruku na srce, prostora za napredak itekako ima.