Pogledali smo njemačkog kandidata za Oscara u kategoriji stranog filma. 'Zakon zbornice' izvrsno je koncipiran i režiran film

Definitivno autor istančanog osjećaja za etičke nedoumice, Çatak se ipak ne gubi u simplicističkim moralno-didaktičkim lekcijama nego pokazuje kako načelno ispravne odluke ponekad izazivaju nepravdu upravo prema onima koje se nastojalo zaštititi.

Parabola društva u krizi

U cijelosti smještena u prostore osnovne škole neimenovanog njemačkog grada, fabula svojim dubljim značenjem nadilazi kulise i elementarne okvire u kojima se odvija. U jednu ruku demonstracija nepokorenog idealizma, u drugu nesentimentalan portret pobunjenog karaktera, “Zakon zbornice” možda je prije svega neka vrsta parabole suvremenog (demokratskog) društva, njegovih kriza i dilema, mjestimično i na tragu pojedinih hanekeovskih preokupacija.

Neki će se možda prisjetiti da je Leonie Benesch, ovdje izvanredno uvjerljiva u ulozi dobronamjerne i duboko empatične nastavnice Carle Nowak, karijeru lansirala upravo u Hanekeovoj “Bijeloj vrpci”. Dosad je najistaknutije sporedne uloge dobivala u serijama kao što su “Babylon Berlin” i “Kruna”, no prilično sam siguran da će se to nakon ovog filma promijeniti.

Carla je nova nastavnica u školi koja već neko vrijeme ima problema s nestankom vrijednih (i manje vrijednih) stvari – netko besramno i kontinuirano krade. Na početku filmu gledamo ju dok u nevjerici promatra kako njezin kolega gotovo stazijevskom metodom pokušava iznuditi informacije od dvoje izdvojenih učenika. Takve povrede protokola za nju su nedopustive, barem kad se radi o učenicima (u svijetu odraslih postavit će se drugačije).

Bolje ne nedjelovati

Nešto kasnije, nastavnici u novčaniku jednoga dječaka pronalaze veću količinu novca. Objašnjenje njegovih roditelja ne zadovolji do kraja one koji su pretragu inicirali, ali nitko ne želi da se školske nedaće svedu na problematiku predrasuda. Dječak, naime, dolazi iz imigrantske obitelji. Ako usprkos krađama radni dani u školi u mnogočemu i jesu tipični, sve više strahovito odišu atmosferom nelagode i sveprisutnog nepovjerenja.

Donekle svakako idealist, sumnjičava Carla nije nimalo naivna – njezinu prodornom oku malo toga promiče i naizgled je konstantno u potrazi za potencijalnim kradljivcem. Potaknuta zadnjim razvojem događaja, u jednom će trenutku posve spontano postaviti zamku. Za razliku, čini se, od svih ostalih, Carla više vjeruje djeci nego odraslima. Za razliku od svih ostalih, pokazat će se da je bila u pravu.

Međutim, zbog nepromišljenih okolnosti, a još više zbog nepredviđenih posljedica njezine akcije, pronalazak lopova neće uistinu olabaviti nervozu; kad je nagomilani pritisak stjera na sami rub podnošljivoga, čini se da bi situacija bila bolja da jednostavno nije poduzela ništa. Povrh svega, čitava je optužba možda postavljena na nešto klimavijim nogama no što joj se inicijalno učinilo. Toga i sama postane svjesna kad ulozi postanu složeniji i kad njezina želja za rješavanjem problema rezultira općim nezadovoljstvom nastavnika i roditelja, i još gore, gubljenjem povjerenja djece.

Simulakrum stvarnosti

U međuvremenu najviše ispašta učenik koji ni za što od toga nije kriv, upravo jedan od njezinih miljenika (dječakov tinjajući bunt esencijalan je za dramski zamah filma). Osim toga, njegov dio priče još je jedan podsjetnik na to koliko je malo potrebno da se otpočne nesretna putanja prema dolje, i koliko je pojedinac uglavnom nemoćan pred teretom koje mu vanjski faktori (obitelj, prijatelji ili društvo) mogu nametnuti.

Ne zaustavlja se redatelj samo na prikazu dječačke zbunjenosti koja prerasta u povrijeđenost a onda i u očajnički antagonizam prema (još uvijek) dragoj nastavnici, nego i predočava podmuklu banalnost disruptivnih sporednih procesa koji će dovesti do toga da Carla, barem nakratko, relativno brzo izgubi sav autoritet, ili možda bolje rečeno, sav simbolički kapital kojim je raspolagala pred učenicima. Ostaju joj samo sredstva prisile.

I dok njezina nastava sve više tone u kaos, školska afera pretvara se u simulakrum političkog skandala u kojem ulogu medija preuzimaju dječje školske novine čije će suspektno pokrivanje događaja naposljetku rezultirati “represivnim udarom” nadležnih autoriteta i dodatno potencirati postojeći revolt, koliko god on kao produkt dječjeg nerazumijevanja i neozbiljnog roditeljskog govorkanja bio neutemeljen i zapravo rezultat nerazlučivanja bitnoga od nebitnoga.

Na kraju svi gube

Sve ovo promatramo s isključivim fokusom na nastavnicu Claru, s jedne strane tako što gledamo reakcije na njezinu licu, jednom od žarišta interesa kamere, s druge, tako što situaciju sagledavamo mahom preko njezinih ramena, u suštini, dakle, iz njezine perspektive. Koliko zna ona, toliko zna i gledatelj. Çatak i njegov suscenarist Johannes Duncker do kraja inteligentno sabotiraju mogućnost da događajima pristupimo iz očišta koje ne bi bilo ograničeno manjkom informacija.

Oslanjajući se na obilje prirodnog i artificijelnog osvjetljenja, kristalno čista paleta snimateljice Judith Kaufmann školu pretvara u mjesto na kojem su svi pod prismotrom, a dinamični rad njezine kamere, napose u tranzicijskim fazama kad je mahom prikovana uz Carlin pravednički korak, izuzetno efektno pridonosi stvaranju tenzije i osciliranju ovog filma između drame i trilera. Isto vrijedi za sjajno pogođenu, repetitivnu gudačku temu Marvina Millera, s iznimkom posljednjih scena i jedine glazbe pozadine.

“Zakon zbornice” izvrsno je koncipiran i režiran film koji se bavi znatno ozbiljnijom problematikom no što se na prvi pogled može učiniti. Ne dokida to ni činjenica što je redatelj, tražeći naznake trijumfa tamo gdje ih nije moguće pronaći, u posljednjoj sekvenci naglom promjenom tona pomalo relativizira. Ovo je priča u kojoj unatoč dobrim namjerama naposljetku svi gube. Ali priča koja izvanredno predočava realnost naših socijalnih i političkih konstrukata, još uvijek strašno manjkavih i neotpornih na krize.