'Zona interesa' Jonathana Glazera jeziva je varijacija na temu banalnosti zla

Nadahnuta istoimenim romanom nedavno preminulog Martina Amisa, turobna drama o holokaustu naslov vuče od termina kojim su nacisti označavali šire područje oko Oświęcima, a u središtu su priče stvarni zapovjednik Auschwitza Rudolf Höss (Christian Friedel), njegova supruga Hedwig Höss (Sandra Hüller) i njihovo petero maloljetne djece, u vremenu nakon donošenja odluke o “konačnom rješenju”.

Temeljni je postupak redukcija

Glazer otvara s nekom vrstom poziva na pažnju, zahtjevom za izoštrenje čula. Prvu scenu tako dobijemo tek nakon nekoliko minuta posve mračnog ekrana presječenog naglim prikazom predivnog ljetnog dana i velike “arijevske” obitelji na izletu pored rijeke, dakle scenom koja se savršeno uklapa u propagandne predloške nacističkih ideologa. Kad se koji kadar kasnije kroz šumu upute prema svome domu, božanski ptičji pjev koji ih okružuje u par je navrata presječen prigušenom bukom obližnjih mitraljeza. Obitelj ovu nasilnu disrupciju ni ne primijeti.

U određenoj mjeri, to je i sâma bit Glazerova filma te ne treba biti posebno oštrouman ni domišljat da bi ga se pridružilo onoj skupini radova koji se ponajprije bave problematikom osnovne arendtovske koncepcije o banalnosti zla. Ono što “Zonu interesa” čini umjetnički relevantnom jest specifična autorska vizija kojom redatelj postiže odmak od već viđenog, ponekad banalnog na posve drugi način, u određenoj mjeri i eksploatiranog.

Glazerov je temeljni postupak u ovom slučaju redukcija (narativna, formalna i stilska), iako već rani monokromni kadrovi kamere Łukasza Żala, snimatelja “Hladnog rata”, nedavnog remek-djela Paweła Pawlikowskog, prilično jasno demonstriraju da “Zona interesa” na vizualnoj razini predstavlja i više nego solidno umjetničko postignuće, napose kad se smrači (noć u ovom filmu čisti je horor, kao da je ispala iz opusa F. W. Murnaua).

Izvanredno odmjerene glavne uloge

Velika većina “Zone interesa” odvija se u kući i dvorištu nasuprot kompleksa Auschwitz čiji se visoki zidovi s bodljikavom žicom de facto naslanjaju na one u kojima živi obitelj. Domaćica Hedwig Höss bavi se djecom, upravlja poslugom, ponosno održava svoj rastući vrt i s vremena na vrijeme isprobava otuđene bunde Židovki, komentirajući s poznanicama koliko su ove postale lukave u skrivanju svojih dragocjenosti (pronašla je dijamant u pasti za zube, prepričava jednom prilikom).

Suprug većinu vremena provodi na poslu, discipliniran je i potpuno posvećen svojim zadacima, ali kad je prisutan, razmjerno puno pažnje posvećuje druženju s djecom (vodi ih na izlete, čita im priče prije spavanja); gotovo da bismo mogli reći da je dobar otac. U bračnom odnosu nema previše strasti, supružnici i spavaju u odvojenim krevetima, ali Rudolf svakako želi ugoditi Hedwig. Kako god, efikasno funkcioniranje logora glavna je njegova zadaća i temeljna briga, a ako je suditi po izrazu njegova lica, ništa ga ni približno ne zainteresira kao posjet inženjera koji mu predoče inovativan mehanizam spaljivanja logorskog “tereta”.

“Zona interesa” suštinski je film (jezive) atmosfere, bez konkretnijeg dramskog zamaha i s relativno skromnom involviranošću u emocionalni život likova, barem kad se radi o bračnom paru Höss (izvanredno odmjerene uloge Christiana Friedela i Sandre Hüller). Samim tim u određenoj mjeri stvara i dojam monotonije, pa je moguće da će prije ili poslije izgubiti nestrpljivog gledatelja (u pojedinim sekvencama možda i one koji to nisu). Iako ta odluka nije bez svojih čari, dinamiku dodatno usporava uglavnom statična, udaljena kamera koja ciljano zaobilazi krupne kadrove i lica protagonista.

Između ostaloga, uz pomoć ovakve dosadne prosječnosti, demonstrira Glazer, sproveden je holokaust: poslušni muškarac koji slijepo izvršava svoju dužnost; poslušna žena koja pristaje skrenuti pogled.

‘Kraljica Auschwitza’ ne želi seliti

Kao melodramski impuls svakako je poticajan trenutak u kojem Rudolf supruzi kaže da zbog njegove nove pozicije moraju seliti u blizinu Berlina (na što ona ne želi pristati), iako je i to možda zanimljivije zbog toga što ponovno naglašava jedan od temelja Glazerove poante, odnosno činjenicu da je moguće ostvariti potpuno zadovoljavajuću, ispunjujuću egzistenciju u neposrednoj blizini logora smrti, podići Eden pred vratima pakla, i naizgled bez grižnje savjesti nastaviti sa životom.

To svakako neće biti slučaj sa svim likovima, kako između ostaloga pokazuje situacija s njihovom djecom koja (još) nisu (posve) otupjela na obližnje krikove, neprestane pucnjeve i gusti crni dim, ali Hedwig je u Auschwitzu toliko lijepo da će suprugu priopćiti da ona ostaje s djecom dok je on na novom zadatku (“Morali bi me odvući odavde”, inzistira u jedinoj supružničkoj svađi).

“Kraljica Auschwitza”, kako je njezin Rudi ponekad naziva, ne može ni zamisliti da joj negdje može biti tako dobro (osim možda u talijanskim toplicama koje silno želi ponovno posjetiti). Uostalom, njihovo maleno “kraljevstvo” u Auschwitzu – sugerira Hedwig, spretno manipulirajući Rudolfovom lojalnošću i ideološkom zaslijepljenošću – nije ništa drugo nego ispunjenje Hitlerovih želja. Zar to nije realizacija žuđene ekspanzije na istok, preuzimanje novog životnog prostora (Lebensraum)? On njezin manevar prepoznaje, ali istovremeno pronalazi u njemu istinu u koju želi vjerovati.

Stvarni teror Glazerove perspektive

Naposljetku, ono što Glazerovu perspektivu čini posebno zanimljivom odluka je da gotovo svu grozotu Auschwitza predoči zvučnim podražajima, prvo već spomenutim pozadinskim odjecima užasa koji se unutra odvijao, a onda ekonomično korištenim, repetitivnim i pulsirajućim, duboko uznemirujućim (elektroničkim) zvukovima, što se u kombinaciji s ostalim formalnim aspektima u najvećem broju slučajeva pokazuje kao izrazito sugestivno, zanimljivo rješenje (glazbu potpisuje Mica Levi, osoba zaslužna i za izvrsnu atmosfera filma “Under the Skin”)

Stvarni teror ovog filma, međutim, ne proizlazi iz onoga što čujemo nego iz onoga što znamo (i što neizbježno vizualiziramo na temelju nekih ranije duboko urezanih slika ).

U tom smislu, “Zona interesa” svoj puni efekt može ostvariti samo s donekle upućenim gledateljem (prema brojnim istraživanjima, osnove o holokaustu nažalost nisu sastavni dio korpusa znanja suvremenog čovjeka), što ga čini poticajnim filmskim štivom prije svega za probranu publiku.

Hrvatska premijera na HRFF-u

Višestruko nagrađen na ovogodišnjem Cannesu, Glazerov je film i britanski kandidat za Oscara, a svoju hrvatsku premijeru ima u četvrtak 6. prosinca (Kino Kinoteka) u sklopu aktualnog Human Rights Film Festivala.

U izvrsnom programu koji naznačuje i kraj izrazito uzbudljive filmske festivalske jeseni, publika će ovaj tjedan uz radove domaćih snaga moći pogledati i nove filmove velikana kao što su Ken Loach, Nuri Bilge Ceylan i Margarethe von Trotta. Posebno valja istaknuti da je ulaz na sve projekcije besplatan (uz prethodno preuzimanje ulaznica na blagajnama kina).