Pogledali smo novi film Andrewa Haigha. 'Stranci' su emocionalno intenzivna komorna drama koju nikako ne smijete propustiti

“Stranci” (All of Us Strangers) Andrewa Haigha, prodorna, emocionalno intenzivna komorna drama bazirana na romanu japanskog pisca Taichija Yamade u pojedinim momentima asocira upravo na upečatljivo ostvarenje Charlotte Wells. Također ignorirana u glasačkom tijelu Akademije, Haighova priča u sličnoj maniri počiva na zrelom scenariju i fantastičnoj glumačkoj izvedbi, s radnjom koja dobrim dijelom propitkuje naknadne učinke složenih obiteljskih odnosa i nerijetko traumatičnu narav sjećanja.

Susret usamljenika

Baš kao da je iz “Poslije sunca” ušetao ravno u “Strance”, u filmu Andrewa Haigha pojavljuje se i sve zapaženija irska zvijezda Paul Mescal, ovdje u ulozi nešto odvažnijeg ali jednako mladog i izgubljenog Harryja, svakako dovoljno usamljenog da s polupraznom bocom japanskog viskija jedne večeri pokuca na vrata svom jedinom susjedu Adamu (Andrew Scott).

Otprilike desetljeće stariji, glavni protagonist filma Adam prosječno je afirmirani scenarist koji u sablasno praznom londonskom neboderu (njih su dvojica jedini useljeni stanari) relativno neuspješno pokušava raditi na svom novom tekstu.

Iako će ga privlačna distrakcija u liku susjeda Harryja zaintrigirati, Adam je okupiran reminiscencijama na svoje preminule roditelje, saznajemo rano, žrtve tragične prometne nesreće u dobi kad je imao nekih dvanaest godina. Tražeći nadahnuće a možda i dublje značenje cijele te priče, Adam će rano otputovati u londonsko predgrađe gdje njihova obiteljska kuća još uvijek stoji netaknuta.

Iskorak u nadrealno

Nema u tome ništa neobično, ali svakako ima u daljnjem razvoju situacije – onom u kojem su njegovi roditelji nekako ostali živi, i čini se, zaustavljeni u godinama koje su imali kad je Adam postao siroče. Kad u šetnji mjestom odrastanja sretne svojeg mlađahnog oca (Jamie Bell), ovaj ga opušteno poziva da s njim pođe kući, gdje će ih dočekati i Adamova majka (Claire Foy).

Najčudnija je od svega činjenica da se nitko tome previše ne čudi: i izolirani Adam i njegovi raznježeni roditelji nadrealni susret prihvaćaju kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Oplemenjen ovim čudesnim, neočekivanim obiteljskim okupljanjem, Adam će i ljubavnoj ponudi svojeg susjeda Harryja po povratku pristupiti znatno drugačije.

Tako se u njegovu životu paralelno intenziviraju kvalitetni odnosi na dvama frontovima svojevrsne alternativne, svakako ljepše stvarnosti. Stvarni je njegov život toliko isprazan da je Adam posve indiferentan spram radikalnog iskrivljavanja elementarija uobičajenog ljudskog iskustva; ostali su, čini se, dovoljno uviđavni da ga s time ne suočavaju. Uostalom, svi oni preferiraju novu dimenziju koja se pred njima otvorila.

Težina sjećanja

I dok je predložak japanskog autora, koliko sam shvatio, nadnaravna pripovijest nešto klasičnijeg tipa, Haigh u svojoj varijaciji zamućuje granice između paranormalnog i imaginarnog, ostavljajući na kraju gledatelju da prosudi što se tu zapravo odigralo. U svemu tome sigurno je samo to da Adam kroz niz dragocjenih razgovora o prošlosti proživljava više katarzičnih iskustava koja mu pomažu da zacijeli, a možda i da postavi temelje neke potencijalno ispunjenije budućnosti. Stvari, međutim, ipak neće biti tako jednostavne.

“Stranci” su, daje naslutiti već i sâm naslov, prije svega priča o golemoj (velegradskoj) usamljenosti, o neumoljivom, potkožnom radu traume, o ožiljcima nes(p)retno izgovorenog i otvorenim ranama prešućenog.

Dakle, priča o težini sjećanja i osjećanja u različitim njihovim pojavnostima. Kada se klupko rasprostre do kraja, razmatranje Andrewa Haigha o životu scenarista Adama prerast će i u otvoreno pitanje krivnje za tuđe odluke koje možda nisu mogle biti spriječene, ali zbog kojih se, onom iritantnom moralnom logikom, čovjeku ipak nametne teret osobne odgovornosti.

Onirički hiperrealizam

Redateljeva drama mjestimično hiperrealnih a opet maglovitih, oniričkih priviđenja, komplementarno nadopunjena, između ostaloga, nostalgičnim soundtrackom i glazbenom temom skladateljice Emilie Levienaise-Farrouch, odnosno toplim kolorističkim rješenjima direktora fotografije Jamieja D. Ramsaya, oslanja se mahom na relativno duge, ujednačene statične kadrove krupnog plana, tek povremeno isprekidane jednako atmosferički impregniranim panoramama Londona ili pomalo fantazmagoričnim sekvencama iz kultnog londonskog queer noćnog kluba.

Smještena u tri odvojena mikrokozmosa u kojima vrijede različita prostorno-vremenska pravila, u suštini ograničena na četvero glavnih likova, Haighova drama vrhunce postiže u potresno nježnim susretima Adama i njegovih neimenovanih roditelja.

Specifično maskulinog a opet blagog oca koji se sinu neočekivano predstavlja u emocionalno zrelijem izdanju, odnosno, brižne i ponosne ali mjestimično neosjetljive majke, iz čije se perspektive možda najbolje naslućuje sraz modernog i starog shvaćanja seksualnosti, problematike koja je, čini se, temeljito i presudno definirala Adamov karakter, možda i pogled na svijet.

Izlazak iz zone komfora

Stavljanje obiteljskog trokuta u prvi plan ne znači da glumačka kemija između Andrewa Scotta i Paula Mescala ovdje nije na visokoj razini, jer definitivno jest, napose u čisto emocionalnoj komponenti, ali ona možda ipak ne ostavlja tako snažan pečat na metafizičkom tkanju Haighova uratka.

Unatoč upadljivom izostanku priznanja Akademije, što samo po sebi o filmu ne govori ništa, peti Britančev dugi metar označava njegov dosad najzapaženiji prodor u predjele srednjostrujaške publike i kritike, moment nakon kojeg više ništa neće biti isto, kako za njega tako i za njegov izvanredan glumački ansambl, za neke očito i suviše suptilan u svojoj izvedbi.

“Stranci” su film koji nikako ne bi valjalo propustiti, ne ako cijenite promišljenu umjetničku viziju koja će vas u svojim najmoćnijim trenucima odvesti izvan zone komfora, tamo gdje bi možda moglo i zaboljeti.