Najveći propust ovogodišnjih Oscara: 'Aftersun' Charlotte Wells impresivan je na više razina
Izuzetno zrela studija djetinjstva, ljubavi, sjećanja, melankolije i žaljenja
Iza nas impresivna je filmska godina, jedna od boljih u posljednje vrijeme. Dakako, kvaliteta pojedinih filmova neće se nužno odraziti nominacijama za glavne filmske nagrade, kako su ponovno potvrdile i svježe nominacije za Oscara. I dok su mjesto u deset kandidata za najbolji film pronašli osrednji Elvis i površni Avatar: Put vode, izostavljene su primjerice izvrsna južnokorejska Dvostruka prijevara i britanska drama Aftersun, dva filma koja su ranije pokupila neke od nagrada u Cannesu.
Unatoč recentnim uspjesima azijske kinematografije, Park Chan-wookova hiperestetizirana priča o žudnji i smrti na Oscarima je potpuno ignorirana, dok je snažna i pametna priča Charlotte Wells zanemarena u svim kategorijama izuzev one za najboljeg glavnog glumca. Ako nigdje drugdje, oba su filma svakako morala naći mjesto u kategoriji najboljih ovogodišnjih režijskih ostvarenja – zašto je to slučaj s Dvostrukom prijevarom – već smo pisali.
Problematika kojom se Wells bavi u filmu Aftersun, izranja istovremeno suptilno i snažno, u skrovitim aluzijama koliko i u jasnim tragovima, ogrnuta čas sunčanom kulisom Mediterana, čas mučnom atmosferom mračne sobe. Njezin dugometražni debi kompleksan je film, mnogo kompleksniji no što bi se inicijalno dalo zaključiti iz sažetka radnje, i izgledno je da bi vas mogao okupirati još neko vrijeme nakon što se odvrti njegov posljednji, razotkrivajući kadar.
Wells je prava majstorica prigušene tenzije
Negdje na prijelazu u novi milenij, mladi tata Calum (Paul Mescal) i njegova kći Sophie (Frankie Corio) stižu na odmor u prilično skromno uređeno tursko ljetovalište. Po svemu sudeći, to su im rijetki zajednički trenuci: otac živi u Londonu dok je Sophia ostala s majkom u Škotskoj; roditelji su rastavljeni. Sophia ima 11, a Calum 31 godinu, i pratimo ih u svakodnevnim aktivnostima kakve možemo očekivati na ljetovanju: dok se kupaju na bazenu ili rone u moru, na večerama uz pratnju jeftinih bendova ili u njihovoj malenoj hotelskoj sobi. Ni u kojem trenutku ne događa se ništa posebno dramatično, iako će se redateljica, kao prava majstorica prigušene tenzije, tijekom čitavog filma vješto poigravati s gledateljskim očekivanjima, ostajući uvijek više nego jedan korak ispred njega.
Osim gore spomenute, postoji i druga, hiperdijegetska, odnosno nadrazina radnje, gdje promatramo sada dvadeset godina stariju Sophie, i samu već majku malog djeteta, kako na svoj trideset prvi rođendan gleda snimke zabilježene tog ljeta u Turskoj. Iz te kombinacije, iz dokumentarnih fragmenata snimljenih malom ručnom kamerom s jedne strane, i djevojčinih prisjećanja, zamišljaja i naknadnih interpretacija s druge strane, formira se čarolija filma Aftersun. Ne posve nevažno za razumijevanje siline ovog filma, redateljica se nadahnula vlastitim iskustvom jednog ljetovanja s ocem, također u Turskoj, kad su oboje imali godina koliko i protagonisti Aftersuna.
Nježno razumijevanje između oca i kćeri
Više je tematskih osi koje ovdje možemo detektirati, neke nam se ukazuju odmah, druge tek postupno razabiremo tijekom tih stotinjak minuta, a nešto potpunije tek u naknadnom promišljanju. Očita je tema odnosa između oca i kćeri, ovdje intimnog, nježnog i punog razumijevanja, pa i pomalo netipičnog razumijevanja između inače odsutnog, nesređenog oca i djevojčice na pragu tinejdžerstva.
Dojam je snažan zbog promišljenog scenarija koji iz scene u scenu, neovisno o tome šute li, glupiraju se ili vode ozbiljne razgovore, zrači nevjerojatnom lakoćom i autentičnošću, a onda i zbog uvjerljivosti koju svojim ulogama upisuju već sada moćni Paul Mescal (okrunjeno nominacijom za Oscara) i izuzetno simpatična Frankie Coro (ako ovako nastavi, ima karijeru pred sobom). Kad su zajedno pred kamerom, ponekad pomislite da gledate dokumentarac.
Wells ništa manje vješto nije dočarala ni djevojčine rane iskorake iz djetinjstva u svijet odraslih: kompleksnu prirodu odnosa s mlađom i starijom djecom, njezino perceptivno, ali još uvijek naivno poimanje svijeta te stidljive susrete s temom seksualnosti – nešto ozbiljnije preko onoga što načuje od starijih cura, ali još posve nevine u doživljenom iskustvu.
Mračni zahvati nasuprot toplim notama djetinjstva
Koliko topla fotografija Gregoryja Okea pomaže formirati tu nježnu scenografiju djetinjstva, toliko njegovi mračniji zahvati – dodatno potencirani soundtrackom Olivera Coatesa i općom produkcijom zvuka – ocrtavaju neuhvatljivu melankoliju, tjeskobu, depresiju ili egzistencijalnu krizu kroz koju prolazi njezin otac, a koja do kraja ostaje neodređena i neuhvatljiva, najprije tek blago nagoviještena, osviještena iz kasnije perspektive starije Sophie i halucinantnih bljeskova potencijalnih reminiscencija, ali vjerojatnije posve imaginarnih, izmaštanih epizoda, potaknutih možda grižnjom savjesti djevojčice koja je razumjela i osjećala dosta toga, ali ne i da joj otac polagano, po svemu sudeći, nezadrživo tone.
Više je razloga zbog kojih Calum može biti nesretan: u prvom redu, dakako, odvojen je od djeteta, a onda i od žene koju još voli; nadalje, iako to pokušava prikriti od svoje kćeri, financijski ne stoji najbolje, karijerno je nezadovoljan i izgubljen, a općenito, možda je suviše opterećen i obilježen greškama iz prošlosti – no svi se ti razlozi mogu grupirati u jedan krovni, a njega redateljica suptilno uvodi već prvim kadrovima filma, a to je činjenica da se jednostavno ne osjeća najbolje u svojoj koži, i da mu je mogućnost slične budućnosti skoro pa nezamisliva; ne pomažu tu ni knjige o meditaciji ni tai chi – svijet se otvara pred njim kao zjapeća, podmukla praznina.
Tema oscilirajuće i neuhvatljive prirode sjećanja
Unutarnji svjetovi likova nisu nam predočeni, a nizom režijskih postupaka, usprkos brojnim krupnim planovima, distorzirano je i ono što vidimo prema van. Svojim postavljanjem kadrova Wells nam konstantno onemogućava da stabiliziramo perspektivu, da stvari sagledamo neposredno, izravno, pa su tako Calum i Sophie često netipično odrezani kamerom ili predočeni okolnim predmetima, posebno Calum, u odrazu zrcala, preko sjena na zidu ili u refleksiji starog televizora.
Sve nam to Wells pokazuje demonstrirajući izobličenost, nepouzdanost sjećanja i nužnost oslanjanja na imaginarno, a izgubljene trenutke ne možemo ni vidjeti očima njezine mlade protagonistkinje, nego tek, kao i Sophie sama, možemo zamisliti kako se izgledali, možda u odrazima predmeta koji su im svjedočili, zarobljavajući ih istovremeno na sekundu i zauvijek. Tema oscilirajuće i neuhvatljive prirode sjećanja, nema sumnje, ovdje je briljantno izložena.
Nedokumentirano, sjećanje postupno postaje nedokučivo kao što žaljenje, odnosno tugovanje – posljednja tema Aftersuna – u pojedinim momentima postaje nezadrživo. Ponovno, kao i sjećanje, ono je kuća tišine i neizgovorenog, sastavljeno od malih i velikih, inicijalno nezamijećenih trenutaka istine, od nemirnih noći i teških zora, i od želje da sve te neprežaljene trenutke naknadno nadoknadimo i ispravimo; ono je dakle, esencijalno ljudsko iskustvo, jer ono po čemu patimo često nas puno više definira od onoga što nas čini sretnima.
Drama ‘Aftersun’ impresivna je na više razina
Tugovanje se možda može odgoditi ili privremeno obuzdati, kako je to sve do trenutka kad je postala vršnjakinja uspomeni svog oca možda činila i Sophie, no ono je uvijek negdje blizu, tek površno zakopano, spremno eruptirati na kakav snažni podražaj ili neobičan, melankoličan osjećaj s kojim se probudimo jednog jutra, na svoj trideset prvi rođendan, i pomislimo koliko smo voljeli oca s kojim smo prije dvadeset godina proveli posljednje ljetovanje u životu.
Izuzetno zrela studija djetinjstva, ljubavi, sjećanja, melankolije i žaljenja, drama Aftersun impresivna je na više razina. Onima koji joj poklone strpljenje i punu pozornost, bogato će isplatiti svaku sekundu. Šteta je što to nisu prepoznali ljudi koji sjede u Akademiji koja odlučuje o Oscarima.